Radosna vijest

HAITI
S. Mirjam Filipović

Dragi prijatelji misija! Često imamo osjećaj da vrijeme brzo prolazi. Da su naši poslovi ostali nedovršeni, planovi nedorečeni, želje neostvarene, srce neispunjeno – a vrijeme prošlo. Tako gledajući, možemo se pitati u čemu je smisao našeg življenja. Ima li mjesta za nadu boljeg života ovdje na zemlji, a i u vječnosti prema kojoj kročimo?

Kao mjerilo vremena imamo, primjerice, mjesece u godini. Što se vise bližimo kraju godine, postajemo svjesniji te prolaznosti vremena, bez obzira na kojoj se strani svijeta nalazili. Razlika je samo jedna: u kakovim životnim okolnostima se nalazimo, i to utječe na kvalitetu života. ndje gdje su ljudska prava neupitna, lakše se ostvaruje izbor po slobodnoj volji i životnom opredjeljenju. To nam pomaže u vlastitom postignuću i razvoju, kao i ispunjenju obveza prema obitelji i društvu. U tom se odražava uzajamno poštovanje i mogu zbrajati zajednička postignuća za dobrobit cijelog društva. Evo, to je nešto što bi nas moglo ohrabriti da smo na dobrom putu. Nešto što nam daje osjećaj zadovoljstva i da nam vrijeme nije prošlo bez traga ostvarenih planova.

Kao vjernici svjesni smo mnogobrojnih poteškoća s kojima se susrećemo u našem ovozemnom hodu, ali znamo da nismo sami. Bog je onaj koji daje snagu kako se nositi sa životnim poteškoćama. Njegova prisutnost u našem životu otklanja svako malodušje, strah, sumnju… To su, u biti, životni putevi koji nas vode k putu u vječnost na koncu našega ovozemnog života.
Možemo se radovati tomu prelasku u vječnost. Isusove su nam riječi potvrda i jamstvo za prekogrobni život. Isus, koji je put, istina i život, rekao je: „Tko u mene vjeruje imat će život vječni.“ Crkva nas napose poziva na molitvu za naše drage pokojnike i ujedno nam usvješćuje da su oni, prošavši kroz tamu smrti, ušli u beskonačnost života. To nama još predstoji.

Razlike u životnim izazovima

Kao što sam već spomenula, ne nalaze se svi u istim okolnostima. Većina čovječanstva živi u teškim uvjetima života, boreći se za egzistenciju i svakodnevno preživljavanje. Jedna od mnogih zemalja svijeta je i Haiti, koji je pogođen okrutnim i nesavladivim teškoćama. Misionari po poslanju svoje mjesne Crkve, kao i razne druge humanitarne organizacije na strani su obespravljenih i najugroženijih slojeva društva, da bi im olakšali njihove bezizlazne životne situacije.

U Haitiju već godinama prevladava nasilje, otmice, progon iz vlastitih domova i ubojstva nevinih stanovnika. Središnji dijelovi zemlje i sam glavni grad pod kontrolom su naoružanih skupina, koje vrše teror nad stanovništvom. Cestovni, morski i zračni promet svako malo blokiraju u smjerovima juga i sjevera. To sprječava protok robe i onemogućuje kretanje. Tako da nedostaje hrane, lijekova i svega što je za život potrebno. Time su pogođeni najosjetljiviji – djeca, nemoćni, ljudi starije životne dobi i bolesni za koje se nema tko brinuti.

Prošle godine, kad su naoružane skupine zauzele područje na kojem se nalazi naša misijska postaja, više nije bilo moguće ondje djelovati. Na poziv biskupa Biskupije Jérémie, na zapadu zemlje, nastavila sam misijsko djelovanje i pastoralni rad u novoosnovanoj župi u gradu Jérémieju, zajedno s upraviteljem te župe. Pomažemo svima bez razlike, koliko nam je moguće.

Dragi prijatelji misija, dragi naši dobročinitelji, vašom donacijom uključeni ste i vi u svaki pothvat koji ostvarujemo na području naše župe, ali i šire, jer nam se za pomoć obraćaju mnogi u svojim raznolikim potrebama. d srca vam hvala! Mnogo ih je i svi oni imaju svoju životnu priču. Tužnu priču! Ovih dana nakon nedjeljne sv. mise pred crkvom susrećem čovjeka mladih godina koji se obraća s molbom za pomoć. Iznemogao od duga pješačenja i jarka sunca, već je teško govorio, a očito je bio gladan i žedan. Nakon što je popio koji gutljaj vode koju je dobio, započinje priču. Dijete je ovog kraja. Neimaština ga je nagnala da već sa svojih dvanaestak godina odlazi odavde. Nije imao više nikoga tko bi se brinuo o njemu. Vrijeme je prolazilo, a on se snalazio kako je znao i mogao. Često radi u najmovima za sitni novčić i jedan obrok. Tako je došao do glavnog grada. Stekao je radne navike, pa je lakše pronalazio posao, da bi stao na svoje noge. Upoznaje djevojku s kojom sklapa brak. Imali su skroman smještaj, u kojem su živjeli s troje dječice, od kojih je jedno beba od šest mjeseci. Međutim, glavni grad je postao pakao za mnoge. Naoružane bande, jednostavno, haraju gradom. Nedavno su zauzeli dio grada u kojem je on sa svojom obitelji živio. Uz Božju pomoć uspjeli su napustiti grad i izbjeći ono najgore. Tako su se našli na cesti bez ičega. Kamo krenuti s troje male djece? Znali su da im više nema povratka u njihov skromni smještaj. Uputili su se prema jugu i mjestu njegova djetinjstva. Dugo i teško bilo je to njihovo putovanje. Više pješice nego vozeći se. Kad su stigli nadomak Jérémieja, djecu i suprugu ostavio je da se odmoren se sam zaputio potražiti pomoć za svoju obitelj, koja je ostala negdje na rubu ceste koja vodi u grad. Pokazatelj je to roditeljske ljubavi i skrbi za djecu, koja nema mjere, nego ide do kraja i posljednje snage. Hvala Gospodinu na tome i na stotinama tisuća takvih roditeljskih uzornih primjera predanja i požrtvovnosti za svoju djecu!