Radosna vijest

S. Mirjam Filipović, Služavke Kristove

Dragi čitatelji Radosne vijesti, dragi prijatelji misija!

Naše poslanje i misijsko djelovanje bez vas i sveopće Crkve bilo bi nepotpuno. Zajedno činimo Crkvu, jednu i univerzalnu u cijelom svijetu. Duh Sveti, koji nas po milosti Oca i Sina povezuje, ostvaruje se u našim životima i u našem zajedničkom djelovanju širenja radosne vijesti evanđelja.

Vi to činite podržavajući naše misionarsko poslanje molitvama, žrtvama i raznim načinima odricanja, da biste i financijski pomogli u konkretnim potrebama onih koji se nalaze na rubu ljudske egzistencije.

Mnogi su ljudi u životnoj opasnosti, napose u zemljama gdje ljudski život nema nikakovih vrijednosti u svemu što čovjeku po Božjoj namisli pripada.

Humani pristup te kršćanska ljubav i briga vraća im to dostojanstvo. Haiti je zemlja u kojoj već niz godina traju neopisive patnje i stradanja ljudi.

Nasilje, ubojstva, otmice, ucjene, progoni iz kuća i skromnih nastamba, gdje cijele obitelji ostaju na ulicama bez zaštite i bilo kakve pomoći. Vladine strukture nemoćne su odgovoriti na sve te temeljne ljudske potrebe i zaštititi pučanstvo. Crkva i neke inozemne humanitarne organizacije svojom prisutnošću i pomoći daju im snagu u borbi za preživljavanje. Vjeruje ovaj narod u Božju prisutnost, moli i nada se da ih Gospodin ne će ostaviti same u njihovim neopisivim patnjama koje proživljavaju.

Svaka patnja i bol ostavlja ožiljke ranjenog srca. Pogotovo kod roditelja koji gube svoju djecu. Bilo da gube život od ruke nasilnika, bilo da se nađu u rukama otmičara ili da im u bolesti ne mogu na vrijeme omogućiti liječničku skrb. U tim i raznim svakodnevnim bolnim situacijama – uz njih smo. Najčešće nedostaju riječi utjehe, stoga zajedno u molitvi tražimo snagu od Boga po zagovoru naše Nebeske Majke Marije. U njezin se zagovor pouzdajemo. Po Isusovoj riječi: „Evo ti majke!“

Kao što sam već spomenula, s vjerom i pouzdanjem u Boga da on sve može izvesti na dobro, živi ovaj narod.

Moglo bi se reći, susrela sam ih sasvim slučajno. Ali ne, kod Boga nema slučajnosti.

Na ulazu vidim majku koja stoji sa sinčićem. Držeći za ruku vidno bolesna dječačića od kojih godinu i pol, čeka da ju tko primi i sasluša njezinu bol. Tako započinje priča te mlade obitelji. Imaju dvoje djece i žive podalje od glavnog grada. Mlađe dijete oboljelo je od karcinoma i zbog toga roditelji su morali doći u grad s nadom da će pronaći liječničku pomoć za svoje oboljelo dijete. Na prvu, izgled je bio dobar da se uz određene terapije može zaustaviti razvoj bolesti. Bilo je to ohrabrenje za roditelje. Ali i velik napor svakih nekoliko tjedana s bolesnim djetetom dolaziti u grad na terapije. Tim više što su pri svakom dolasku bili izloženi neugodnim okolostima od nasilnika koji se nalaze na putu, pa i u samom gradu. Da bi poštedjeli mališana toga napornog putovanja, zamolili su svoju baku da malog bolesnika primi i o njemu se brine do naredne terapije, jer baka je živjela u skromnu prostoru nedaleko od doma zdravlja gdje je mališan počeo primati terapije.

Za vrijeme boravka kod bake dogodila se nezamisliva tragedija. Pripadnici jedne naoružane skupine u gradu nasilno su provalili u bakin prostor i pred očima mališana ubili baku. Nakon toga tragičnog događaja roditelji su nastavili s bolesnim djetetom dolaziti na terapije, dok se nakon kraćeg vremena nije dogudila nova tragedija.

I tad su bili roditelji sa svojim bolesnim djetetom na putu na terapije, koje su već pokazivale poboljšanje. No taj puta nisu stigli do cilja. Zarobila ih je skupina pripadnika naoružanih nasilnika i odvela. Otac i majka sa svojim bolesnim djetetom bili su nekoliko mjeseci zatočeni. Prisilno su u tom logoru morali raditi sve ono što su od njih tražili. Zbog nedostatne ishrane i loših higijenskih uvjeta, ali i zbog nemogućnosti primanja daljnih terapija, stanje oboljelog mališana se iz dana u dan pogoršavalo. Napokon su ih pustili na slobodu. Pa su roditelji ponovno došli tražiti liječničku pomoć za svoje bolesno dijete!

Međutim, s terapijama se u tom stadiju nije moglo ništa poboljšati. Bio je to bolan trenutak za roditelje, saznavši da za njihovo dijete, bébé, kako su ga odmilja zvali, nema oporavka. Slijedilo je vrijeme u kojem su roditelji svu ljubav i pažnju posvetili svojemu djetetu.

Tražili smo način kako im u toj situaciji pomoći. Za to vrijeme zajedno smo s roditeljima bili uz mališana. Molili smo i predavali sve u Božje ruke. Potaknuo je Isus želju roditelja da njihovo dijete primi sakrament krštenja te u punini postane dijete Božje. U tom nam je Gospodin na poseban način pokazao svoje milosrdno srce.

Ovozemaljski rastanak manje je bolan kad smo svjesni neprolazne vječnosti i ponovna susreta s našim najmilijima u Gospodinovoj prisutnosti. To nije slučajnost. To je stvarnost naše vjere, jer Bog sve može izvesti na dobro.

Dragi prijatelji misija, neka nam svima iskustvo Očeve prisutnosti ulijeva snagu u bolnim trenutcima, da bi se Isus proslavio u našim životima. Bog vas blagoslovio!

Topao pozdrav svima!