Biskupovi zapisi u ratu

Izdavačka kuća Synopsis objavila je u suradnji s Hrvatskim leksikografskim institutom Bosne i Hercegovine iz Mostara pod vodstvom Ivana Anđelića dvije knjige biskupa Pere Sudara. O njima za portal Polis.ba piše fra Drago Bojić, čiji tekst prenosimo u cijelosti

Drago Bojić

Izdavačka kuća Synopsis, jedna od najboljih izdavačkih kuća na ovim prostorima u vlasništvu pasioniranog bibliofila Ivana Pandžića, objavila je u suradnji s Hrvatskim leksikografskim institutom Bosne i Hercegovine iz Mostara pod vodstvom Ivana Anđelića dvije knjige biskupa Pere Sudara. Prva knjiga s naslovom Hod po ranama sadrži „zapise s obilazaka vrhbosanskih župa od 1992. do 1997. godine“. Druga knjiga, naslovljena Snaga je u odricanju od sile i moći. Razgovor s biskupom, u formi je velikog intervjua koji je Sudar dao novinaru Brani Vrbiću. Urednik knjiga je Ivan Lovrenović koji je uredio i mnoge druge naslove izdavačke kuće Synopsis. U ovom tekstu osvrnut ćemo se na knjigu Hod po ranama u kojoj su sabrane Sudarove zabilješke o katoličkim župama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u ratu. Biskup Pero Sudar pomoćnim sarajevskim biskupom imenovan je u svibnju 1993. Za biskupa je posvećen u siječnju 1994. godine u sarajevskoj katedrali. Službe se odrekao 2019. godine.

U prvom i opsegom najvećem dijelu knjige Hod po ranama, pod naslovom Od Neretve do Save, od Bosne do Vrbasa, biskup Sudar donosi zapise o katoličkim župama koje su nastradale u bošnjačko-hrvatskom sukobu, počevši od njegovog rodnog kraja Klis-Neretvice. Opisujući stanje katoličkih župa u kojima je Armija BiH počinila zastrašujuće ratne zločine (neretvanski kraj, Bugojno, srednja Bosna, Vareš…), Sudar bilježi i stradanja bošnjačkog naroda u Prozoru, Stupnom Dolu, Kiseljaku, srednjoj Bosni, Žepču… Nakon što se nagledao užasnih zločina i teških razaranja, biskup Sudar u ožujku 1995. godine zapisuje sljedeće riječi: „Rama, Stolac, Čapljina, Ahmići, Stupni Do… su razlog našeg stida i sramote, razlog da se kajemo i molimo za oproštenje. Klis-Neretvica, Vareš, Uskoplje, Uzdol, Doljani… su to isto našoj braći Bošnjacima, ako je u nama ostala i zera ljudskosti.“

Nije bilo jednostavno organizirati pohode župama iz opkoljenog Sarajeva i često su ta putovanja pratili i veliki rizici. Valjalo je ponajprije pribaviti dozvole za izlazak iz Sarajeva, a zatim i u drugim mjestima proći kontrolne punktove zaraćenih vojski. Najčešće se nije moglo putovati glavnim prometnicama, a alternativni ratni putovi bili su teško prohodni. Biskup Sudar i njegova pratnja, uglavnom su to bili svećenici i bosanski franjevci, nailazili su na mnoge teškoće, ali su ipak uspijevali doći do mjesta koja je želio posjetiti.

Za vrijeme obilaska žepačkog kraja, bili su nakratko i „privedeni“ od lokalnih vlasti. U tom pohodu sudjelovali su i kardinal Puljić i poznati bosanski franjevac fra Ljubo Lucić (1931-1995) koji je Sudara pratio i na nekim drugim putovanjima. S njima je bio i kamerman bošnjačke nacionalnosti koji je snimao materijal za dokumentarni film o kardinalovom hodu kroz porušenu Nadbiskupiju. Lokalne vlasti su negodovale zbog snimanja. Kad je njihov zapovjednik u snimljenom materijalu ugledao i zapaljenu džamiju u Žepču, iznenadio se da su „popovi“ snimili i džamiju. U vezi s tim događajem, Sudar bilježi sljedeće: „Bol za spaljenom crkvom u Golubinji bila bi najveća hipokrizija prema toj svetinji, ako je ne bi pratila bol i srdžba zbog spaljene džamije u Žepču.“ Sve se završilo dobro, a biskup Sudar zapisuje da mu je bilo drago što su i njih jednom „priveli“: „Naime, zasmeta me finoća prema službenicima Crkve, tamo gdje se zatiru i najmanja prava naših vjernika, običnih ljudi. Mi smo u mnogočemu povlašteni u ovom ratu.“

Veliki dio Sudarovih bilješki odnosi se na srednju Bosnu u kojoj su u ratu, ponajviše u bošnjačko-hrvatskim sukobima, i na jednoj i na drugoj strani ubijeni stotine civila i vojnika, protjerane tisuće ljudi, oskvrnuti, zapaljeni i srušeni mnogi sakralni objekti. Donosimo biskupov izvještaj o stanju u katoličkom župama u travničkom kraju: „U Travničkoj dekaniji (dekanija je crkveno administrativno područje koje obuhvaća više župa, op. a.) je manje ili teže oštećeno, demolirano, spaljeno ili srušeno jedanaest župnih crkava, jedan samostan, jedna sjemenišna crkva i četiri podružne, jedanaest grobljanskih kapelica, osam župnih kuća i dvije vjeronaučne dvorane. Od toga je jugoarmija uništila tri župne crkve i tri župne kuće. Armija BiH je spalila jednu, za bilo kakvu uporabu pljačkom i razbijanjem onesposobila šest, teže oštetila dvije i lakše oštetila dvije crkve. Teže je oštetila šesnaest grobljanskih kapelica, uništila pet i oštetila jedan župni stan i dvije vjeronaučne dvorane. Od četrnaest župa, devet ih je uništeno, a ni onih pet živućih nije bez rana, pa i teških.“

U srednjoj su Bosni užasne zločine počinili i hrvatska i bošnjačka strana: Ahmići, Križančevo selo, Buhine kuće… Sudar žali zbog sukoba Hrvata i Bošnjaka, ali se unatoč tomu nada da će se odnosi između dva naroda popraviti. Biskupovi pohodi župama vrhbosanske nadbiskupije događaju se neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma i početka uspostave Federacije BiH koja je bila opterećena međusobnim nepovjerenjem, isključivostima, ali i zločinima unatoč potpisanom primirju.

Drugi dio Sudarovih zabilješki posvećen je stanju u opkoljenom Sarajevu. Uz svakodnevno bombardiranje kojemu su bili izloženi stanovnici grada, trpjeli su i posvemašnju neimaštinu, ali i nasilje ratnih kriminalaca i profitera. Ovako stanje u ratnom Sarajevu opisuje Sudar: „Svima koji me zapitkuju kako je živjeti u Sarajevu, odgovaram da ne znam. Na njihovo čuđenje i pitanje, kako neću znati kad ovdje živim, odgovaram da živim, ali ne kao oni koji znaju kako se ovdje, stvarno, živi. I doista je tako! Tijekom cijelog rata ja nisam bio bez korice kruha, pa i više od toga, nisam nikad s bidonom u ruci išao po vodu, nisam stajao u redu za humanitarnu pomoć, nisam nikad gonjen na kopanje rovova, nisam izgonjen iz stana, nije mi nikad nitko noću pokucao na vrata i pitao me zašto ne idem svome Tuđmanu, nije mi nikada…“

Sarajevski katolici i Hrvati, a s njima i katolički svećenici i bosanski franjevci, našli su se u ratu u teškoj situaciji. Politička i vojna vodstva Herceg-Bosne i Republike Hrvatske nisu se zanimala za njihov položaj jer su smatrala da nisu trebali u Sarajevu ni ostati. Manipulirali su brojem Hrvata u Sarajevu te su javnost obmanjivali da Hrvata nema u Sarajevu, iako ih je po službenom popisu devedesetih godina prošlog stoljeća bilo preko trideset tisuća, a neslužbeno, tako pretpostavlja Sudar, dvostruko više. S druge strane, ni odnos bošnjačkih vlasti prema katolicima i Hrvatima u Sarajevu nije bio korektan, o čemu Sudar također piše: „Vlastima u Sarajevu uvelike gode kritike i neslaganja Crkve s krivim potezima hrvatskog dijela vlasti i zlodjelima na njezinoj strani. Oni, međutim, vrlo neprimjereno, euforično i krajnje netolerantno, odgovaraju na svako spominjanje očitih nepravdi na njihovoj strani.“

Jedno od glavnih obilježja Sudarovih zapisa koje se provlači kroz cijelu knjigu jest njegova ljubav prema rodnom kraju i prema Bosni i Hercegovini. Sudar na više mjesta naglašava svoj bosansko-hercegovački patriotizam. Teško mu pada što se oni koji su se rodili u Bosni i Hercegovini (uključujući i ljude u Crkvi) prema toj zemlji odnose indiferentno. Žali za odlaskom katolika i Hrvata iz Bosne, ljuti se na one što su olako napustili svoje zavičaje, a pogotovo je kritičan prema onima koji potiču iseljavanje katolika i odvraćaju ih od povratka u njihove zavičaje. Zbog toga se u svojim zapisima divi ljudima koji su ostali u svojim zavičajima, primjerice u Posavini, o čemu piše u trećem dijelu knjige pod naslovom Uporišne točke nade. Posavina. Sudar je posjetio toliški, brčanski i dubravski kraj, odnosno one dijelove Posavine u kojima su za vrijeme rata, uz hrabri otpor i velike žrtve, opstali katolici.

Sudar je na svojim putovanjima posvuda govorio o nužnosti zajedničkog života u Bosni i Hercegovini, unatoč i povijesnim i sadašnjim mržnjama i konfliktima, te se stalno zauzimao za povratak ljudi. U nekim mjestima njegove riječi nisu nailazile na prihvaćanje, a u nekim je doživio potpunu ignoranciju. Tako je, primjerice, bilo u Domanovićima kod Stoca gdje je 1. svibnja 1995. godine podijelio sakrament krizme. Na području te Općine bili su smješteni prognani katolici iz srednje Bosne u kućama Bošnjaka koje je hrvatska strana prethodno protjerala. Krizmao je djecu iz prognanih bosanskih obitelji. Na misi su bili i čelnici stolačke Općine i političko vodstvo toga kraja. Sudar im je u propovijedi kazao „da u tuđoj kući i na tuđoj njivi ljudske sreće i Božjeg blagoslova ne može biti“. Njegove riječi se većini okupljenih nisu svidjele, ni domaćem stanovništvu ni prognanicima iz Bosne, te su zbog neslaganja s biskupom mnogi uzvanici odbili doći na ručak s njim.

Za vrijeme obilazaka katoličkih župa, Sudar je započeo veliki projekt osnivanja katoličkih školskih centara o čemu također piše u svojim ratnim zabilješkama. Kroz te školske ustanove prošle su tisuće učenika u protekla tri desetljeća. U njima nastavu pohađaju djeca različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti. Da bi olakšao obrazovanje siromašnim studentima, biskup Sudar je 2009. godine osnovao zakladu „Pro sapientia et clementia“ – „Za mudrost i plemenitost“ koja godišnje dodjeljuje stotinjak stipendija mladima koji studiraju u Bosni i Hercegovini.

Sudarovi zapisi o katoličkim župama u ratu dragocjeni su ponajprije za Katoličku crkvu, ali su istodobno i vjerodostojno svjedočanstvo o ratu. Unatoč stravičnom zlu koje su Srbi, Hrvati i Bošnjaci jedni drugima nanijeli u posljednjem ratu i općenito u prošlosti, biskup Sudar nepokolebljivo vjeruje da je moguć zajednički život u Bosni i Hercegovini. Zato se i u ratu i nakon rata snažno zalagao za povratak i pomirenje ljudi. (kta/polis.ba)