Radosna vijest

SALOMONSKI OTOCI

s. Magdalena Marić i sestre misionarke – redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka

Isus se i danas rađa u bijedi

Mjesec je listopad. Nas dvije redovnice i novakinja pokušavamo pokriti najnužnija područja djelovanja naše zajednice u misiji. Tri časne sestre iz naše zajednice trenutno su na odmoru u domovini, gdje obnavljaju tjelesne i duhovne snage, a ostale dvije, mlade sestre započele su svoje školovanje u Honiari, na glavnom otoku.

Osvanulo je nedjeljno jutro u Bumi, ni po čemu drugačije od ostalih. A onda nam je jedan jutarnji poziv, koji nije neuobičajen u misijama, podario ove nedjelje duboko doživljeno i nezaboravno iskustvo. Iskustvo susreta s osobama koje ne poznaju Boga, susret s nekrštenim dušama u njihovu okruženju. Bio je to hitan poziv za pomoć ženi koja se teško porađala negdje u šumi, daleko od naselja, od ljudi, od ambulante i bilo kakve pomoći. Naš vozač odvezao je hitno medicinsku sestru u katoličko selo Nalade, odakle je krenula pješice do mjesta gdje se rodila mala beba majke Kristine, nekada članice Katoličke crkve, a sada udane za poganina, „nekrštenu dušu“, kako zovu pogane na Salomonskim Otocima. Umjesto odlaska u crkvu na sv. misu vozač i medicinska sestra „ostavili su Boga radi Boga“, kako je sv. Vinko običavao hrabriti  prve sestre na djelotvornu ljubav. Prva pomoć pružena je potrebnicima, ali trebalo ih je dodatno opskrbiti najosnovnijim higijenskim potrepštinama te odjećom i hranom.

U popodnevnim satima nas dvije sestre pošle smo u posjet mami i bebi, zajedno s med. sestrom Margaret, zaustavivši se u selu Nalade u kratku susretu s katehistom Sikstom. Ondje smo ostavile tojotu te krenule pješice u društvu domaće žene, koja nas je vodila zaobilaznim putem do odredišta. Otići  na nepoznato područje, na kojem žive nekrštene duše, nije moguće bez vodstva lokalnih ljudi, koji poznaju njihove običaje. Prekršiti neke od njihovih običaja znači zapasti u nevolje. Opremljene najnužnijim za mamu i bebu, kao krštene duše morale smo krenuti sporednim putem, da se ne sretnemo s nekima od njih i da ostanemo nezapažene. Napustivši selo sa skromnim i vrlo siromašnim kućama, prešle smo rijeku, koja nije bila duboka, ali hodanje po vrlo sklisku kamenju nije nimalo bezopasno. Nastavile smo put uzduž vrtova, s druge strane rijeke, kroz drugo selo, te se uspinjale uz brdo, isto tako sklisko, gdje jedan krivi korak može biti koban. S velikim oprezom nastavile smo se uspinjati i probijati kroz gusto raslinje i uvijek bujnu vegetaciju. Zaobilazile smo selo prema kojem smo se zaputile u veliku krugu, po mokrim lišćem pokrivenoj krivudavoj stazi, koja je vodila niz brdo do prostora gdje su trebali biti smješteni majka i dijete. Na brježuljku vidimo jednu kućicu i nekoliko dječice, koja nas znatiželjno promatraju. Bilo bi nam najprirodnije mahnuti i doviknuti što u znak pozdrava, kako to običavamo, ali bolje ostati tiho i ne privlačiti pozornost. Spuštamo se još dublje niz brdovito područje, obaviještene da smo blizu i da je sklonište već na vidiku. Okrećem se, pogledom tražim, ali ništa ne zamjećujem, pa nastavljam dosadno ispitivati, jer ondje nema ničega i nikoga. A onda šok i nevjerica! Bez riječi promatram prizor i ne znam sanjam li ili imam priviđenje. Sklonište od kokosova lišća, naslonjeno na štapove, stopljeno s prirodom, teško bi uočili neiskusni posjetitelji

kakve smo bile mi bijele redovnice. Dva skloništa napravljena s pregradom, jedno za mamu i bebu, drugo za „njegovateljice“, susjede koje su ondje dan i noć da budu pri ruci. Ulaskom bilo koje osobe na područje porodilje smatra se nečistim i svatko tko uđe onamo nečist je, po njihovu vjerovanju. Njegovateljice dodaju majci vodu i hranu preko „ograde“, a ona se sama brine za bebu.

Žena koja rađa je nečista i mora otići iz sela da bi se porodila u šumi. Tako su i Kristinu, koja je veoma krvarila, odveli u sklonište izvan sela, smjestile ju na kokosovo lišće i ondje se rodio novi život. Ni ambulante, ni kreveta, ni sestre, ni doktora, ni infuzije, ni dripa, ni deke – ničega! Samo zemlja i nebo. Zemlja tvrda, nebo visoko! A Kristina? Dočekala nas je osmijehom, i to s kakvim osmijehom! Ta postala je majka! Donijela je novi život na svijet! Koja veličina u surovoj stvarnosti. Stvarnosti krutoj i nepravednoj, gledano mojim očima. Zašto tolika nejednakost, Bože? Zašto jedni plivaju u izobilju dok drugi grcaju u neimaštini, nepravdi i neznanju?! Kristina se ne buni i ne postavlja pitanja kao ja. A znala je za bolji život. Krštena je u katoličkoj vjeri, ali se udala za poganina i prihvatila njegove običaje. Trudim se ne pokazati šok, žalost, nevjericu, skrećući pogled i razgovor na vedrije teme. Nestvarno, do bola nestvarno!

Margaret odrađuje potrebno oko majke i provjerava bebu, koja, umotana, mirno spava na komadu crna najlona, kao zaštiti od vlage. Iza njihovih leđa tinja vatra, da im nije hladno, a nigdje zida, otvoreno je sa svih strana. Dok odrađuje medicinski dio, Margaret nam objašnjava situaciju i običaje nekrštenih duša. Svaka trudnica porađa se na isti ili sličan način. To znači da ona mora izići iz sela da ga ne onečisti svojim porodom! U prvom skloništu ostaje 10 dana, nakon čega dolaze žene i čiste nju i dijete korom od drveta, a onda prelazi u drugo sklonište, bliže selu. U tom skloništu ostaje još 10 dana i kada istekne vrijeme „čišćenja“, slijedi pranje, odbacivanje i spaljivanje svega što su koristili u skloništu. Tako očišćeni i slobodni od svih materijalnih stvari, bez ičega na sebi i uza se ulaze u selo, gdje cijela zajednica priprema veliko slavlje.

Još neko vrijeme ostale smo u društvu naših novih prijatelja, koji bez prigovora prihvaćaju pravila svojeg plemena i po njima žive, jer njima još nije naviještena radosna vijest.

Posavjetovane od katehiste i ljudi iz tog kraja, većinu odjeće i najosnovnijih stvari ostavile smo kod Siksta, koji će im uručiti paket po povratku u selo. Inače bi sve bilo spaljeno.

U onih nekoliko sati provedenih s ljudima kojima je život u oskudici kruh svagdanji, pokušavam dokučiti, razumjeti okolnosti u kojima žive. Ali kako netko tko dolazi s drugog kraja svijeta, iz druge kulture i običaja, iz blagostanja, usudim se reći, kako može razumjeti salomonsku dušu. U misli mi dolaze naše pripreme za Božić, uređivanje jaslica, programi, slavlje, sjaj i blještavilo za stolom, u crkvi, u trgovinama… A evo, ovdje vidim tebe, Isuse, kako se iznova rađaš u tami neke druge štalice. Kako trpiš studen i glad i danas u tolikima rođenim u pustarama zbog krutosti zakona i običaja, zbog nepoznavanja tebe. Kako se negdje po ovim brdima uzdižu vapaji k tebi, Bože, kojega još ne poznaju, vapaji za boljim i ljepšim životom. O kako ove duše na prekrasnim Salomonskim Otocima vape za novim radnicima na njivi Gospodnjoj! Kolike još duše žeđaju Boga živoga, Boga ljubavi negdje u dubini svojeg bića. I pitam se koliko će još dugo te nekrštene duše skidanjem odjeće čuvati svoju i čistoću zajednice? Koliko dugo će se svako novorođenče smatrati nedostojnim da se rodi u skromnu, ali vlastitom domu, i čekati svoje vrijeme očišćenja da bi bilo prihvaćeno kao dar obitelji i zajednici?

Još dugo nakon povratka u nizinu ostadoše misli i pogled prikovani na onu lijepu, bujnu vegetaciju, oskudna ugođaja za novorođeno biće, sa žarkom molitvom Stvoritelju svih stvorenja da probudi u ovom narodu nove radnike.

Susreti su to koji bacaju na koljena, ogole čovjeka do najdubljih dubina, spoznajući koliko se još oholosti i taštine nataložilo ondje gdje bi trebalo biti dovoljno prostora za brata i sestru u potrebi.

Često ovdje u nizini, susrećući se s izazovima siromaštva, bolesti i straha, potražim sjećanja na nezaboravan susret gore u brdima, s istom molitvom za novim apostolima naših dana. Probudi, Bože, u katehistima žeđ za dušama, žar prvih kršćana u navještenju tebe, koji si ljubav, tebe koji si istina, tebe koji si punina života!

A onda ovih dana stiže nam radosna vijest. Katehist Siksto šalje poruku da treba pomoć – krunice i medaljice za „nove duše“ koje se spremaju za krštenje. Bože, kako si ti veličanstven! Kako si velik! Velik u malenima! Hvala ti za ove ljude velike vjere, koji te svojim pješačenjem i znojem svojeg lica donose i svjedoče drugima. Bit će krunica, medaljica i odjeće za našu novu braću i sestre, jer ima još ljudi sa srcem. Ima ih koji jesu, koji pomažu i koji će pomagati. A znam da ima i onih koji mole i koji će moliti.