Alojzije Stepinac – dobar pastir u zlu vremenu


Sarajevo,  Sub, 08. Svibanj 2021.

Na mrežnoj stranici  franjevačkog mjesečnika "Svjetlo riječi – list za vjeru, društvo i kulturu" objavljen je članak pod nazivom "Alojzije Stepinac – dobar pastir u zlu vremenu" koji u nastavku prenosimo u cijelosti: 

Iz analize crkvenoga tiska toga vremena, a i djelovanja nadbiskupa Stepinca, lako je uvidjeti činjenicu da je odbacivanje komunizma u Katoličkoj Crkvi bilo jasno i dosljedno od samoga početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije njega), dok je otpor nacizmu i fašizmu imao svoju evoluciju i nije bio otpočetka tako jasan i nikad tako odlučan spram komunizma. To je sasvim razumljivo upravo zbog ponašanja komunista prema Crkvi svugdje gdje su se dočepali vlasti.

Piše: Petar Jeleč (Svjetlo riječi)

Omalo kojoj povijesnoj osobi na ovim prostorima postoji toliko žustrih i neargumentiranih rasprava koliko o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Preko njega i njegova lika prelamaju se i mnogi drugi problemi kao što je odnos između katoličanstva i pravoslavlja, ili odnos prema nastanku hrvatske države s kojom se određeni krugovi nikako ne mogu pomiriti i koji inače i u Stepincu i u Katoličkoj Crkvi vide glavne protivnike u provođenju svojih protuhrvatskih i protukatoličkih agendi. Zato su zadnjih godina uprli sve svoje snage i energije da zaustave neminovnu kanonizaciju zagrebačkoga nadbiskupa. Međutim, Pirova je to pobjeda u kojoj neće još dugo moći uživati.

Pogledajmo sada u kratkim crtama djelovanje Alojzija Stepinca za vrijeme NDH i njegov odnos s različitim akterima tadašnjega turbulentnog i teškoga vremena. Komunistička, a u zadnje vrijeme posebno velikosrpska historiografija, sve do danas izrazito negativno prikazuje djelovanje Katoličke Crkve za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. To se posebno odnosi upravo na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, tadašnjega najvažnijega prelata Katoličke Crkve u NDH kojem bez imalo skrupula prišivaju epitete ratnoga zločinca i najbližega suradnika Ante Pavelića

Kurtoazni posjet i poziv na molitvu

Na početku ove analize potrebno je kazati kako su crkveni ljudi tradicionalno bili mišljenja da su hrvatska nacionalna ideja i katolička vjerska ideja usko povezane te da se njihovi ciljevi uzajamno dopunjuju i isprepliću, iz čega proizlazi tijesna i neraskidiva povezanost hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve. Kada je 10. travnja 1941. uspostavljena NDH, katolički kler i golema većina hrvatskoga naroda pozdravili su taj događaj smatrajući da je time ispunjen jedan od bitnih nacionalnih ciljeva, a time i neke želje same Crkve. Na to je odlučujuće utjecalo sve ono što se događalo u prvoj Jugoslaviji, kada su se zbog velikosrpske politike Hrvati i Katolička Crkva s pravom osjećali diskriminiranima u svojim vjerskim i nacionalnim pravima. Imati nakon toliko stoljeća vlastitu državu činilo se mnogima u Crkvi kao ostvarenje davnoga sna, pa je mnoge obuzeo posve razumljiv entuzijazam. Ne smije se stoga zaboraviti ovaj povijesni kontekst kako bi se lakše razumjelo zašto je velika većina hrvatskoga naroda i pripadnika Katoličke Crkve s olakšanjem dočekala propast jugoslavenske države koju odavno nije više smatrala svojom. Prva Jugoslavija snažno je obilježena srpskom hegemonističkom politikom u kojoj se provodila snažna asimilacija i prisilno držanje Hrvata u takvoj zajednici, od koje su se oni sve više otuđivali jer je asimilaciju nerijetko pratila i eliminacija.

Njegovi prosvjedi su s vremenom mijenjali ton: u početku su bili diskretni i puni obzira, no s vremenom su postali sve izravniji i odvažniji te uzrokovali veliku krizu u odnosima Crkve i države koja je kulminirala 1943. godine

Odnos ustaških dužnosnika i Katoličke Crkve, međutim, nije bio jednodimenzionalan i prošao je kroz različite faze, od početne suradnje i uzajamne potpore do pojave prvih problema i napetosti koje su se posebno očitovale u odnosu između Ante Pavelića i Alojzija Stepinca. Ante Pavelić se stoga tijekom posjeta Hitleru u lipnju 1941. požalio ministru vanjskih poslova Trećega Reicha Joachimu von Ribbentropu da katolička hijerarhija u Hrvatskoj, a pogotovo nadbiskup Stepinac, nisu na strani njegove vlasti, dok s druge strane ima potporu nižega klera.

Iz analize crkvenoga tiska toga vremena, a i djelovanja nadbiskupa Stepinca, lako je uvidjeti činjenicu da je odbacivanje komunizma u Katoličkoj Crkvi bilo jasno i dosljedno od samoga početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije njega), dok je otpor nacizmu i fašizmu imao svoju evoluciju i nije bio otpočetka tako jasan i nikad tako odlučan spram komunizma. To je sasvim razumljivo upravo zbog ponašanja komunista prema Crkvi svugdje gdje su se dočepali vlasti.

Naime, sami komunisti su otpočetka svojom protuvjerskom propagandom i strašnim zločinima počinjenima nad klerom u Rusiji nakon Oktobarske revolucije (1917.) i u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.), kao i tijekom rata 1941. – 1945. i poslije njega stvorili pretpostavke za averziju Crkve prema njima. Komunistički pokret je od samoga početka bio u sukobu s religijom. Tako je Lenjin 19. ožujka 1922. god. u svojoj tajnoj direktivi nalagao da se strijelja što je više moguće predstavnika „reakcionarnoga klera”, a vrhunac progona bio je 1937. god. kad je u SSSR-u uhićeno 162 500 pripadnika pravoslavnoga klera, od čega je pobijeno 89 600. S druge strane, fašisti i nacionalsocijalisti nisu pokazivali tako odbojan stav prema religiji kao komunisti, nego su postupali taktičnije i na diplomatski su način pokazivali izvanjsku spremnost na suradnju, te su tako 1929. sklopljeni Lateranski sporazumi s fašističkom Italijom i 1933. konkordat s njemačkim Reichom. Hrvatski kler nije bio nikakva iznimka u sklopu jednoga takvog općega fenomena odnosa Katoličke Crkve prema ovim totalitarnim ideologijama i stoga je licemjerno i ahistorijski prigovarati Crkvi zašto se nije više priklanjala komunistima i aktivnije surađivala s njima.

Šest dana nakon proglašenja NDH i dva dana nakon Pavelićeva dolaska u zemlju 16. travnja 1941. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac službeno je posjetio šefa nove države. Prema Stepinčevu biografu A. Benigaru, nadbiskup je nakon susreta sa šefom države rekao: „Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj.” Stepinac je zatim 28. travnja 1941. uputio okružnicu kleru Zagrebačke nadbiskupije u kojoj izražava radost zbog nastanka Nezavisne Države Hrvatske, pozvavši na molitvu za poglavnika Pavelića. Komunistički i velikosrpski historiografi u svojim su se djelima – kao i komunistička vlast za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu – često pozivali na Stepinčev susret s Pavelićem i na njegov poziv na molitvu za poglavnika kao jasan dokaz potpune identifikacije Katoličke Crkve s „ustaškom državom”. Zaboravljaju, međutim, da se nadbiskup Stepinac susretao i s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem za vrijeme prve Jugoslavije, pozivao vjernike da se mole i za toga poglavara države i da je molitva za šefove država bila zapravo uobičajena praksa Katoličke Crkve svugdje u svijetu.

Kriza u odnosima Crkve i države

No, unatoč ovom kurtoaznom posjetu i pozivu na molitvu za novoga državnog poglavara, uskoro su se počeli pojavljivati prvi problemi. Naime, ustaški krugovi nisu o Stepincu imali previše dobro mišljenje i zamjerili su mu što se za vrijeme Prvoga svjetskog rata prijavio kao dobrovoljac na solunskoj fronti, što je kao mladić podržavao ideju o jugoslavenskom ujedinjenju te su o njemu govorili kao „Soluncu”, tj. čovjeku kojemu je manjkalo osjećaja za hrvatstvo i koji je simpatizirao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Usto su odmah na početku proširili glasinu kako se Stepinac skupa sa Šubašićem sklonio u Beograd, što pokazuje kako su ustaše imale određene predrasude i nepovjerenje prema Stepincu koji se već 4. kolovoza 1941. potužio papinu izaslaniku u NDH opatu Giuseppeu Ramiru Marconeu na namjere državnih vlasti da Crkvu podlože državi.

Stepinčevi osvrti na negativne postupke ustaškoga režima doživljavali su svoj krešendo tijekom 1943. godine kada je došlo do napetosti u odnosima između Crkve i države, točnije između Stepinca i ustaškoga režima

Sam Pavelić je bio uvjeren da je Stepinac sklon projugoslavenskim idejama i zbog toga njihov odnos nikad nije bio posebno srdačan. Šef države odnosio se prema Stepincu s određenim prezirom. Dokaz je tomu i ono što se dogodilo nakon Stepinčeva govora na ulazu crkve sv. Marka u povodu otvaranja Hrvatskoga sabora kada je on između ostalih stvari u govoru zatražio da sabor donosi pravedne i poštene zakone koji nisu protivni božanskom zakonu. Pavelić je nakon ovoga govora, prema izjavama nekih njegovih suradnika i svjedoka, rekao: „Zar da me ovaj balavac uči politici?” Nadbiskup Stepinac bio je svjestan svega što su mu ustaše zamjerale, ali se nije ustručavao prosvjedovati kada je to smatrao nužnim. Njegovi prosvjedi su s vremenom mijenjali ton: u početku su bili diskretni i puni obzira, no s vremenom su postali sve izravniji i odvažniji te uzrokovali veliku krizu u odnosima Crkve i države koja je kulminirala 1943. godine.

Ustaše su sve manje bile zadovoljne intervencijama zagrebačkoga nadbiskupa. Pismo koje je Stepinac u ime hrvatskih biskupa poslao poglavniku 20. studenoga 1941., a koje govori o „preobraćenjima” pravoslavaca i objašnjava koja su prava i kompetencije Crkve i države na tom području, izazvalo je veliko nezadovoljstvo vladajućih krugova prema njemu. Prema bilješci Hansa Helma, njemačkoga policijskog atašea u NDH, pronađenoj u Hrvatskom državnom arhivu, sam Pavelić je ujesen 1941. zaprijetio hrvatskom biskupskom zboru da će konfiscirati crkvena dobra ako Rimska kurija nastavi preko njih pomagati protivnicima NDH. Zanimljivo je svakako spomenuti i pismo Hrvatske katoličke omladine upućeno u kolovozu 1941. god. kardinalu Stepincu iz koje se može iščitati rukopis državnih vlasti i sve ono što su ustaše i „mladi katolici” prigovarali zagrebačkom nadbiskupu:

„Mi! Čitava hrvatska omladina i katolička mladež oštro vas kritikujemo i strahovito optužujemo sa pravednim gnjevom, što niste u vašem govoru niti jednom riječju spomenuli Poglavnika! Našeg dragog i velikog vođu! Mnogo ste izgubili u očima čitave omladine, a na mladosti svijet ostaje! Sa svih strana se čuje danas oštar i pravedan gnjev, i zato vas upozoravamo, nemojte to olako shvatiti! Moguće je to bio slučaj, ali mi vas upozoravamo, s ovakvim postupkom, postoji opravdana i temeljita sumnja, da i dalje podržavate veze sa Jugoslavenima i Srbima, kao njihov drug borac sa Solunskog fronta!!! Mi mrzimo sve, što nam ruši našu dragu Državu, i svakoga tko zaštićuje židove, kojima je jedini cilj i želja da boljševizam zavlada svijetom! Hrvatska katolička omladina.”

Tijekom svetkovine Krista Kralja 25. listopada 1942. Stepinac je u svojoj propovijedi istaknuo kako su sve rase pred Bogom jednake i da svatko ima pravo na život. Ova je propovijed izazvala veliko nezadovoljstvo među vladajućim krugovima u NDH, ali i kod Nijemaca, pa je zabranjeno njezino objavljivanje. Stepinčevi osvrti na negativne postupke ustaškoga režima doživljavali su svoj krešendo tijekom 1943. godine kada je došlo do napetosti u odnosima između Crkve i države, točnije između Stepinca i ustaškoga režima. Položaj Katoličke Crkve u Sloveniji je u onom dijelu koji su anektirali Talijani bio relativno dobar, za razliku od područja kojim je upravljala njemačka vlast. Nijemci su planirali anektirati ta područja provodeći germanizaciju u svim segmentima društva usmjeravajući svoje akcije protiv slovenskih intelektualaca, a posebno protiv katoličkih svećenika koji bi mogli biti smetnja u provođenju toga plana. Planirali su skršiti utjecaj Crkve drastičnim mjerama, te se među prognanima iz Slovenije u NDH nalazilo i oko 448 katoličkih svećenika, a do travnja 1942. Nijemci su prognali ukupno oko 70 % svih katoličkih svećenika iz svoje zone utjecaja, dok je mariborski biskup Ivan Tomažić bio u kućnom pritvoru.

Velik dio prognanih svećenika prihvatio je zagrebački nadbiskup Stepinac (njih oko 300) i redovno se zauzimao za njih kod državnih vlasti koje su ih vrlo često, poput ministra pravosuđa Mirka Puka, optuživali za suradnju s partizanima i protudržavnu „zločinačku propagandu protiv naše države”. Kada su ustaške vlasti u Jasenovcu ubile sedmoricu katoličkih svećenika, Stepinac je 24. veljače 1943. napisao prosvjedno pismo Paveliću nazivajući taj logor „sramotnom ljagom za Nezavisnu Državu Hrvatsku”.

Ugled i poštovanje u narodu

Stepinčeve osude pojedinih postupaka nacifašističkih, a time i ustaških postupaka, postale su žešće od trenutka kada mu je nastradao najbliži član obitelji. Naime u listopadu 1943. bez ikakva suđenja ubijen je njegov brat Mijo (Miško) Stepinac pod optužbom da je simpatizer i suradnik partizanskoga pokreta. Stepinca je očito pogodila bratova smrt jer je nakon nje izgovorio najodlučniju kritiku nekih postupaka nacifašističkih vlasti u NDH. Učinio je to 31. listopada 1943. na završetku pokorničke procesije u Zagrebu održavši propovijed gdje je, između ostaloga, najizravnije napao rasističku politiku i praksu strijeljanja nevinih ljudi te odgovorio na mnoge optužbe kojima je izložena Katolička Crkva. Jasne riječi da Crkva ne može dopustiti da jedna rasa, samo zato što je brojnija, provodi nasilje nad drugom manje brojnom bile su kritika rasizma upućena Nijemcima i ustašama. Usto, nadbiskup je kritizirao i njihovu praksu strijeljanja stotina nevinih zarobljenika kao oblik odmazde za ubojstvo jednoga njihova vojnika. Onima koji su kritizirali Crkvu zbog filokomunizma nadbiskup je odgovorio da moraju znati da njihova brutalna politika rezultira time da se stanovništvo pridružuje komunistima i Titovim partizanima.

Ova je Stepinčeva propovijed izazvala velik nemir među ustašama i Nijemcima, što je vidljivo i iz bilješki dvojice ustaških tajnih agenata u kojima stoji kako kruže glasine da je nadbiskup uhićen zbog ove propovijedi. Da je zaista postojala ta mogućnost potvrdio je i Stjepan Ramljak, blagajnik Glavnoga ustaškog stana, navodeći kako se u Glavnom ustaškom stanu očekivalo da bi Stepinac mogao biti uhićen. Ramljak se ponudio Paveliću da ode razgovarati sa Stepincem u vezi s napetom situacijom nastalom nakon ove propovijedi što mu je Pavelić i dopustio. Ramljak svjedoči kako mu je Stepinac nakon razgovora koji je trajao šest sati rekao: „Recite svima koji žele znati da zagrebački nadbiskup nikad nije bio i nikada neće biti izdajnik naroda. Vjerojatno će doći čas, kada ću ja pred cijelim svijetom svjedočiti za vas.” Nadbiskup nije uhićen jer si ustaše nisu mogle dopustiti takav rizik, ali se nalazio u nekoj vrsti kućnoga pritvora i neko se vrijeme nije pojavljivao u javnosti. Ustaška vlast je odlučila reagirati na ovu Stepinčevu propovijed preko Julija Makanca, ministra narodne prosvjete. Makanec je 7. studenoga 1943. objavio članak naslovljen „Pozvani i nepozvani” u ustaškom glasilu Hrvatski narod. Članak je bio prepun rasističkih ideja protiv kojih je zagrebački nadbiskup govorio u svojoj propovijedi i u njemu se prekorava Stepinca, ne navodeći mu izričito ime (govori se o „visokom crkvenom dostojanstveniku”) da ne cijeni žrtvu hrabrih hrvatskih boraca, nego se bavi stvarima koje ne razumije.

Ovo neslaganje i Stepinčeva propovijed izazvalo je ozbiljne napetosti između državnih i crkvenih vlasti, no nije rezultiralo dramatičnim raskidom odnosa, koji su se tijekom 1944. i 1945. poboljšali, pogotovo zbog napredovanja Titovih partizana koji su sve izravnije prijetili opstanku NDH i koji su činili sve veće zločine nad svećenicima i „klasnim” neprijateljima na teritorijima koje su osvajali.

Ograničenost prostora ne dopušta nam šire elaboriranje teme, ali i iz ove vrlo kratke analize može se jasno vidjeti potpuna neodrživost teze da je Alojzije Stepinac ratni zločinac i najvjerniji suradnik ustaškoga režima kako se to plasira u komunističkoj i velikosrpskoj historiografiji i publicistici sve do naših dana. Takvu podvalu i izmišljotinu bez ikakvih dokaza danas propagiraju i najviši dužnosnici srpske političke scene s obje strane Drine potpomognuti svojim mentorima iz SPC-a koja je inače u svoj svojoj svetosavskoj mitomaniji svecima proglasila nekoliko dokazanih i presuđenih ubojica poput četničkih vođa Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka. Da ne spominjemo kako se nikada nisu ogradili ni od mnogih drugih pravoslavnih sveštenika koji su bili kolovođe strašnih pokolja i masakra nad Hrvatima, Crnogorcima i muslimanima tijekom Drugoga svjetskog rata poput npr. vođa četničkoga pokreta popova Momčila Đujića, Radojice Perišića, Save Božića itd. Ne samo da se nisu ogradili nego svatko iole internetski pismen može na YouTubeu naći video koji prikazuje kako prije par godina pravoslavni kler skupa s aktualnim zagrebačko-ljubljanskim vladikom Porfirijem Perićem pjeva pjesmu „Šta se ono na Dinari sjaji – Đujićeva kokarda na glavi”. Pokušajte samo zamisliti što bi se dogodilo da je neki katolički biskup pjevao neku pjesmu posvećenu Anti Paveliću ili ustašama, kako bi dežurni dušobrižnici ispisali stotine tekstova o navodnom ustašluku u Katoličkoj Crkvi. No ovaj skandal s Porfirijem totalno je prešućen u svim mainstream medijima.

Stepinac je nakon rata na montiranom procesu nevin osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. No nisu mu mogli dokazati nijednu točku optužnice. Uostalom, jedan od najvažnijih Titovih suradnika Milovan Đilas u svojim memoarima je izričito napisao kako je Alojzije Stepinac osuđen ne zbog suradnje s ustaškim režimom tijekom rata nego zbog odbijanja suradnje s komunističkom vlašću tj. zbog „njegova opozicionarstva posle rata”. I to mu ja zapravo bio jedini krimen.

Čitavo jedno poglavlje i široku analizu zaslužilo bi Stepinčevo zadivljujuće i ustrajno zauzimanje za progonjene ljude raznih vjeroispovijesti i nacionalnosti o čemu postoje brojne publikacije i svjedočanstva. Spasio je mnogo života i onda se nađu neki „hrabri” cyber ratnici i „intelektualci” koji nisu nikada nikome pomogli ni u čemu, a kamoli riskirali svoj ili spasili nečiji drugi život, pa stanu prigovarati Stepincu da je mogao učiniti još više i spasiti još više ljudi, jer tobože to koliko je spasio po nekoj njihovoj izvrnutoj logici nije bilo dovoljno.

Čitavo jedno poglavlje i široku analizu zaslužilo bi Stepinčevo zadivljujuće i ustrajno zauzimanje za progonjene ljude raznih vjeroispovijesti i nacionalnosti o čemu postoje brojne publikacije i svjedočanstva

Povjesničarka Esther Gitman, Židovka podrijetlom iz Sarajeva, smatra da je Stepinac učinio sve što je mogao, da je svojim zalaganjem spasio mnoge Židove od ustaških i njemačkih progona, te da mu je zbog toga život bio ugrožen više puta, no nije mu se ništa dogodilo zbog, kako ona smatra, ugleda i poštovanja koji je uživao u narodu.

I sȃm sam u nekoliko svojih tekstova prije nekih desetak i više godina, nažalost, bio prekritičan prema nekim postupcima Alojzija Stepinca. Rezultat je to dijelom i nedovoljnoga uvida u sve tekstove i knjige koji su se u međuvremenu pojavljivali, ali i puke mladenačke naivnosti i povjerenja u neke ljude za koje sam mislio da su dobronamjerni i istinoljubivi u svojim opaskama i primjedbama na račun kardinala Stepinca. Kardinal Stepinac se, kako vrijeme prolazi, pokazuje kao jedan od čvrstih stupova Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda i samo je pitanje vremena kada će i formalno biti proglašen svetim. To neće promijeniti nikakve mješovite i nemješovite komisije niti ishitrene i nepromišljene odluke vatikanske diplomacije. (kta)

Izjava Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj

Zagreb,  Sri, 23. Lip. 2021.

Izjava Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj

O Prijedlogu rezolucije o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena

Svjetski dan izbjeglica Caritas BiH obilježio u Tuzli i u Sarajevu

Sarajevo,  Sri, 23. Lip. 2021.

Svjetski dan izbjeglica Caritas BiH obilježio u Tuzli i u Sarajevu

Svake godine 20. lipnja 2021. na Svjetski dan izbjeglica prisjetimo se kako je biti izbjeglica!

Papa se na općoj audijenciji susreo s mladićem odjevenim u kostim Spidermana

Vatikan,  Sri, 23. Lip. 2021.

Papa se na općoj audijenciji susreo s mladićem odjevenim u kostim Spidermana

Riječ je o 28-godišnjem talijanskom mladiću Mattiji Villarditi koji u slobodno vrijeme radi kao animator te u kostimu Spidermana i u pratnji glazbenog sastava Državne policije uveseljava djecu smještenu u bolnicama

Plehan: Redovita mjesečna rekolekcija

Plehan,  Sri, 23. Lip. 2021.

Plehan: Redovita mjesečna rekolekcija

Trideset svećenika-redovnika Plehanskog distrikta iz pet franjevačkih samostana okupilo se na redovitoj mjesečnoj rekolekciji u franjevačkom samostanu i župi sv. Marka Evanđelista na Plehanu u Bosanskoj Posavini