Nadbiskup Tomo Vukšić o knjizi profesora Krešića: Sustavan život nadbiskupa Josipa Stadlera utemeljen na arhivskoj građi i ozbiljnoj znanstvenoj literaturi

U prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, 16. svibnja 2023., u organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, predstavljene su dvije knjige izvanrednog profesora crkvene povijesti na spomenutom KBF-u don Milenka Krešića, svećenika Trebinjske biskupije, o sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru. Nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić predstavio je knjigu pod naslovom: „Il servo di Dio Josip Stadler, primo arcivescovo di Vrhbosna“ (Sluga Božji Josip Stadler, nadbiskup vrhbosanski), otisnutu u ožujku 2023. u Sarajevu u izdaju KBF-a u Sarajevu. Predstavljanje nadbiskupa Vukšića pod naslovom „Sustavan život nadbiskupa Josipa Stadlera utemeljen na arhivskoj građi i ozbiljnoj znanstvenoj literaturi“, koje je napisao 14. svibnja 2023. u Lurdu, prenosimo u cijelosti:

 

 

Na ovoj svečanosti predstavljamo dvije knjige o Josipu Stadleru, a moja je zadaća govoriti o jednoj od njih. I naravno, ponajprije autoru i organizatorima zahvaljujem za povjerenje a, odgovarajući na njihov poziv, ovo svoje predstavljanje izreći ću u tri dijela. U njima, nakon nekoliko uvodnih misli, bit će na sažet način predstavljen sadržaj knjige, a na kraju slijedi još nekoliko zapažanja.

I.

Još za svoga života Josip Stadler je bio zanimljiva pojava brojnim protagonistima društvenoga i crkvenoga života te kroničarima svoga doba, a posebice otkako je otišao s ovoga svijeta 8. prosinca 1918., sve do naših dana bez prekida privlači, iako ne uvijek s jednakim intenzitetom, zanimanje stručnjaka različitih znanstvenih područja. To su prije svega povjesničari i duhovni pisci ali također, iako nešto rjeđe, kulturni djelatnici, filozofi, graditelji, bibličari, jezikoslovci i prevoditelji. Naime, sve su to područja crkvenog, teološkog i društvenog života, na kojima je on ostavio ili ozbiljan ili posvema neizbrisiv trag pa je posvema razumljivo da je njegova uloga proučavana najčešće upravo prema tim temama.

O Josipu Stadleru su napisani opsežniji ili kraći životopisi i sjećanja. Održano je i nekoliko znanstvenih simpozija i objavljeno isto toliko zbornika u kojima su stručnjaci u svojim pojedinačnim radovima prikazali njegovo djelovanje na određenom području. Neki od tih tekstova su radovi koji se ne pozivaju na arhivske i druge izvore, ali brojni su i oni koji su znanstveno utemeljeni i potkrijepljeni izvornim dokumentima. Ova studijska ozbiljnost vrijedi posebice za radove, koji su nastali neposredno prije biskupijskoga postupka za proglašenje blaženim ovoga sarajevskog nadbiskupa, ili u vrijeme vođenja toga postupka i u razdoblju koje je uslijedilo nakon njegova završetka 2008. godine i predaje cijele dokumentacije toga procesa rimskom Dikasteriju za kauze svetaca, ustanovi koja se, prema propisanoj proceduri, bavi onim što se odnosi proglašenja blaženim i svetim bilo kojega kandidata za oltar u cijeloj Katoličkoj crkvi.

Knjiga Milenka Krešića, profesora crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, objavljena je na talijanskom jeziku kao izdanje istoga Fakulteta i u hrvatskom prijevodu ima naslov „Sluga Božji Josip Stadler, prvi nadbiskup Vrhbosne“. Sastoji se od 596 stranica i objavljena je kao 36. knjiga u nizu „Radovi“, čiji je sadašnji urednik Josip Knežević. Recenzenti su joj dobri poznavatelji života Josipa Stadlera: nekadašnji mostarski biskup Ratko Perić, koji je i sam proučavao Nadbiskupovo djelo, te Pavo Jurišić, postulator kauze, obojica autori radova o Stadleru. U njoj je prikazan Nadbiskupov život od rođenja 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu pa do njegove smrti 8. prosinca 1918. A osim uvoda, zaključka, popisa izvora i literature te indeksa imena koja se spominju u njoj, knjiga je sastavljena od 29 poglavlja, svako posvećeno zasebnoj temi.

II.

U prvom poglavlju na nešto više od 40 stranica opisane su političke i crkvene prilike polovicom 19. stoljeća u zemljama rođenja i djelovanja Josipa Stadlera, to jest u današnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Na narednih 30-ak stranica opisan je njegov život od rođenja do imenovanja vrhbosanskim nadbiskupom 1881. godine: obiteljsko podrijetlo, djetinjstvo i školovanje, njegovo svećeništvo i djelovanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Na 10-ak stranica potom prikazana je složena procedura i različite okolnosti koje su utjecale na Stadlerov izbora za nadbiskupa,

Onda na oko 40 stranica opisani su njegovi prvi koraci, koje je činio kao nadbiskup na području uređenja pitanja koja su se odnosila na župe, na osnivanja i uređenje kaptola u Sarajevu, na osnivanje sjemeništa i gimnazije 1882. godine u Travniku te 1890. godine Bogoslovije i visoke filozofsko-teološke škole koja je započela djelovanje u Travniku a onda, nekoliko godina kasnije, preselila u Sarajevo. Također, s ovim dvjema ustanovama najuže je povezana gradnja velebnih zgrada u kojima su one djelovale i crkava koje su s njima povezane. U ovom poglavlju opisana je također gradnja sarajevske katedrale.

Josip Stadler je otprilike dvije godine kao apostolski upravitelj brinuo i za Banjolučku biskupiju na početku njezina postojanja sve do imenovanja njezina prvoga biskupa 1884. godine pa je peto poglavlje posvećeno upravo toj temi.

U tri sljedeća poglavlja opisani su odnosi nadbiskupa Stadlera i franjevaca u Bosni: najprije od pojave dekreta „Cum iter“ iz 1883. godine pa do konstitucije „Felicitate quaedam“ iz 1897. godine, onda odnosi između istih subjekata u razdoblju nakon pojave ove konstitucije te potom prve kontroverzije koje su se odnosile na pokušaj da se uvede dolično uzdržavanje klera.

Deveto poglavlje opisuje prve sukobe između nadbiskupa Stadlera i austrijsko-ugarskih vlasti koje su uvodile svoj poredak u Bosni i Hercegovini i na svoj način pokušavale riješiti složeno pitanje svojih odnosa državnih vlasti prema Crkvama i vjerskim zajednicama ali i odnosa među konfesijama i među narodima. U tom dijelu prikazano je Nadbiskupovo nastojanje da zaštiti slobodu Crkve pri izboru i imenovanju vjeroučitelja za katoličke učenike u sarajevskoj gimnaziji, a protiv pokušaja državne vlasti da ona sama o tomu odlučuje. Trudio se protiv programa vjerskog indiferentizma u interkonfesionalnim državnim školama kao i protiv jednakog usmjerenja službenih državnih novina. Također, prikazana je javna optužba sarajevskog mitropolita Save Kosanovića za prozelitizam iz 1883. godine te zajednički odgovor Josipa Stadlera i biskupa iz Mostara Paškala Buconjića na te neutemeljene optužbe zbog čega je stigao prigovor državnih vlasti čak iz Beča i poziv vladiki i biskupima da se uzdrže od takvih javnih polemika.

U sljedećem poglavlju prikazani su nesporazumi i sukobi, njihov uzrok, nastanak i tijek, između nadbiskupa Stadlera i vlasti zbog državnoga zakona o obraćenjima te neki konkretni primjeri zbog kojih je vlast u jednom trenutku namjeravala i sudski procesuirati Nadbiskupa no on se nije dao smesti ni zastrašiti. Vlast je 1891. godine objavila dekret o konverzijama na koji je reagirao i Stadler i Sveta stolica pa su se nesporazumi nastavili i trajali nekoliko narednih godina. A kad je vlast o istom pitanju 1895. godine objavila instrukciju, biskupi su ponovno prosvjedovali, no nije bilo kraja raspravama oko toga pitanja koje je previše naglašavano.

Zanimljivo je također i jedanaesto poglavlje koje opisuje nakane i izričitu želju pape Leona XIII. koju su podržavale brojne druge utjecajne crkvene i ne-crkvene osobe da Josip Stadler, nakon smrti zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Josipa Mihalovića u veljači 1891. godine, bude imenovan za njegova nasljednika. Među njima, na primjer, tadašnji biskup iz Đakova Strossmayer i nuncij Svete Stolice u Beču Galimberti. Obojica su, podržavajući energično ovaj prijedlog, pisali tadašnjem državnom tajniku, kardinalu Rampolli, koji je također jednako mislio o Stadlerovoj kandidaturi za Zagreb. Galimberti je tako 26. veljače 1891. pisao Rampolli da sljedeći zagrebački nadbiskup mora biti obdaren izvrsnim crkvenim oznakama, blagog ali jakog karaktera i da treba biti spreman brzo započeti obnovu klera i kanonske discipline. Budući nadbiskup, osim toga, nastavljao je Nuncij, treba biti čovjek iznad političkih stranaka i Hrvat, jer činjenica da uživa simpatije svoga naroda olakšala bi mu djelovanje oko obnove i izbjeglo bi se zapreke kojih ne bi nedostajalo ako bi novi nadbiskup bio Mađar. Takva kompletna osoba, kaže Galimberti u nastavku svoga dopisa, koja bi mogla udovoljiti zahtjevima Zagrebačke nadbiskupije, bio bi sarajevski nadbiskup Stadler. Potom nabraja njegove kvalitete i veli da je obrazovan, da dobro poznaje crkveni nauk, da ima cjelovit karakter, jaku narav, potpunu vjernost Crkvi i da je hrvatskoga podrijetla.

Rampolla je 4. ožujka 1891. odgovorio Galimbertiju da je već predstavio Stadlerovu kandidaturu za Zagreb papi Leonu XIII. koji ne može zaželjeti bolje negoli premjestiti ovog izvrsnog prelata iz jednoga sjedišta, za koje se može naći drugo rješenje, u drugo sjedište od veće važnosti i s većim poteškoćama kojemu treba naći dostojnoga pastira prema sadašnjim okolnostima. Međutim, zašto papa Leon XIII. nije mogao provesti svoju želju i zašto je Zagreb zbog toga bio bez nadbiskupa čak sve do 1894. godine, i kakva je bila uloga različitih protivnih ne-hrvatskih elemenata, čitat ćete vjerujem također s velikim zanimanjem.

Nadbiskup je bio vrlo zainteresiran za ponovnu uspostavu jedinstva kršćana i na tom području djelovao je još prije imenovanja za biskupa pa je tako 1881. godine preveo i u Zagrebu objavio knjigu „O odnosima Katoličke crkve i Slavenima u Bugarskoj, Bosni, Srbiji, Hercegovini“, koja je bila objavljena u Italiji samo godinu prije toga a nastala je kao odjek okružnice Leona XIII. „Grande munus“ kojom je prošireno štovanje svetih Ćirila i Metodija na cijelu Crkvu. I kasnije, kao nadbiskup, Stadler je na ovom području bio vrlo aktivan pa ga je Leon XIII., imenovao povjerenikom za jedinstvo a on je, kao sljedbenik i promicatelj poznate tadašnje ćirilo-metodijanske ideje, pokrenuo i znanstveni teološki časopis s naslovom „Balkan. Jedinstvu i bratskoj slogi“, koji se bavio isključivo pitanjem jedinstva a izlazio je od 1896. do 1902. godine.

Stadlerova uloga u reorganizaciji tadašnjih ustanova svetog Jeronima u Rimu bila je vrlo zapažena, a toj temi je posvećeno cijelih 40 stranica ove knjige, odnosno njezino 13. poglavlje. Naravno, u tomu su sudjelovali i drugi hrvatski biskupi, ali Stadler je prednjačio. No, nakon što je poslije objave apostolskoga pisma „Slavorum gentem“ 1901. godine, kojim je bilo predviđeno da spomenute ustanove prerastu u „Zavod svetog Jeronima za hrvatski narod“, nastala je velika pobuna protiv toga u Italiji, Crnoj Gori, Beču, Budimpešti i još ponegdje te je nastala opasnost da Hrvati izgube svoje ustanove u Rimu. Zbog toga je provedba reorganizacije zaustavljena. Među Hrvatima pojavilo se zbog toga veliko razočaranje a Stadler je, u obrani prava na naziv „pro croatica gente“, u dogovoru s drugim biskupima, poslao promemoriju u Vatikan koja je nepromišljeno bila objavljena u dnevnom tisku. Zbog toga se Stadler zamjerio Svetoj stolici te je iz Rima od njega traženo da povuče neprikladne tvrdnje, iznesene u promemoriji, što je on stvarno učinio 1902. godine. Na kraju, jer Hrvati već dugo imaju Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, što je provedeno kasnije kad je došao pravi trenutak, pokazalo se da energičnost nije uvijek krepost i da je strpljenje Svete stolice u ostvarenju crkvenih ciljeva bilo posvema opravdano.

Mnogima je poznato da su neki dijelovi Katoličke crkve među Hrvatima, posebice neke župe u južnim biskupijama, u rimskom obredu, umjesto latinskoga, koristile stari slavenski jezik u liturgijskim slavljima, što je bila jedinstvena iznimka i privilegij u cijeloj Katoličkoj crkvi. No, kad je potkraj 19. stoljeća nastala opasnost da, zbog različitih razloga, ta liturgijska praksa bude ugrožena, Stadler se, zajedno s drugim biskupima, vrlo zauzeo da se stari običaji ne diraju pa je glagoljska liturgija nastavila postojati sve do reforme Drugoga vatikanskog sabora, kad su posvuda u rimskom obredu uvedeni živi jezici.

Petnaesto poglavlje bavi se neobičnim sporom oko blagoslova zastave pjevačkoga društva „Trebević“ u Sarajevu, koji je početkom 20. stoljeća nastao između jednog dijela hrvatskih intelektualaca i Nadbiskupa. On je, naime, tražio da bude blagoslovljena ta zastava, a oni to nisu htjeli pa je na kraju bilo po njihovu i zastava je bila, bez ikakva blagoslova, svečano proglašena 2. lipnja 1900.

U narednom poglavlju čita se o Hrvatskom katoličkom kongresu u Zagrebu, koji je održan 1900. godine. Na tom kongresu Stadler je održao poznati govor koji je, međutim, izazvao velike rasprave jer je bio vrlo politički obojen u hrvatskom smislu pa je zbog toga Stadleru prigovorio i sam car Franjo Josip, a naređeno je također da taj carski prigovor bude objavljen i u dnevnim novinama po carstvu.

Svojim spomenutim istupima u kratkom vremenu Stadler se zamjerio i papi u Rimu i caru u Beču, ali i nekim drugim utjecajnim osobama, pa je vrlo brzo uočeno nastojanje da se njega premjesti iz Sarajeva. Promoveatur ut amoveatur, kako se to kaže na latinskom jeziku, odnosno da bude imenovan kardinalom i pozvan na neku službu u Rim. No, sve je ostalo samo na pokušaju što je opisano u 17. poglavlju.

Državna vlast je nastojala urediti položaj Crkava i vjerskih zajednica u BiH primjenjujući takozvani kriterij autonomije, koji ni onda, a kamoli danas, barem kao termin, nije bio baš posvema jasan. A nakon što je 1905. godine takav položaj predviđen za pravoslavnu Crkvu u BiH, a u tijeku bio i postupak za jednako uređenje položaja Islamske zajednice, Stadler je pokrenuo ideju da autonomija bude osigurana i za Katoličku crkvu kao i njezin položaj u odnosu na državnu vlast. No ti procesi nisu privedeni kraju ali, bez obzira na to, nije baš posvema jasno što se htjelo s nekom autonomijom. Posebice zato što je Sveta stolica imala Ugovor s Monarhijom o uređenju položaja Katoličke crkve u BiH, koji je potpisan prvih godina nakon dolaska te vlasti u ove krajeve.

I sljedeće 19. poglavlje posvećeno je pitanju odnosa državne vlasti i Katoličke crkve, odnosno temi uređenja doličnog uzdržavanja klera sa strane države, što je bilo poznato pod pojmom „kongrua“, što je latinska riječ koju mnogi nisu razumjeli. To pitanje izazvalo je, nažalost, brojne nesporazume, pa i unutar-crkvene, i nepotrebne javne rasprave što je narušavalo ugled Crkve i klera.

Posebna tema ove knjige je Stadlerovo nastojanje oko uspostave posebne biskupije za grkokatolike u BiH, odnosno za uređenje dušobrižništva za katolike bizantskog obreda, Ukrajince i Rusine, koji su na ova područja doseljavali od kraja 19. stoljeća. Na kraju, istom 1914. godine Sveta stolica je osnovala apostolsku administraturu, no bila je kratka vijeka jer su ovi katolici vrlo brzo povjereni pastoralnoj brizi križevačkoga vladike. Toj temi posvećeno je 20. poglavlje.

Političko organiziranje Hrvata u BiH vrlo brzo je postalo uzrok novih nesporazuma i sukoba među hrvatskim narodom, svećenicima, političkim i kulturnim djelatnicima. Doslovce su pljuštale optužbe na razne strane od kojih ni Nadbiskup nije bio pošteđen jer je i sam bio politički vrlo aktivan, što je vjerojatno najslabija točka njegova života. I ne vjerujem da ćete uživati u čitanju ovih 40-ak stranica 21. poglavlja ali, bez obzira na to, mudru čovjeku mogu biti vrlo poučne, jer i na ovom primjeru se potvrdilo da crkvene osobe nisu birane da budu političke vođe niti je Isus osnovao svećenike da vode politiku nego da evangeliziraju sva područja čovjekova života, pa i politiku, i da oko Isusa okupljaju sve ljude.

Politički nesporazumi unutar katoličke zajednice u BiH, neriješeno pitanje rasporedbe župa koje je predugo trajalo, kao i nesporazumi oko nesretne „kongrue“, rezultirali su da je Sveta stolica zbog toga 1910. godine poslala apostolskoga delegata, belgijskoga benediktinca Pierre-a Bastien-a, da izvidi stanje i potraži najbolji način kako bi se ponovno uspostavila sloga. Uz to, iskrsnula su i neka sporna pitanja oko financijskoga stanja Nadbiskupa pa je 1913. godine ponovno vrlo ozbiljno oživljena ideja da se Nadbiskupa premjesti iz Sarajeva, čime su se bavili i Car i Papa. A kad su se pojavile i optužbe na račun Nadbiskupa zbog navodnoga nemoralnog života, situacija je postala krajnje ozbiljna. No, na sreću, Nadbiskup je našao rješenje za sva otvorena financijska pitanja i probleme, a optužbe zbog nemorala pokazale su se posvema neutemeljene, pa je Leon XIII., naspram svih pokušaja da ga se udalji iz Sarajeva, glede Stadlera zauzeo stav, koji je izrekao riječima: „Ostaje i ostat će!“ Tim temama posvećena su čak četiri uzastopna poglavlja (22.-25.).

Poglavlje broj 26 bavi se Stadlerovom suradnjom sa ženskim redovničkim zajednicama i njihovim karitativnim, školskim i pastoralnim djelovanjem u Nadbiskupiji. On je na području Nadbiskupije zatekao sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskoga i pomagao im nastaviti djelovanje, a u njegovo vrijeme došle su također Kćeri Božje ljubavi, Školske sestre franjevke, Klanjateljice Krvi Kristove i Uršulinke.

Cijelo sljedeće poglavlje posvećeno je nastanku Družbe služavaka malog Isusa, polaganju redovničkih zavjeta prvih sestara ove zajednice, zatim prvim pravilima koja su ravnala životom ovih sestara, državnom priznanju nadbiskupskoga hospicija djeteta Isusa za siromašne djevojčice, Betlehema i Egipta, potom Nadbiskupovu nastojanju oko materijalnog uzdržavanja ove Družbe i sirotišta, posebice za vrijeme Prvoga svjetskog rata, te njegovim naporima da se Družba proširi i na kraju brizi oko toga da Družba dobije priznanje Svete Stolice, što je sretno privedeno kraju.

Stadler je želio u Sarajevu otvoriti također zavod za mušku siromašnu djecu pa je u tu svrhu namjeravao pozvati iz Beča članove družbe Braće za kršćanske škole sa željom da otvore i učiteljsku školu. Zato je od državnih vlasti tražio dopuštenje, a isto su učinili i poglavari ove družbe, ali im je 1886. godine odgovoreno, da u Sarajevu i u ostatku zemlje ima dosta škola i da u tom času nema potrebe za otvaranjem novih. Ipak neki članovi ove družbe kasnije su došli u Sarajevo, ali tek 1916. godine, no samo dvije godine nakon toga napustili su naše krajeve.

Posljednje poglavlje opisuje Nadbiskupova nastojanja da pomaže, hrabri i tješi vjernike i svećenike u vrijeme kušnja i stradanja za vrijeme Prvoga svjetskog rata te njegov pokušaj rješavanja hrvatskoga političkog pitanja u vrijeme kad je Monarhija propadala i spremala se nova geopolitička karta Europe te, na kraju, opisani su Nadbiskupovi zadnji dani i njegova smrt.

III.

U ovoj vrlo bogatoj biografiji nije opisan znanstveni doprinos Josipa Stadlera filozofiji i teologiji te kulturi općenito, a napisao je ozbiljna filozofska i teološka djela te preveo sva četiri evanđelja i Djela apostolska. Bilo bi korisno da je, kao dio životopisa, dodano i poglavlje o njegovu doprinosu podizanju brojnih građevina i crkava u službi odgoja, prosvjete i znanosti te dušobrižništva i karitativnoga rada. Korisno bi bilo čitati i analizu Stadlerovih nastojanja i shvaćanja konkretnoga dušobrižništva. Također, koristan bi bio barem kratak izvještaj o dolasku prvih vojnih svećenika i Stadlerovu odnosu prema tom dušobrižništvu, koje prije toga nije postojalo u BiH. Jednako tako o njegovu odnosu prema kulturnim djelatnicima, slikarima i kiparima, arhitektima, graditeljima orgulja i glazbenicima te o Nadbiskupovoj otvorenosti i suradnji s njima, a i o načinu na koji ih je birao. I vjerojatno još ponešto. Stoga bi se na kraju, vjerujem i nadam se, moglo kazati da je sada pred nama vrlo ozbiljan prvi svezak Stadlerova životopisa, za koji autoru zahvaljujemo i čestitamo, a da bi nas drugi svezak, posvećen temama od kojih su neke upravo spomenute, u budućnosti također veoma obradovao.

Za razliku od svih dosadašnjih Stadlerovih životopisa, ova knjiga se oslanja na mnoge dokumente koji sve do najnovijega vremena, zbog različitih razloga, nisu bili poznati niti su mogli biti konzultirani. Tako se već na prvim stranicama ove knjige čita, na primjer, da se ona, osim na dosadašnje različite Stadlerove životopise, te na već objavljene izvore i drugu literaturu, oslanja također na oko 1200 dokumenata koji su prikupljeni u raznim arhivima u Vatikanu, Beču, Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Đakovu, Požegi, Splitu, Kotoru, Kreševu i Slavonskom Brodu. I uz to, autor ovoga životopisa je konzultirao još 107 objavljenih studija različitih autora, koji su se bavili Stadlerovim životom i djelovanjem. Čestitam!

Osobita je kvaliteta ove knjige u tomu što je napisana tako što se njezin autor ponajviše oslanjao na arhivske dokumente koji su mu bili na raspolaganju, odnosno na podatke koje je u njima našao, te što je integrirao provjerene informacije i podatke iz studija koje su prethodno objavili drugi autori. Knjiga je napisana na način da može biti od pomoći također stručnjacima Dikasterija za kauze svetaca, koji već proučavaju ili će tek studirati život Josipa Stadlera, kao sluge Božjega i kandidata za čast oltara pa je zato izabran upravo talijanski jezik. Osim toga, napisana na jednom od velikih jezika, ona nudi mogućnost da se oni, koji ne znaju hrvatski, mogu upoznati s ulogom, zaslugama te duhovnim i intelektualnim profilom prvoga sarajevskog nadbiskupa.

U Lourdesu 14. svibnja 2023.

Tomo Vukšić