Radosna vijest

Ljudi koji „kradu srce“


Madagaskar,  Uto, 16. Studeni 2021.

Madagaskar je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta

Pri spomenu Madagaskara pred očima su nam slike egzotičnog otoka, prekrasna krajolika s rijetkim životinjskim i biljnim vrstama. No Madagaskar je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, sa širokim poljem za misionarski rad. U toj otočkoj državi djelujem već 37 godina. Bila sam među prvim redovnicama svoje družbe koje su stigle na Madagaskar. Sve je bilo lijepo, činilo mi se da sam u nebu. No u sjećanju su mi ostali prizori koje smo vidjeli na putu u Ambositru, kamo smo išli na učenje malagaškog jezika – vidjeli smo ljude uz cestu kako piju kavu iz otučenih malih lončića, a ono što mi je posebno ostalo u sjećanju jest da smo vidjeli skupinu ljudi kako tuku jednog starca jer je ukrao manioku. Imaju takav dogovor da, kada uhvate koga da krade, svatko iz sela mora ga barem jednom dobro udariti, a nekada to ide i do smrti.

Mi smo imale sreću da su nas na Madagaskaru dočekala subraća salezijanci, koji su došli tri-četiri godine ranije. Budući da nismo imale smještaj, išle smo u nadbiskupski stan, gdje su bile prostorije za goste. Ubrzo nam je župnik u Mahajangi ustupio župnu kući i počele smo s radom. Nas sestara bilo je pet. Svaka je imala svoju sobu, a imale smo na raspolaganju i jednu veliku dvoranu, kao i kapelu. Odmah smo se uključile u odgoj i obrazovanje djece, a dvije naše sestre iz Slovenije bile su medicinske sestre, pa smo otvorile malu ambulantu, gdje su one pomagale ljudima i gdje su siromašni mogli jeftinije kupiti lijekove. Nastavile smo voditi župnu školu, koja je nakon dvije-tri godine postala prva u gradu, jer su djeca postizala stopostotni rezultat na državnim ispitima.

U župnu školu upisivala su se siromašna djeca, a njihovi roditelji trebali su participirati u troškovima školovanja jer je bilo potrebno osigurati primanja nastavnicima. Većina roditelja ne može priuštiti svojoj djeci školovanje. Salezijanci uz pomoć subraće iz Njemačke osiguravaju najsiromašnijoj djeci boravak u oratoriju, gdje je školovanje besplatno, a za ostale salezijanci i Kćeri Marije pomoćnice nastoje osigurati novčanu pomoć za školovanje djece. Svakodnevno u školi boravi oko 1600 djece. Imamo djecu od vrtićke dobi do završene srednje škole. Sam pogled na tu djecu, kada u 11:30 izlaze iz škole, oduzima mi dah. Predivno ih je gledati. Uz redovito školovanje, u školi imamo i program kojim pokušavamo mlade osposobiti za određena zanimanja. Na samim početcima bila sam uključena u to na način da sam imala tečajeve za krojenje i šivanje. S vremenom je program usavršen, tako da sada imamo svojevrsnu strukovnu školu, koja nudi smjer za krojače, daktilografe, tajnike, ekonomiste, frizere i slastičare. Upravo frizeri i slastičari koji završe kod nas brzo dobiju posao. Sada vodim radionicu u kojoj šivamo školske uniforme za sve naše škole.

Povezanost nastala tijekom školovanja ne gubi se ni kada djeca odu iz škole. Sad sam ponovno u Mahajangi, mjestu kamo sam prvo došla i gdje smo djelovale prve četiri godine. Onda sam obišla cijeli Madagaskar. Bila sam u Betafu, Manazaryju, Fianarantsoi, Antananarivu, da bih se vratila u Mahajangu. Vidjela se neopisiva radost kod naših bivših učenika kad sam ih prepoznala. Nakon mise skidali su maske da bih vidjela njihova lica. Kao djeca bili su animatori, kad smo stigle, a danas oni vode crkvenu zajednicu, djeluju u crkvenom vijeću. Najveća mi je radost vidjeti da se nitko nije udaljio od Crkve i da su angažirani vjernici.

Malgašani su posebni. Kada dođete ujutro u crkvu, možete vidjeti da oni prelaze kilometre i kilometre da dođu u crkvu. Znaju pješačiti i do dva sata. Nekada nas znaju moliti da idu s nama u autu, koliko ih može stati. Čovjek ostane ganut kada vidi koliko se žrtvuju i koliko su spremni pomoći. Nemaju ništa, ali kada svećenik pita za pomoć siromašnima, dovoljno je da samo stavi vreću ispred crkve i u jednom danu ona se napuni rižom. To poslije svećenik dijeli onima koji nemaju što jesti. Mi također imamo kantinu u kojoj pripremamo hranu za siromašne i kada kažemo na tržnici da kupujemo hranu za kantinu, daju nam namirnice po nižoj cijeni i više na vagi. Iako žive u oskudici, uvijek su nasmijani. Kraj koje god kuće prođem, viču: „Mandroso!“, što znači: „Uđite!“ Boli ih sve, djeci su noge pune afričkih buha i upaljene, ali unatoč tomu imaju osmijeh na licu. Divim im se jer su zadovoljni s malo. Malgašani su miroljubiv narod, gostoprimljiv, velikodušan, poštuju svećenike i redovnice. Za njih kažu da kradu srce. Kada tko dođe na Madagaskar, za njega nema više povratka natrag!

S. Marica Jelić, Kćeri Marije pomoćnice, misionarka na Madagaskaru

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

Vatikan,  Sub, 27. Stu. 2021.

Papa Franjo primio albanskog premijera Edija Ramu

U srdačnome razgovoru istaknuti su dobri bilateralni odnosi te se raspravilo o temama zajedničkog interesa vezano uz crkvene i građanske zajednice

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Križevci,  Sub, 27. Stu. 2021.

Spomen na žrtve Staljinova gladomora nad Ukrajincima u križevačkoj katedrali

Gladomor je nad ukrajinskim narodom provodio sovjetski komunistički režim 1932./1933. pod Josifom Staljinom

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

Split,  Sub, 27. Stu. 2021.

Svečana akademija i otvorenje izložbe o 10. obljetnici mučeničke smrti s. Lukrecije Mamić

U organizaciji Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, Misijskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i sestara službenica Milosrđa

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Banja Luka,  Sub, 27. Stu. 2021.

„Naši ljudi u svijetu dokazuju da mogu živjeti u multietničkim državama ako su dobro uređene“

Biskup banjolučki mons. Franjo Komarica razgovarao je s novinarom Darkom Pavičićem, a intervju koji je objavljen u Večernjem listu u subotu, 28. studenoga 2021., donosimo u cijelosti