Krunica - "evanđeoska molitva"

Uvod

Glasoviti talijanski fizičar Aleksandar Volta (1745-1827) posebno je častio 81. Bl.Dj. Mariju koju je nazvao i "Prijestolje mudrosti". Njegov znanstveni rad odvijao se je ispred jednog oltara njoj posvećena a pred njezinom slikom uvijek je gorjelo svjetlo i stajalo svježe cvijeće. Svojom velikom dužnošću smatrao je dnevno moljenje krunice te je govorio da mu je ,,krunica velika i sigurna okrepa u večer svakog napornog dana". A sv. Ivan Bosko reče jednom posjetitelju svoga Zavoda koji se je divio redu, radu, disciplini i veselosti dječaka ovo: .,Znajte, kad hi ja uklonio iz Zavoda moljenje sv. Krunice, u isti tren nestalo bi iz mog Oratorija i reda i rada i nauke i veselosti, čemu se vi toliko divite".
Papa Pio IX. u jednom od svojih govora rekao je i ovo: "Djeco, pomozite mi pobijediti zla koja muče Crkvu i ljudsko društvo, ali ne mačem, nego krunicom". I mogli bismo nabrajati još mnoštvo primjera i izreka o krunici kako iz života slavnih osoba, tako i iz života onih nepoznatih i jednostavnih koji su u krunici nalazili pomoć, smirenje, olakšanje životnih poteškoća i čije su molitve krunice bile uslišane.
Međutim, osim ovih svijetlih primjera o molitvi krunice i dragih iskustava koje sami imamo, možda smo osjetili koji pu ta kako nam krunica izgleda teška, dosadna, čini nam se da je mehanički molimo. "Sjećam se tolikih krunica rastreseno izmoljenih u doba mojeg dječaštva i mladenaštva, s dosadom, s mnogim i bujnim mislima u glavi. Smatrao sam krunicu kao molitvu koju su mi naturili, na koju su me prisilili, ali mi je nikada nisu protumačili i onda je ona za mene bila preteška", rekao je jednom zgodom mladima poznati bibličar, a sadašnji umirovljeni milanski kardinal Carlo Maria Martini.
Ovaj tekst želio bi protumačiti značenje krunice te pružiti neke sugestije za raznovrsnije i smislenije moljenje te molitve. To je molitva koja traži mnogo mira, sabranosti, opuštenosti i ritma.

Kratka povijest krunice

Krunica nije nastala odjednom kao gotova pobožnost, nego se je postupno razvijala. Korijene ovakvog načina moljenja možemo naći kod starih pustinjaka koji su običavali na zrna nizati svoje molitve. Možemo reći daje krunica, u donedavnom obliku dok Sv. Otac Ivan Pavao II. nije predložio i formulirao otajstva svjetla, bila sastavljena od 150 Zdravomarija po uzoru na 150 psalama časoslova. U svom prvotnom obliku krunica je prvi put spomenuta i pohvaljena na pariškoj sinodi za biskupa Odona de Sully-a (1196-1208). Današnji oblik krunice uobličio je dominikanac Alain de la Roche (+ 1475.), a odobrio ga papa Pijo V. Dakle krunica kakvu mi imamo ne seže dalje od druge polovice XV. stoljeća. Pobožnost krunice posebno su širili duhovni sinovi sv. Dominika. Pri koncu XV. stoljeća ova je molitva postala tako općenitom i uspješnom da joj se pripisuje pobjeda nad Turcima kod Lepanta u listopadu 1571. god. Grgur XIII. 1573. godine obobrio je svetkovinu sv. Krunice na prvu nedjelju listopada u svim crkvama koje su imale oltar sv. Krunce. Klement X. proširio je blagdan na cijelu Španjolsku. Nova pobjeda nad Turcima od 5. kolovoza 1716. za vrijeme Karla IV. po princu Eugenu, potaknula je Klementa XI. da taj blagdan protegne na cijelu Crkvu. Leon XIII. uzdiže pobožnost na stupanj drugog reda, složi oficij, pridoda lauretanskim litanijama zaziv 'Kraljice sv. Krunice', izdade petnaest okružnica o krunici, naredi da se krunica javno moli kroz mjesec listopad, sagradi u Lurdu crkvu posvećenu otajstvima 'Sv. Krunice' s petnaest lijepih oltara koji u mozaicima predstavljaju pojedina otajstva krunice. Papa je htio da ovom molitvom zadobije pomoć Majke Božje za Crkvu kojoj prijete tolika društvena zla u svijetu. (Usp. H. LESERTE, Crtice o blagdanu Sv. Krunice, Vrhbosna.18., 19.,20.(1917) 247-248) .

Elementi krunice

Kako rekosmo oblik krunice kakav imamo danas odobrio je papa Pijo V. a nadopunio Otajstvima svjetla Ivan Pavao II. Krunica sadrži u sebi više elemenata:

a) Razmatranje otajstava spasenja podijeljena u četiri kruga koja izražavaju mesijanska vremena, Isusovo javno djelovanje, spasiteljsko trpljenje Kristovo i slavu Uskrsloga koji izlijeva Duha Svetoga na Crkvu. To razmatranje po svojoj naravi vodi k praktičnom razmišljanju, te dona;i sa sobom poticaje za život.

b) Molitvu Gospodnju, tj. Očenaš koji je po svojoj vrijednosti u temelju kršćanske molitve i daje dostojanstvo njezinim različitim oblicima.

c) Litanijsko ponavljanje Zdravomarija predstavlja stanovitu analogiju s Psaltirom. Taj broj je podijeljen na desetice koje se odnose na pojedina otajstva spasenja. a raspoređena su prema već spomenuta tri kruga. To daje krunici značajku liričnosti i hvalbenosti

d) Doksologija Slava Ocu, koja je u skladu s usmjerenjem sve kršćanske pobožnosti zaključuje molitvu slavljenjem Boga u jedinstvu i Trojstvu od kojega, po kojemu i za kojega je sve stvoreno (usp. Rim 11,36).

Ti elementi krunice, svaki za se, imaju osobitu značajku koja se. dobro shvaćena, mora odraziti u moljenju kako bi krunica izražavala sve svoje bogatstvo i raznolikost (usp. MC 49).

Krunica - "Sažetak Evanđelja"

Krunica je zapravo zapadna inačica ponešto složenija, istočnjačke ponavljane molitve. Pio XII. u Epistuli Philippinas Insulas ad Archiepiscoplllll Manilensem, što ponavlja i MC u broju 42. naziva krunicu sažetkom svega Evanđelja". U toj apostolskoj pobudnici MC papa Pavao VI. sugerira nekoliko refleksija u vezi snažnog i svjesnijeg oživljavanja moljenja krunice.

a) Evanđeoska molitva

Zašto je nazivamo evanđeoskom molitvom? Jer iz Evanđelja vadi iskaze otajstava i najglavnije formule te se nadahnjuje na Evanđelju i sugerira, počevši od radosnog pozdrava anđelova i vjerničkog odgovora Djevičina, držanje kojim vjernik mora moliti. Krunica osim toga odražava i nacrt prvotnog navješćivanja vjere, te otajstvo Krista stavlja pred naše oči onako kako ga je izrazio sv. Pavao u himnu poslanice Filipljanima: poništenje, smrt, uzvišenje (2,6-11). Krunica, naime, promatra po redu i susljedno poglavite spasotvorne događaje Otkupljenja koji su se u Kristu ispuniIi: od djevičanskog začeća i otajstva djetinjstva sve do vrhunskih događaja Pashe = blažene Muke i slavnog Uskrsnuća te do njezinih učinaka na Crkvu koja nastaje na dan Pedesetnice - Duhova i na Djevicu na dan kada je dovršivši zemaljski život bila dušom i tijelom uznesena u vječnu domovinu.

b) Kristološko usmjerenje Krunice

Njezin naime najznačajniji sastavni dio - litanijsko ponavljanje Zdravomarija - postaje također neprekidno hvaljenje Krista. Ponavljanje Zdravomarija čini osnovu na kojoj se razvija razmatranje otajstava: Isus svake Zdravomarije jest onaj isti kojega nam otajstva jedno za drugim stavljaju pred oči, sad kao Sina Djevičina. rođena u betlehemskoj spilji, od Majke prikazana u hramu, dječaka puna revnosti za uno što je Oca njegova Otkupitelja, u smrtnoj borbi u Getsemanskom vrtu, bičevana i okrunjena trnjem, opterećena križem i umirućega na Kalvariji, uskrsnula od mrtvih i uzašla k Ocu da ostvari izlijevanje dara Duha Svetoga. „Da bi se snažnije istaknula kristoliška dubina krunice – piše Ivana Pavao II. u Apostolskom pismu 'Krunica Djevice Marije' (2003) - mislim kako je primjereno njezin tradicionalni model nadopuniti otajstvima Kristova javnog života između krštenja i muke. U tim otajstvima razmatramo važne vidike Kristove osobe kao konačnog objavitelja Oca. Nazvan Očevim ljubljenim Sinom prilikom krštenja na rijeci Jordanu, Krist je onaj koji naviješta dolazak Kraljevstva, svjedoči ga djelima i proglašava njegove zahtjeve. U godinama javnog života Kristovo se otajstvo na najočitiji način pokazuje kao otajstvo svjetla: 'Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta'(Iv 9,5)

c) Kontemplativna dimenzija Krunice

Da bi nam krunica doista bila prava molitva, a ne neko puko ponavljanje riječi potrebno je upozoriti na kontemplativnu dimenziju krunice (razmatranje). Jer, ne treba zaboraviti Kristovih riječi: "Kad molite ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani" (Mt 6,7). Stoga je krunica bez razmatranja kao tijelo bez duše, njezino moljenje u tom slučaju pada u pogibao da postane mehaničko opetovanje formula. Moljenje krunice zahtijeva polagan ritam uzimanje dovoljno vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, promatranim kroz srce One koja je bila Gospodinu najbliža, da bi se na taj način moglo odatle crpsti neslućeno bogatstvo. Stoga se u moljenje Krunice mogu zgodno uključiti čitanje Svetog Pisma, osvijetljena homilijom, okružena pravilnim razmacima šutnje te pjevanjem.

d) Povezanost krunice i liturgije

Krunica je nikla na vjekovnom stablu kršćanske liturgije kao pravi ,.Djevičin psaltir", pomoću kojega su se skromni ljudi pridruživali univerzalnoj pjesmi hvale i prošnji Crkve. Međutim krunica, kao ni druge izvan liturgijske pobožnosti, ne smiju se miješati s liturgijom, pa se stoga ne bi smjelo moliti krunicu za vrijeme sv. Mise. :"Jer krunica može biti izvrsna priprava na sv. Misu. Liturgija upristnjuje pod velom znakova, koji su na otajstven način djelotvorni, najveća otajstva našega otkupljenja; Krunica, po Ijubavi koja se rađa iz razmatranja, pomaže molitelju da se sjeća tih otajstava, te potiče njegovu volju da odatle crpi pravila za život. Razmišljanje o otajstvima krunice, naime, time što Kristova otajstva čini dragima duhu i srcu vjernika, može biti vrlo dobra priprava za proslavu tih otajstava u liturgijskom činu, te postati kasnije njihova produljena jeka. Krunica i liturgija po svojoj je naravi zajedničarske molitve, hrane se Svetim Pismom i donose nam otajstava Krista i imaju iste događaje povijesti spasenja koje je Krist izvršio. Ali bitno na različitom planu.

Blaženi Alojzije Stepinac u Predgovoru molitvenika 'Krunica' koje ga je preveo s francuskog jezika, a koji je tiskan 1943. godine između ostalog piše: „Na slici 'Posljednje večere' Michelangelo je prikazao dva čovjeka, koja se prigodom općeg uskrsnuća dižu prema nebu uz pomoć svoje krunice, za koju su se uhvatili. Sam dobri Bog znade koliko se već duša od vremena sv. Dominika vinulo k nebu po molitvi sv. Krunice. Nju su držali u rukama priprosti seljaci i moćni vladari, glasovite vojskovođe i obični vojnici, veliki učenjaci i neuki ljudi, djevojke i mladići, staro i mlado, čak i malena djeca. Sveta je krunica bila jedno od najvažniji sredstava u radu Crkve Kristove od vremena sv. Dominika pa do danas. Tako će biti, bez sumnje, i do konca svijeta. Sveta Krunica je i u hrvatskom narodu od najveće važnosti.“ Zaključimo ovaj prikaz o sv. Krunici riječima Sluge Božjega Ivana PavIa II: ,,Molitva krunice je molitva čovjeka za čovjeka: to je molitva Ijudske solidarnosti, kolegijalna molitva otkupljenih, koja odražava duh i nakane prve otkupljene, Marije, majke i slike Crkve: molitva za sve ljude svijeta i povijesti, za žive i mrtve, koji su pozvani da budu s nama Tijelo Kristovo i da postanu s njim subaštinici slave. (…) Krunica je moja najdraža molitva.“

Piše: dr.sc. Ivo Balukčić