Svjetlo riječi

Priredio: dr. fra Anto Popović

U ovom broju Svjetla riječi prikazan je drugi naslov trećega poglavlja dokumenta Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji koji govori o ljubavi između roditelja i djece (br. 208-235).

Biblijska rodoslovlja

Susret između čovjeka i žene, njihovo upoznavanje i poštovanje, označava početak povijesti uzajamne ljubavi, koja kao željeni plod ima rađanje djece (usp. Post 4,1). Događaj rađanja označava početak nove relacije, a to je odnos između roditelja i djece, tj. između starijih i mlađih pokoljenja.

Taj odnos nalazi svoj literarni izraz u rodoslovljima pomoću kojih biblijski pisac, upravo preko popisa predaka i potomaka sažeto prikazuje razdoblja ljudske povijesti (Post 5,1-32; 10,1-32; 11,10-32) i povijesti spasenja (Mt 1,1-17; Lk 3,23-38).

Biblijska rodoslovlja ne spominju samo likove muških predaka, nego u nekim slučajevima navode i imena majki kao što je to vidljivo u Isusovu rodoslovlju gdje evanđelist Matej spominje Tamaru (Mt 1,3), Rahabu (1,5), Rutu (1,5), ženu Urijinu (Bat-Šebu) (1,6), uz Mariju „od koje se rodio Isus koji se zove Krist” (1,16).

Dvostruko počelo ljudskoga bića

Biblijske stranice ustvrđuju da svako ljudsko biće ima podrijetlo od dvostrukoga počela, od žene i od muža zajedno, posredstvom čina njihova sjedinjenja u ljubavi. Svako razdvajanje između supružnika predstavlja razdiranje u psihološkom identitetu osobe koja dobiva život iz zajedništva roditelja. Ako se po zajedništvu ljubavi dvoga rađa dijete, tada u slozi osjećaja roditelja i u suglasju njihovih nakana dijete pristupa smislu postojanja, rastući kao osoba. A to se izražava u riječima koje otac i majka upravljaju djetetu, da ih prihvati kao dobrohotnu pouku.

To ima također implikacije religiozne naravi. Naime, nitko od roditelja ne može se hvastati da je sam početak djeteta, jer ta kvaliteta je pridržana isključivo Jedinome Ocu. Nije dovoljno parenje da se „napravi dijete” (kako se običava reći u razgovornom jeziku), ako Bog ne otvori utrobu žene tako da ona može začeti i roditi (usp. Post 30,2). Zbog toga vjernici blagoslivlju Gospodina, kada, nakon što je ujedinio dvoje zaručnika (usp. Tob 8,15-17), daruje milost da dadnu tijelo ljudskom biću (usp. Rut 4,13; 1 Sam 1,19-20.27).

Roditeljski čini

Polazeći od čina rađanja, odvija se povijest u kojoj otac i majka iskazuju prema potomstvu čine ljubavi, putem kojih biva izrečen sam smisao postojanja roditelja i djeteta.

U prvoj fazi života djeteta, ključnu važnost ima majčinski lik, zbog trudnoće, porođaja, dojenja (2 Mak 7,27) i svih briga njege koje obilježavaju na neizbrisiv način osjećajni odnos između majke i djeteta. Uloga oca je važna jer on prihvaća i „priznaje” novorođeno dijete, upisujući ga pravno u obiteljsku i civilnu zajednicu, u rodoslovlje naroda saveza.

Prihvaćanjem djeteta roditelji preuzimaju na sebe obvezu trajnoga promicanja života njihova stvorenja, koje oni odijevaju, hrane i brane od svake vrste prijetnje. Dijete ne može samostalno opstati, ono se nalazi u stanju ovisnosti, ali ta ovisnost nije ponižavajuća, nego je prigoda za temeljno i radosno iskustvo da je dijete voljeno biće na velikodušan način. U isto vrijeme, svakodnevnu brigu o djetetu roditelji prate riječima koje prenose savjete mudrosti, etičke i religiozne norme koje treba slijediti. Roditelji se raduju ako dijete raste u poslušnosti, jer u slušanju se izražava prihvaćanje duhovne baštine roditelja (Izr 10,1; 23,24-25; 27,11).

Kada dijete postane odrasla i samostalna osoba, tada napušta oca i majku da osnuje svoju vlastitu obitelj. Roditelji pomažu taj trenutak, udjeljuju odraslom djetetu nasljedstvo koje mu pripada i zazivaju na njega blagoslov blagostanja, plodnosti i sreće. Odnos roditelja prema djetetu analogan je odnosu Boga prema svome narodu, jer Bog je Otac koji rađa svojom Riječju ljubavi, hrani i odgaja, blagoslivlja i daruje baštinu za život bez kraja.

Dužnost roditelja

Zapovijed dekaloga o danu subotnjem (Izl 20,8-11; Pnz 5,12-15) nalaže između ostaloga roditelju da svome sinu i svojoj kćeri bude jamac slobode, tako da u sedmi dan cijela obitelj simbolično živi slobodu koju je Bog darovao izbavljenjem iz egipatskoga ropstva (Pnz 5,15). Upravo jer je poglavar obitelji osobno poslušan Božjoj zapovijedi, on može biti posrednik poslušnosti istinskom autoritetu, onom Božjem, koji ne nameće ropske obveze u svoju vlastitu korist, nego poziva na disciplinu koja izražava autentični put života. U ozračju odmora i slavlja – što je karakteristično za dan Gospodnji – otac omogućava svojoj djeci radost slobode i u isto vrijeme omogućava im poslušnost prvoj zapovijedi, tj. da budu slobodni iskazati štovanje jedinom Gospodinu, odričući se idolopokloničkoga djela svojih ruku (Pnz 5,8). Svaki propis koji je po roditelju dan sinu i kćeri treba utjeloviti isti duh, tj. duh slobode i poslušnosti.

Poslušnost koju roditelj živi konkretno u vršenju Božjega zakona postaje odgojno načelo za dijete (Pnz 6,20), tako da pravednost koju vrši cijela obitelj ima kao plod život i sreću (Pnz 6,24-25).

Roditelj je u pravom smislu riječi učitelj, jer je prvi koji poučava smisao života riječima mudrosti i ponašanjem u poslušnosti Gospodinu. Božji zakon priznaje slobodu djece, ne nameće se prisilom, nego je ponuđen kao dragocjen dar, iako zahtijeva teške odluke. Roditelj potiče u djetetu ispravni odabir preuzimajući one iste riječi koje je Mojsije uputio Božjem narodu: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću [...] Život, dakle, biraj, da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,15.19). Svako novo pokoljenje treba odabrati poslušnost, a poslušnost se ostvaruje u ljubavi prema Gospodinu (Pnz 30,16.20).

Dužnost djece

Sinovima i kćerima postaje se slušajući. I prva poslušnost jest ona koja se očituje u slušanju roditelja. A poslušnost treba shvatiti kao smjerni pristanak uz riječ onih koji iz ljubavi prema djeci prenose njima ne vlastito mišljenje ili htijenje, nego blagotvorni zakon Božji koji je poziv na autentičnu slobodu jer pokazuje osobi put života. U tom smislu, tko sluša glas roditelja sluša glas Božji. Dijete je dakle pozvano odreći se želje da ono bude isključivi kriterij vrednovanja i da u kreativnoj poniznosti prihvati upute roditelja, svjedoka Božjih, kao dar iz kojega izviru plodovi života.

U srcu dekaloga, odmah poslije subotnje zapovijedi (upravljene roditelju), dolazi zapovijed upućena djetetu: „Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je Gospodin, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje” (Pnz 5,16). Ova zapovijed razlikuje se od ostalih zapovijedi dekaloga po naglašeno pozitivnoj formulaciji. Za subotnju zapovijed zakonodavac je naveo obrazloženje, vraćajući se u prošlost (Izl 20,11; Pnz 5,15), dok za zapovijed poštovanja roditelja nije navedeno obrazloženje iz prošlosti, nego je izrečeno obećanje da će vršenje ove zapovijedi biti izvor blagoslova i blagostanja. Međutim, za nepoštovanje roditelja, na drugim biblijskim stranicama, naložena je najteža kazna (‎usp. Izl 21,15.17; Lev 20,9; Pnz 27,16).

Primjer Isusova djetinjstva

Lukino evanđelje je najbogatije informacijama o Isusovu djetinjstvu i njegovu ponašanju kao „sina” u odnosu prema Mariji i Josipu. Osobito je važan odlomak kod Lk 2,41-52, u kojem je opisano hodočašće svete obitelji u Jeruzalem, za blagdan Pashe, koje se dogodilo kada je Isus imao 12 godina. U toj prigodi Isus je samoinicijativno ostao u hramu, raspravljajući s učiteljima Zakona, a svoju samoinicijativnu odluku, koja je ožalostila roditelje, opravdao je riječima: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (2,49). Tom izjavom Isus je naznačio kojoj poslušnosti On daje apsolutni prioritet, otkrivajući roditeljima da je On na prvom mjestu sin Božji, od čije volje je primio svoje poslanje. Zaključak ovoga opisa: „I siđe s njima [Marijom i Josipom], dođe u Nazaret i bijaše im poslušan” (2,51), ne proturječi prethodnom Isusovu odgovoru roditeljima, budući je pokoravanje roditeljima istodobno i poslušnost volji Božjoj. Sin Božji, koji je zadivio učitelje Zakona razumnošću svojih pitanja i odgovora (2,47), podvrgao se dakle procesu rasta svakoga ljudskog bića u poniznom učenju i prihvaćanju svakodnevnoga dara koji mu je pružala dobrohotna mudrost oca i majke.