Naša ognjišta

Dominikanci u svijetu i na hrvatskim prostorima


Tomislavgrad,  Uto, 18. Siječanj 2022.

Trenutačno dominikanska obitelj broji više od sto tisuća članova. Najveći dio su laici. Braće je oko 6000, klauzurnih sestara više od 3000, apostolskih sestara više od 30 tisuća. Braća djeluju na svim kontinentima u 37 provincija i šest viceprovincija

Dominikanci (Ordo fratrum praedicatorum) su katolički red s naglašenim intelektualnim i propovjedničkim poslanjem. Utemeljitelj Reda je Dominik de Guzmán (oko 1170. – 1221.), a potvrdio ga je 1216. godine papa Honorije III. Zbog svoga bijelog habita na našim su prostorima poznati po imenu „bijeli fratri“. Život braće ravna se prema Pravilu sv. Augustina, crkvenim zakonima i vlastitim ustanovama Reda.

Red propovjednika

Knjiga konstitucija i naredbi braće Reda propovjednika naglašava kako je „prvi cilj radi kojega smo se okupili da složno živimo u kući i da budemo jedna duša i jedno srce u Bogu. Jednodušnost našeg života, ukorijenjena u ljubavi Božjoj, mora dati primjer općeg izmirenja u Kristu, što ga riječju propovijedamo.“

Dominikanski red sastoji se od braće svećenika i suradnika, klauzurnih redovnica, sestara apostolskoga života, članova svjetovnih instituta, kao i članova svećeničkih i laičkih bratstava. Jedinstvo Redu osigurava vrhovni poglavar koji se naziva učitelj Reda. Trenutačno dominikanska obitelj broji više od sto tisuća članova. Najveći dio su laici. Braće je oko 6000, klauzurnih sestara više od 3000, apostolskih sestara više od 30 tisuća. Braća djeluju na svim kontinentima u 37 provincija i šest viceprovincija.

Dominik i dominikanci

Crkva je imala stoljetna iskustva kako se vjera ne može uništiti, ali ni braniti silom. Stoga su se unutar Crkve pojavili ljudi koji su bili spremni vlastitim životom svjedočiti mogućnost življenja apostolskoga ideala. Dvojica su najpoznatijih sveti Franjo Asiški i sveti Dominik de Guzmán.

Prihvaćajući evanđeosko siromaštvo, osnovali su redove koje nazivamo prosjačkima, jer su se zavjetovali na kako osobno, tako i zajedničko siromaštvo, odbijajući bilo kakvu imovinu i živeći isključivo od milodara vjernika i pouzdajući se u Božju providnost.

Sveti Dominik rođen je oko 1170. godine u mjestu Caleruega u španjolskoj pokrajini Staroj Kastilji, u obitelji nižih plemića Ivanice i Feliksa Guzmána. Za vrijeme trudnoće Dominikova je majka sanjala da će roditi psića s bakljom u zubima čiji plamen pali sve kuda prolazi, a prema predaji nakon Dominikova krštenja vidjela je zvijezdu na njegovu čelu. Ovi su znakovi kasnije protumačeni da je Dominik svojim svetim životom i naukom zapalio cijeli svijet te je sjao istinom. Stoga je geslo dominikanskoga reda „Veritas“, a jedan od simbola je crno-bijeli psić s bakljom u ustima.

Zahvaljujući imućnoj obitelji i ujaku svećeniku, Dominik je najprije prošao samostansku školu, a potom svršio studij u Palenciji. Tijekom studija istaknuo se kao izuzetno osjetljiv za patnje svojih bližnji. Kada je zavladala glad u gradu, on je prodao svoje dragocjene knjige i kupio hranu za siromahe jer, kako je sam kazao, nije mogao učiti iz mrtvih koža – knjige su napisane na pergameni – a živi ljudi umiru od gladi. Zbog svoje učenosti i svetosti primljen je u zbor regularnih kanonika u Osmi, koji su vodili brigu o pastoralu i liturgiji stolne crkve.

Najprije su osnovane sestre dominikanke, a potom braća dominikanci

Kao što je već spomenuto u njegovo vrijeme civilna i crkvena vlast bile su izuzetno bliske. Tako je biskup Osme Diego 1203. godine izabran dogovoriti vjenčanje kastiljanskoga kraljevića i nordijske kraljevne. Za pratitelja na putu prema sjeveru izabrao je Dominika. Prolazeći kroz južnu Francusku, susreli su se s albigenškim krivovjercima. Vlasnik gostionice u kojoj su trebali prenoćiti bio je heretik. Dominik je cijelu noć razgovarao s domaćinom te je do jutra gostioničar odbacio krivovjerje i vratio se katoličkoj vjeri.

Nakon povratka sa sjevera Diego i Dominik uputili su se u Rim, gdje im je papa Inocent III. povjerio zadaću propovijedanja albigenzima. Za razliku od dotadanjih papinskih poslanika oni su shvatili da se krivovjercima treba suprotstaviti istim oružjem koje i oni koriste, a bio je to strog isposnički život, pješačenje i propovijedanje sa svom apostolskom jednostavnosti.

Takav se apostolat brzo pokazao izuzetno učinkovitim. Uskoro su uspjeli obratiti skupinu žena albigenške sljedbe, koje su nakon prelaska na katoličanstvo bile odbačene od svojih obitelji. Dominik je stoga 1207. godine za njih u Prouilleu utemeljio samostan, koji je postao ishodištem dominikanskoga reda. Tako su najprije osnovane sestre dominikanke, a potom braća dominikanci.

Intelektualno usmjerenje

Biskup se Diego vratio u svoju biskupiju, a Dominik je nastavio propovijedati u području južne Francuske. Pridružili su mu se i prvi suradnici. Svjestan da je za propovijedanje osim primjerenoga življenja potrebno i dobro poznavanje vjere Dominik je od njih tražio sustavan studij teologije. Tako je od početka Red bio intelektualno usmjeren, a po prvotnome poslanju dobio je naziv „Red propovjednika“ (Ordo praedicatorum). To mu je i danas službeni naziv, a popularno se po svome svetom utemeljitelju naziva dominikanskim redom.

Nakon višegodišnjega uspješnoga propovjedničkog rada i porasta broja Dominikovih suradnika, Fulko, biskup Touloussea je u proljeće 1215. potvrdio novi red za područje svoje biskupije, a iduće godine to je za cijelu Crkvu učinio papa Honorije III. On je 22. prosinca 1216. izdao bulu kojom je priznat Red propovjednika. Propovijedanje kao služba koju su dotada vršili isključivo biskupi postala je karizmom novoga Reda. IV. lateranski koncil, koji se u to vrijeme održavao u Rimu, pozvao je sve biskupe svijeta da prihvate dominikance kao suradnike u službi propovijedanja.

Novi red je prihvatio Pravilo sv. Augustina, u kojemu je na prikladan način spojeno samostansko opsluživanje, apostolsko poslanje i intelektualno usavršavanje. Organizirani su po uzoru na sveučilišne ustanove i građanske korporacije, a život se zasniva na bratskome zajedništvu.

Red je međunarodnoga obilježja. Zajedništvo i univerzalnost oblikuju također demokratsku upravu u kojoj sudjeluju sva braća. Poglavari službu postižu izborom što ga obavljaju braća, a potvrđuje viši poglavar. Osim toga braća preko skupština i vijeća zajednice imaju udjela u izvršavanju upravne vlasti starješine koji je izabran na određeno vrijeme. To zajedničko upravljanje pogodno je za promicanje Reda i njegovu čestu obnovu kako bi bio prikladan svakomu pojedinom naraštaju.

Papinska potvrda

Odmah po papinskoj potvrdi Dominik je još uvijek malobrojnu braću poslao na sve četiri strane svijeta, osobito na najpoznatija europska sveučilišta kako bi studirali, propovijedali i osnivali samostane. Njegov prvi nasljednik na čelu Reda Jordan Saksonac piše: „Prema ljudskoj mudrosti izgledalo je da će Dominik, tako postupajući, prije srušiti istom započetu zgradu negoli je sazidati“, no Dominikov odgovor bio je jasan: „Sjeme koje je rasuto donosi ploda, a ono koje se čuva gine.“

Pred Dominikom i njegovom braćom otvorilo se široko polje rada. Dominikanci su tijekom povijesti dali velik broj važnih ljudi u raznim područjima: u skolastičkoj filozofiji Alberta Velikoga i Tomu Akvinskoga, u mistici Taulera, Suzoa i Eckharta, u renesansnome slikarstvu fra Angelica da Fiesole i fra Bartolomea della Porta, u ljudskim pravima Las Casasa, de Vitorija, Montesinosa i druge.

Zbog svoje učenosti i neovisnosti o mjesnoj crkvenoj vlasti dominikanci su bili pogodni za vođenje inkvizicije. Istodobno su bili veliki inkvizitori (Pavao Dalmatinac, Bernard Guy, Thomas de Torquemada) i žrtve inkvizicije (Jeronim Savonarola, Giordano Bruno, Tommaso Campanella). Među prvim ženama proglašenima naučiteljicom Crkve dominikanka je Katarina Sijenska (1347. – 1380.).

Dominik je osobno osnovao brojne samostane propješačivši gotovo čitavu Europu, od Španjolske do Pariza i od Skandinavije do Rima. Red je podijelio na provincije koje su uglavnom pratile civilne granice pojedinih zemalja. Iscrpljen, umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglasio ga je svetim.

Tješeći braću okupljenu oko njegove bolesničke postelje, Dominik im je poručio kako će im biti korisniji poslije smrti nego za života, jer će ih pred Bogom zagovarati. Vjerujući ovim njegovim riječima, dominikanci svakodnevno mole: „Divne l' nade što je dade, plačnima u smrtni čas; kad obeća biti braći i po smrti štit i spas. Vrši Oče što si rek'o, molitvom pomozi nas! Čudesno si ozdravljao boli svijetu ranjenom; naših duša boli sada liječi moću Kristovom. Vrši Oče što si rek'o, molitvom pomozi nas!“

Provincije i kongregacije u hrvatskim zemljama

Dominikanci na hrvatske prostore dolaze još za života sv. Dominika. Druga Opća skupština Reda održana pod njegovim vodstvom 1221. godine u Bolonji odlučila je da se osnuje provincija na području Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Zadaća je povjerena Pavlu Dalmatincu, profesoru na Bolonjskome sveučilištu.

Tijekom prve polovine 13. stoljeća osnovani su brojni samostani te su kao središta duhovnoga i intelektualnoga života ravnomjerno pokrivali čitav hrvatski teritorij: Dubrovnik (1225.), Nin (1228.), Čazma (1229.), Banbrdo/Vrhbosna (1233.), Zagreb (oko1241), Zadar (1244.), Split (1245.), Pag (oko1250.), a nakon toga Trogir (1265.), Kotor i Bihać (1266.), Skradin, Hvar, Šibenik, Senj, Gruž, Bol na Braču i više drugih mjesta. Samostana je bilo također u Istri, Lici, Bosni, na prostoru između Drave i Save, a dubrovački su dominikanci imali svoje redovničke kuće u trgovačkim ispostavama Republike na području današnje Crne Gore i Srbije.

Samostani su pripadali jedinstvenoj provinciji Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Zbog veličine ove provincije, ali i njihove udaljenosti od njezina središta, samostani u Dalmaciji od 1325. godine imali su vlastitoga vikara.

Na Općoj skupštini Reda održanoj 1378. godine u Carcassonnei utemeljena je posebna Dalmatinska dominikanska provincija, a potvrdio ju je, 1380., papa Urban VI.. Prostirala se od današnje središnje Albanije do Istre. Uslijed promjene političkih prilika većina dalmatinskih samostana našla se pod vlasti Mletačke Republike, drugi dio provincije ostao je u sastavu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, a treći u samostalnoj Dubrovačkoj Republici pa je bilo teško očuvati njezinu jedinstvenost.

Već krajem 14. stoljeća Senat Dubrovačke republike započeo je akciju osnutka posebne upravne jedinice za dominikance na njezinu području. Nakon što je osnovano više samostana na prostoru Republike, oni su konačno, 1486. godine, na Općoj skupštini Reda održanoj u Veneciji dobili vlastitu Dubrovačku dominikansku kongregaciju. Redovnički život dubrovačkih dominikanaca bio je uzorom cijelomu Redu, a glas o njihovoj učenosti širio se izvan granica hrvatskih zemalja.

Usporedno s osnutkom Kongregacije u Gradu sv. Vlaha samostani s prostora Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva počinju tražiti svoju neovisnost o Dalmatinskoj provinciji. Nakon višegodišnjih nastojanja Tomas Cajetan, učitelj dominikanskoga reda, 20. srpnja 1508., proglasio je neovisnu Senjsku kongregaciju. Prema sačuvanim ispravama ova kongregacija često je nazivana „Hrvatska kongregacija“ ili čak „Hrvatska provincija“. Najprije su je sačinjavali samostani Senj, Modruš i Bihać, a kasnije je njihov broj rastao. Međutim, kongregacija je uslijed otomanskih osvajanja nestala sredinom stoljeća u kojemu je i nastala. Slično su prošli svi samostani u unutarnjosti hrvatskih krajeva.

Na prostoru slobodne Dubrovačke Republike stanje je bilo znatno bolje. Sve do sredine 17. stoljeća dominikanci su bilježili stalni napredak. Međutim, razorni potres koji je 1667. godine pogodio Dubrovnik te ga gotovo sravnio sa zemljom, nanio je nenadoknadiv gubitak i Dubrovačkoj kongregaciji. Živote je izgubio velik broj članova, a samostani su pretrpjeli ogromnu materijalnu štetu. Od posljedica potresa ni Republika ni Kongregacija nisu se nikada oporavile.

Pritisci prosvjetiteljskoga duha

Tijekom 18. stoljeća cijela Crkva bila je izložena različitim pritiscima državnih vlasti koje su u prosvjetiteljskome duhu željele imati nadzor nad cjelokupnim javnim životom. Tako je i na prostoru Mletačke Republike civilna vlast započela strogi nadzor redovničkoga života, miješajući se i u samostanske poslove, kao što je izbor poglavara, potvrda skupštinskih odluka i primanje novih članova.

Redovnička djelatnost je ograničena, a njihova su materijalna dobra najčešće oduzimana. Kada je početkom 19. stoljeća Dalmacija došla pod vlast Napoleona, koji je 1806. godine zaposjeo i Dubrovačku Republiku, francuski vojnici zauzeli su brojne samostane, a redovnike protjerali. Nekoć snažne, samostanima bogate i redovnicima brojne Dalmatinska dominikanska provincije i Dubrovačka dominikanska kongregacija našle su se na rubu nestanka. Tako oslabljene tijekom Provincijske skupštine održane od 2. do 4. srpnja 1835. u Šibeniku donijele su odluku o međusobnome ujedinjenju u jedinstvenu Dalmatinsku dominikansku provinciju sa sjedištem u Dubrovniku.

Usporedno s emancipacijom hrvatske nacije braća Dalmatinske dominikanske provincije sve više su se okretala prema drugim hrvatskim zemljama, osobito djelujući kao pučki propovjednici. Tako su Hrvati iz unutarnjosti počeli iznova upoznavati red sv. Dominika i postajati dominikancima.

Ponovni povratak na hrvatske prostore

Nakon tri i pol stoljetne odsutnosti, 1927. godine, dominikanci iznova otvaraju samostan u Zagrebu. U Rijeci su se nastanili 1951. Nadilazeći nacionalne granice, 1967. godine otvaraju kuću u Žalcu u Sloveniji. Godina 1978. označila je skroman povratak na bosanske prostore osnutkom župe Klopče pored Zenice.

Dominikanci su se uključili i u rad s hrvatskim iseljeništvom te su bili utemeljitelji i voditelji više hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Također su aktivni u misionarskome radu u Južnoj Americi. U skladu s novim prilikama Dalmatinska dominikanska provincija je 1962. godine promijenila ime u Hrvatska dominikanska provincija.

Danas se prostire na području Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Broji oko 80 članova sa samostanima u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Gružu, Bolu na Braču, Starom Gradu na Hvaru, Korčuli, Rijeci, Klopču (BiH) i Petrovču u Sloveniji te s dvama samostanima u Zagrebu, na području bivše Željezničarske kolonije i u naselju Pešćenica.

Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni

Papinski legat Akoncije, 1217. godine, na putu u Bosnu poveo je sa sobom više dominikanaca kako bi propovijedali bosansko-humskim krstjanima, koje su na Zapadu promatrali kao krivovjerce patarenske sljedbe, a u novije ih vrijeme neki povjesničari pogrješno nazivlju bogumilima. Postojeći povijesni izvori ne mogu sa sigurnosti potvrditi spomenuti dolazak dominikanaca, ali ga druga svjedočanstva neizravno jamče.

Najstariji pouzdan podatak o njihovoj nazočnosti i djelovanju u srednjovjekovnoj Bosni pismo je pape Grgura IX. upućeno „prioru i braći“ bosanskoga dominikanskog samostana od 15. listopada 1233. Papa ih pohvaljuje što su svojim propovijedanjem na katoličku vjeru obratili bana Ninoslava i njegova rođaka udijelnoga bana Prijezdu, koji je pak u zalog iskrenosti obraćenja dao svoga najstarijeg sina bijelim fratrima na odgoj. Iako se u papinskoj ispravi ne spominje sinovljevo ime, imamo razloga vjerovati da je riječ o njegovu starijem sinu i nasljedniku Stjepanu Kotromanu koji je dao ima bosanskoj kraljevskoj dinastiji.

Spominjanje „priora i braće“ samostana pretpostavlja već razvijeni oblik redovničkoga života, a potreban je bio i primjeren samostan kako bi banov sin mogao biti povjeren dominikancima na odgoj. Stoga sa sigurnosti možemo ustvrditi da je dolazak dominikanaca više godina prethodio spomenutom Papinu pismu.

I drugi izvori potvrđuju da su dominikanci u Bosnu došli prije 1230. godine te da je zahvaljujući njihovu propovijedanju došlo do obraćenja banova Ninoslava i Prijezde, a nesumnjivo i drugih bosanskih velikaša i pučanstva.

Dio Hrvatsko-ugarske provincije

Dominikanci nikada tijekom povijesti nisu u Bosni uspostavili zasebnu provinciju ili vikarijat, nego su redovito bili dio Hrvatsko-ugarske provincije, odnosno Dalmatinskoga vikarijata i kasnije provincije. Ipak, više dominikanaca vršilo je službu bosanskih biskupa.

Godine 1233. papa Grgur IX. imenovao je biskupom učena i pobožna redovnika, tadanjega provincijala Ugarske dominikanske provincije Ivana iz Wildeshausena. Potiče ga da njegovom zauzetosti u Bosni „koja je dugo poput napuštene i neprohodne zemlje tugovala i malaksala, a trnje i koprive je ispunjale… te se gotovo u potpunosti nalazila u tmini i sjeni smrtnoj“ bude iskorijenjena „heretička opačina“.

Međutim, u proljeće 1235. godine, pod krinkom križarske vojne protiv krivovjeraca, herceg Koloman krenuo je u Bosnu i tijekom ljeta zauzeo njezin veći dio. U znak prosvjeda protiv vojnoga pohoda biskup Ivan odrekao se svoje službe te napustio bosansku biskupsku stolicu.

Ne zadržavajući se na analizi Kolomanovih vojni, bitno je naglasiti da su one nanijele veliku štetu dominikanskoj djelatnosti. Budući da su dolazili iz iste zemlje kao i križari, u Bosni su, po svemu sudeći, dominikance gledali kao dio protubosanskih snaga, pa je borba za bosansku autonomiju ujedno značila i borbu protiv „bijelih fratara“.

Spaljeni samostani i mučena braća

U tome surječju možemo razumjeti svjedočanstvo o više dominikanskih samostana koje su navodni krivovjerci spalili, kao i dominikansku predaju o trideset dvojici braće koja su pretrpjela mučeništvo u Bosni. Unatoč poteškoćama, dominikanci nisu posustali.

Isti Papa, 27. prosinca 1239., iznova piše „prioru i braći bosanskoj Reda propovjednika“ da pomognu svojemu subratu biskupu Ponsi ili Povši. Njegova je djelatnost bila izuzetno uspješna. U samo jednu godinu svoga biskupovanja uspio je ustanoviti stolni kaptol i podići katedralu u Vrhbosni. Pobrinuo se također za uzdržavanje bosanskoga biskupa i njegova kaptola primajući od hrvatsko-ugarskih velikaša prihode i posjede u Bosni i Slavoniji.

Najvažniji je bio posjed Đakovo, koji je kasnije postao stalno sjedište bosanskih biskupa. Ovoga biskupa, 8. svibnja 1252., nalazimo nastanjena u Đakovu pa je tako i ne htijući u Bosni ostavio slobodno polje rada heterodoksnim krstjanima.

Biskupi dominikanci

Osim njega bosanskom su biskupijom do početka 16. stoljeća upravljala još osmorica biskupa dominikanaca. Pored onih koji su bili na čelu bosanske biskupije potrebno je spomenuti još jednoga dominikanca čiji je život nerazdruživo vezan za Bosnu. Riječ je o hvarskome biskupu Tomi Tomasiniju. On je kao papinski legat više od dvadeset godina proveo u Bosni (1439. – 1461.) stekavši velike zasluge za sređivanje vjerskih i političkih prilika u njoj.

Kako navodi papa Nikola V. njegovim je zalaganjem na katoličanstvo obraćen kralj Stjepan Tomaš i njegova žena Katarina r. Kosača. U znak naklonosti kralj je papinskomu legatu darovao zlatni kalež, pliticu i pokaznicu koje se i danas čuvaju u Hvaru. Iz drugih izvora doznajemo kako je kraljev primjer slijedila čitava njegova obitelj i brojno plemstvo, među kojima posebno mjesto pripada njegovu sinu i nasljedniku Stjepanu Tomaševiću.

Čini se da je obraćenje kralja Stjepana Tvrtka II. također plod Tomasinijeva djela. Tako je, počevši od bana Ninoslava pa do posljednjega bosanskog kralja, katoličanstvo vladarske obitelji bilo nerazdruživo vezano za dominikance. Tijekom 15., 16. i 17. stoljeća više je članova Reda propovjednika također bilo na čelu Trebinjsko-mrkanjske biskupije.

Tragičnim nerazumijevanjem i međusobnim sukobom dvaju prosjačkih redova oko prava na inkviziciju dominikanci su se postupno povlačili iz Bosne koja postaje „franciscana“. Do kraja 16. stoljeća i otomanske okupacije zadržali su se tek u područjima koja će se kasnije nazivati „Turska Hrvatska“, odnosno u krajevima zapadno od Vrbasa. Kasnije su se javljale pojedinačne akcije dubrovačkih dominikanaca, ali im osmanlijska vlast nije pružila mogućnost ostavljanja dubljega traga u bosanskoj povijesti.

Svrha dominikanskoga reda

Papa Honorije III., pišući Dominiku i njegovoj braći, izrazio je svrhu dominikanskoga reda ovim riječima: „Onaj tko svoju Crkvu trajno oplođuje novim potomstvom, nastojeći ova moderna vremena učiniti sličnima onima prvim tj. apostolskim te tako širiti katoličku vjeru, probudio je u vama iskrenu i pobožnu želju da se, prigrlivši siromaštvo i zavjetovavši se na samostanski život, posvetite poučavanju Božje riječi, naviještajući u svijetu ime Gospodina našega Isusa Krista.“

Hrvatski dominikanci već osam stoljeća žive ovu zadaću među svojim sunarodnjacima. U naše vrijeme to nastavljaju samostanskim životom, vođenjem župa, pučkim misijama, nakladničkom djelatnosti, uređivanjem časopisa, promicanjem pobožnosti krunice, propovijedanjem i predavanjima na fakultetima i sveučilištima, ne zaboravljajući riječi prvih Konstitucija da se „posvuda čestito i redovnički vladaju kao muževi koji žele postići spasenje svoje i drugih, kao pravi evanđeoski muževi, koji slijede stope Spasitelja, razgovarajući s Bogom u svojoj nutrini ili govoreći o Bogu svome bližnjemu“.


Piše: fr. Slavko Slišković,
OP, provincijal Hrvatske dominikanske provincije

33. Mladifest u Međugorju održava se od 1. do 6. kolovoza

Međugorje,  Pet, 20. Svi. 2022.

33. Mladifest u Međugorju održava se od 1. do 6. kolovoza

33. Mladifest – Međunarodni molitveni festival mladih održat će se i ove godine u Međugorju od 1. do 6. kolovoza. Geslo ovogodišnjeg Mladifesta je ‘Učite od mene i naći ćete mir’ (Mt 11, 28-30)

Međureligijska radionica Regionalnog ureda Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih regije Posavine i Medžlisa islamske zajednice Odžak

Odžak,  Pet, 20. Svi. 2022.

Međureligijska radionica Regionalnog ureda Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih regije Posavine i Medžlisa islamske zajednice Odžak

Održana radionica "Život, žena i dijete bez nasilja i diskriminacije te puna jednakopravnost u porodici i društvu"

Nadbiskup Gallagher: Vatikan je predan teritorijalnoj cjelovitost Ukrajine

Lavov,  Pet, 20. Svi. 2022.

Nadbiskup Gallagher: Vatikan je predan teritorijalnoj cjelovitost Ukrajine

Vatikanski tajnik za odnose s državama mons. Paul Richard Gallagher izrazio je ljubav pape Franje prema ukrajinskome narodu i njegovu predanost miru, susrećući mjesne vlasti u Lavovu

Papa: Scholas Occurrentes ima sposobnost stvarati pjesništvo i promjenu

Vatikan,  Pet, 20. Svi. 2022.

Papa: Scholas Occurrentes ima sposobnost stvarati pjesništvo i promjenu

Sveti Otac je u četvrtak, 19. svibnja u popodnevnim satima susreo međunarodni pokret Scholas Occurrentes, koji je nedavno priznat kao udruga vjernika međunarodnog karaktera