Svjetlo riječi

Piše: Maja Herman Duvel, mag. phil.

Jedan od najvećih i najvažnijih dimenzija kraljevskoga svećeništva obitelji je zahvaljivanje Bogu za njegova dobročinstva. U zahvaljivanju obitelj otkriva svoje kraljevsko svećenstvo, da je to svećenstvo koje zahvaljuje. Kršćanske obitelji na poseban način izražavaju svoju zahvalnost Bogu tijekom onoga što ćemo nazvati tri velike obiteljske liturgije: tijekom iščekivanja djeteta, u trenutku njegova rođenja i u trenutku smrti članova obitelji. Ove tri velike liturgije pomažu nam razumjeti što obilježava obitelj kao mjesto posvećeno Bogu. Poput naših crkava i obitelj je mjesto posvećeno Bogu. Ako doista živimo od sakramenta ženidbe, tada uviđamo koliko su naše obitelji Bogu posvećena mjesta i koliko su mjesta našega posvećenja.

Prvi, temeljni i trajni razlog obiteljskoga kulta zahvaljivanja je međusobna ljubav muža i žene, a zatim i svih članova obitelji. Ljubav muža i žene sadrži u sebi dimenziju svetoga jer nadilazi ono što je vlastito samom čovjeku i dotiče se otajstva Očeve stvarateljske ljubavi. Bračna ljubav jedinstveni je Božji dar. On omogućuje supružnicima da prevladaju vlastitu sebičnost i da njihova ljubav bude plodna, ako Bog to dopusti. Ponekad olako shvaćamo činjenicu da se volimo i mislimo da smo mi sami izvor ljubavi, a zapravo je njezin izvor Bog. Ljubav je od Boga, a ako je od Boga, treba prepoznati tu Božju dobrotu i svakodnevno mu zahvaljivati. To je prvi trenutak obiteljskoga bogoslužja, ta stalna zahvalnost i svakodnevno zahvaljivanje za dar ljubavi. Naš obiteljski kult postaje sve svetiji kako rastemo u ljubavi. A bez toga postojanog rasta i jačanja međusobne ljubavi, lako nam se vraća određeni egoizam, ljubav slabi, a time i naša zahvalnost Bogu.

Prva obiteljska liturgija

Uzajamna ljubav muža i žene sposobna je biti plodna, izvor novoga života. Plodnost je posebno mjesto Božjega zahvata. Obitelj tako postaje mjesto saveza sa Stvoriteljem na razini plodnosti. Taj je savez svet od samoga početka, od trenutka darivanja muževljeve ljubavi ženi, svet je u njihovoj ljubavi, svet je od prvoga trenutka začeća djeteta. Cijelo otajstvo plodnosti je božansko, nešto što supružnike povezuje s Bogom. I kao što velika obitelj Crkve slavi došašće ili dolazak djeteta Isusa, tako je svaka obitelj pozvana slaviti svoju prvu veliku obiteljsku liturgiju zahvale za otajstvo plodnosti, za dar novoga života. Svaka bi obitelj mogla sastaviti svoj Veliča ili moliti Marijin Veliča. Djevica Marija je zasigurno na jedinstven način pažljiva prema majci koja čeka svoje dijete. Majke imaju tu privilegiju otkriti svoju povezanost s bogomaterinstvom Blažene Djevice Marije. Nositi dijete je nešto božansko, nešto što nadilazi čisto ljudsku perspektivu. Zato ne bismo smjeli sekularizirati majčinsko iščekivanje, ne bismo smjeli sekularizirati došašće koje proživljava trudnica. To je odgovornost kršćanskih obitelji, ta izgradnja svijesti koliko je trudnoća sveto i blagoslovljeno stanje.

I muž treba očekivati ​​dijete s religioznošću u duši. Bilo bi dobro da razmatra i nasljeduje način na koji je sveti Josip u svojoj duši prihvatio Mariju i dijete Isusa. I za muža je, dakle, obiteljska liturgija došašća liturgija zahvaljivanja. A kada se obitelj poveća, kada se više ne čeka prvo dijete, sva djeca bivaju uključena u novu obiteljsku liturgiju došašća. Svaka obitelj bi trebala razmisliti i pronaći svoj način da božanski ocrta svoje očekivanje djeteta jer to su posebni trenuci življenja svetoga saveza s Bogom.

Obiteljska liturgija iščekivanja sastoji se ne samo od molitve zahvale nego i od prosbene molitve u kojoj se traži Božja pomoć. Kršćanske obitelji nisu sposobne same se suočiti s izazovima i kušnjama koje vrebaju u svijetu, niti preobraziti te zle situacije u mjesta rasta u vjeri, nadi i ljubavi. Zapravo bi bilo opasno misliti da tako nešto možemo učiniti sami. Božja pomoć ne dolazi nam samo kao dovršetak i ukras naših ljudskih nastojanja, nego ona prethodi, prati i dovršava svaki naš čin.

Druga obiteljska liturgija

Druga obiteljska liturgija je liturgija djetetova rođenja. Ona ne traje samo jedan dan, nego traje određeno vrijeme, sve dok je dijete nejako. Tijekom ovoga vremena potrebna nam je obiteljska liturgija koja će nam pomoći da na božanski način razumijemo što nas je Isus želio poučiti rekavši da trebamo postati poput male djece. Prisutnost maloga djeteta trebala bi nas podsjetiti da Bog bdije nad nama kao što majka bdije nad svojim malim djetetom. Trebala bi nam pomoći da shvatimo da smo jače povezani s Isusom nego što su djeca sa svojim majkama. Razdoblje rođenja i ranoga djetinjstva stoga treba biti prilika za obnovu žara za članove obitelji, a posebno za roditelje. Prisutnost djeteta omogućuje nam da ponovno postanemo revni, da se radikalno obnovimo u jedinstvu, vjernosti i ljubavi. Jer dijete je dano svim članovima obitelji i svatko je za njega odgovoran na svoj način. Tom suodgovornosti ostvaruje se vrlo velika i snažna veza obiteljske ljubavi.

Treća obiteljska liturgija

Treća i posljednja velika obiteljska liturgija slavi se u trenutku smrti. Tada obitelj svojim liturgijskim činima okružuje umirućega i pokojnika. Smrt se u punini živi samo u obitelji. Zato su naši stari umirali okruženi članovima svoje obitelji, u molitvi. I to je jedna milost. Prisustvovati smrti svoga oca, svoje majke. Biti s njima u njihovim posljednjim trenucima, moliti s njima i za njih. Ovdje je riječ o milosti koja je dio kraljevskoga svećeništva vjernika. Umirući članovi obitelji svjedoče svojim voljenima svoju ustrajnost u vjeri i svoje jedinstvo s Kristom do kraja. Ponekad se iz dubine duše izgovaraju riječi koje ćemo do kraja života čuvati kao dragocjeno blago, kao oporuku ljubavi i mudrosti naših najmilijih. Smrt stoga predstavlja otajstvo koje nas ne sjedinjuje samo s Kristom nego i međusobno u bratskoj ljubavi. Kada te trenutke živimo u Kristovu svjetlu, oni možda mogu postati najveći i najznačajniji trenuci koje ćemo ikada proživjeti. Riječ je o svjetlu otajstva Kristova križa i liturgije Kristova groba. Liturgija groba je kršćanska liturgija koja se živi u obitelji. S poštovanjem okružujemo posmrtne ostatke svojih najmilijih i prinosimo ih Bogu. Bog nam i to nudi kao priliku za rast u ljubavi. Kraljevsko svećeništvo vjernika ide sve dotle. Proteže se na prikazivanje Bogu nečega što je više od našega vlastitog života, na prikazivanje života onih koje volimo.