Naša ognjišta

Obitelj pred izazovima


Tomislavgrad,  Pon, 13. Rujan 2021.

Pred nama je nova školska i akademska godina koja će pred svaku obitelj donijeti stanovite poteškoće, od onih materijalnih-novčanih do stresa i nervoze. No to i nije nešto novo kada je riječ o obitelji; u svako vrijeme obitelj se trebala hrvati s vlastitim poteškoćama i onima koje su joj dolazile izvan nje.

Na poteškoće gledati očima vjere

Ako na svako doba gledamo očima vjere, tada nam je jasno da se u poteškoćama koje su vlastite tomu vremenu provlači i duhovna borba. Kardinal Carlo Caffara reče da se suvremeni duhovni boj vodi oko obitelji koju sile zla žele uništiti jer se jedino u obitelji kako ju je Gospodin Bog stvorio može oblikovati zdrava ljudska osoba.

Važno je znati kako obitelj u svojim poteškoćama i duhovnoj borbi koja se vodi oko nje i za nju nije prepuštena sama sebi. Obitelj je božanska ustanova te joj Gospodin Bog osigurava pomoć koja joj je potrebna u duhovnoj borbi u kojoj se nalazi. U ovome kratkom razmišljanju podsjetit ćemo se na bit obitelji kao božanske ustanove te na pomoć koju joj Gospodin Bog nudi, a sve s ciljem kako bi se znala othrvati onomu što je ugrožava.

Ne uzimati obitelj zdravo za gotovo

Dobar dio supružnika čini veliku pogrješku već na početku obiteljskoga života. Naime, drže kako je s danom vjenčanja sve svršilo, tj. kako sada, kada žive zajedno ne trebaju dalje ulagati u zajedničku vezu. Iskustvo kaže kako se ubrzo, zbog brojnih obveza na poslu i općenito u životu, mijenja pogled supružnika. Više to nije pogled zaljubljenosti i ljubavi, nego propitkivanja i ispitivanja. Nekima se „otvaraju oči“ pa se pitaju gdje su im bile kada su se ženili ili udavale za takva ili takvu.

U takvim početnim obiteljskim raspravama, previranjima i prigovaranjima gotovo redovito mladi supružnici traže utjehu i pomoć od vlastitih roditelja, a ona je također gotovo redovito kriva, kao savjet da ne trebaju trpjeti te neka se vrate doma, tako da često brojni mladi supružnici zapnu već na prvoj preprjeci.

Supružnici lako i brzo zaborave kako su se darovali jedno drugomu za sav život, u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Iskustvo kaže kako je, prije petnaestak-dvadeset godina, obiteljska kriza nastupala poslije šest-sedam godina zajedničkoga života. Danas se to vrijeme vrlo skratilo; danas bračna kriza nastupa već u prvoj ili drugoj godini obiteljskoga života.

Razlozi tomu su brojni i složeni, a najvažniji je što suvremeni čovjek boluje od teško izlječive bolesti, od bolesti individualizma, kako je naziva suvremeni francuski mislilac Pascal Bruckner. Svatko misli ponajprije na sebe; svatko bi htio maksimum prava, uz minimum ili nikakvu odgovornost.

Bračni sklad i jedinstvo

Bračno zajedništvo trebalo bi supružnike dovesti do zajedništva života, srdaca, duša, do toga da budu jedno tijelo, jedno srce i jedna duša. Jedno tijelo postaju u bračnome sjedinjenju, no kudikamo je teže postići da postanu jedno srce i jedna duša, tj. postignu sklad i jedinstvo u osjećajima, razmišljanju i djelovanju. To je proces koji traje godinama, desetljećima, ali mora jednom započeti, a započet će ispravnom komunikacijom.

Jedan od najčešćih prigovora žena muževima jest da su prestali s njima razgovarati. Bračne se razmirice ne mogu riješiti odlaskom u krevet, kako to sugeriraju jeftine televizijske sapunice. Potreban je iskren razgovor, obavljen u ljubavi i želji da se drugoga razumije i ljubi. Muž i žena stupaju u bračno zajedništvo kako bi jedno drugo sobom obogatili, kako bi se u uzajamnome sebedarju upotpunili, kako bi od dvoje postali jedno.

Muž u bračno zajedništvo donosi ono što je vlastito muškarcu: snagu, čvrstinu, razumnost, smisao za cjelinu, rad, poduzetništvo, akciju itd. Žena pak, donoseći sebe, donosi srce, osjećaje, emociju, osjetljivost za druge, oko za detalje, smisao za ono naizgled malo, ali bitno u životu. Naravno to ne znači da je tako u svim obiteljima i da tako mora biti. No, najčešće muškarac predstavlja i jest glava obitelji, a žena je srce iste. Iz ove načelne komplementarnosti uglavnom proizlaze uzajamni odnosi i dužnosti muža i žene u obitelji.

Uloga muža i oca

Muškarac će se brinuti za uzdržavanje, što dakako ne isključuje ni ženu. No, prvenstveno je zadaća muža i oca da se brine, radi, stječe, planira, upravlja i vodi. No ne smije zaboraviti da je ženi, jer joj je u središtu svega srce, ponajviše potrebna ljubav, da joj je važno da joj muž često kaže da je voli te da djelima pokaže kako mu je najvažnija na svijetu. Konkretno to znači da se muž mora sjetiti obljetnice vjenčanja, rođendana, upoznavanja i drugih važnih događaja u njihovu životu te ih na prikladan način obilježiti.

Muškarcu je pak važno poštovanje, priznanje onoga što čini za svoju obitelj. Zato je vrlo važno da žena pred djecom, a još više pred drugima, prijateljima i znancima, iskaže svoje poštovanje i divljenje prema mužu. Njemu ne će biti teško žrtvovati se za svoju obitelj ako vidi da to njegova žena cijeni. I jedno i drugo moraju trajno imati na umu sreću onoga drugog. Svakodnevni život pruža obilje prigoda u kojima se, najčešće u sitnicama, može iskazati ljubav prema životnome partneru. Tada život postaje lijepim; tada muž jedva čeka kada će se vratiti svojoj ženi; tada žena jedva čeka kada će ugledati muža.

Zajednička obiteljska molitva

Kada je riječ o darovima koji su sadržani u sakramentu ženidbe, oni su brojni i prilagođeni pojedinim supružnicima, njihovu stanju i imanju, njihovu temperamentu i značaju. No, supružnici trebaju u ustrajnoj osobnoj, a još više obiteljskoj, zajedničkoj molitvi nastojati rasplamsati milost sakramenta ženidbe jer je ona već tu.

Za kršćanske supružnike obiteljska molitva se ne može i ne smije svesti na slučaj, na kratku molitvu prije objeda. Ona bi trebala biti jedan od stožera njihova obiteljskoga života, njihova napora da se svakodnevno posvećuju. Potpomognuti Božjom ljubavi, koja im dolazi po sakramentu ženidbe, i njihova će se bračna ljubav pročišćavati te će postupno postajati sve više ono što je pozvana biti: odsjaj božanske ljubavi u vremenu.

Iskustvo pokazuje kako obitelj koja svaki dan moli te redovito slavi sakramente puno lakše prođe životne poteškoće. Jako je važno da oboje supružnika rastu zajedno na putu vjere i posvećenja. Naime, ako jedno od supružnika raste, a drugi zanemari duhovni i molitveni život, vrlo brzo će nastupiti poteškoće u toj obitelji, jer će supružnik koji ne raste doživjeti Gospodina Isusa kao suparnika koji mu otima bračnoga druga. Supružnici su u sakramentu ženidbe postali jedno; jedno tijelo i jedna duša. Ako nisu na istome duhovnom putu, koji možemo nazvati i put obiteljske duhovnosti, naravno da će nastati poteškoće, jer je rast u jedinstvu onemogućen.

Ispravan odnos prema djeci

Djeca su plod roditeljske ljubavi, ali ne samo njihove; oni su ponajprije plod ljubavi Nebeskoga Oca koji ih po njihovim roditeljima stvara i poziva u život. Mladi roditelji gotovo redovito s prvim djetetom počine pogrješku koja može dovesti do neželjenih posljedica, kako za život djeteta, tako i za život roditelja.

Naime, kada dođe prvo dijete, posebno ako su dugo čekali na njega, roditelji se gotovo natječu tko će mu više ljubavi iskazati. Naravno da je dijete, kao i svako drugo živo biće, potrebno ljubavi; ustvari dijete više živi i raste od ljubavi nego od hrane. Kao plod ljubavi svojih roditelja dijete se hrani ljubavlju kojom se roditelji ljube, a tek potom ljubavlju kojom ga roditelji ljube. Drugim riječima, muškarac, muž i otac, najviše će učiniti za ispravan rast i odgoj svoga djeteta ako pred djetetom iskazuje duboku i nježnu ljubav prema djetetovoj majci, svojoj ženi, s kojom je jedno.

Žena pak, u kojoj su se za vrijeme trudnoće dogodile hormonalne promjene koje su imale cilj razvijanje „majčinskoga instinkta“, posve je posvećena i usmjerena na čuvanje i zaštitu darovanoga života. Kako prolazi vrijeme (poslije godine, godine i pol) tako bi se ta posvećenost i usmjerenost trebale smanjivati, odnosno majka bi se postupno trebala povlačiti dajući prostor djetetu, a potom i djetetovu odnosu s ocem.

Neke majke, na žalost, nastoje ispuniti sav prostor odnosa koji su djetetu potrebni za ispravan rast. Zaborave kako im je dijete darovano te da u konačnici pripada Bogu i sebi. U svojoj posvećenosti i usmjerenosti djetetu ili djeci žena zna zaboraviti na muža koji postaje gotovo suvišan u tome odnosu. I nakon rađanja djeteta žena treba biti svjesna da ponajprije pripada mužu te da zajedno s mužem rađa djecu.

Izazovi u odgajanju djece

Druga pogrješka koju roditelji često čine jest da u svemu ugađaju vlastitomu djetetu ili vlastitoj djeci. Od najmanje dobi dijete je naviknulo da mu se ispunjaju sve želje, da mu se kupi svaka igračka koju poželi ili da dobije, najprije plačem, a potom kako raste raznim oblicima manipulacije, sve drugo što poželi.

Takva djeca, posebno ako su sinovi jedinci ili kćeri jedinice, na putu su da razviju patološku osobnost, odnosno da se razviju u osobe u čijemu životu ne postoje granice. To znači da će ne samo uvijek iznova iskušavati i pomicati različite granice u svome životu (alkohol, droga, nemoral) nego će postati nesposobni uspostaviti izgrađujuće odnose s drugim osobama, jer će držati kako im sve pa i drugi ljudi moraju služiti.

Važno je da roditelji s odgojem svoga djeteta počnu vrlo rano, praktički odmah poslije rođenja. U početku će paziti na redovitost u hranjenju, spavanju i presvlaci djeteta. Kako dijete bude raslo, tako će ponajprije primjerom vlastitoga života upućivati svojemu djetetu pouku i odgoj, a kako dijete bude postajalo samostalno, tako će ga sve više i više uključivati u obiteljski život, tražeći od djeteta da i samo izvrši ono što bude moglo.

Roditelji kao uzor

Djeca već po naravi imitiraju roditelje pa će rado htjeti, primjerice, pomoći mami oko spremanja kreveta ili stola. U tome ih treba ohrabrivati. Svakako tijekom prvih pet-šest godina života događa se, s gledišta razvoja osobnosti, ono najvažnije u životu svake osobe. Roditelji se trebaju potruditi da, tijekom toga prvog i najvažnijeg razdoblja u djetetovu životu, osiguraju svojemu djetetu dostatnu ljubav, povjerenje prema životu i drugim ljudima te da mu pomognu da stekne stanovitu odgovornost prema svemu što ga okružuje.

Narodna mudrost kaže kako je malo dijete mala briga, a veliko velika. I to je istina. S ulaskom u pubertet doći će do novih problema u odnosu prema djetetu ili djeci. Najljepše i najizazovnije u svakoj obitelji jest to što je svako dijete priča za sebe. Naravno da će roditeljima koristiti iskustvo koje su stekli s prvim djetetom, ali svako dijete traži njemu prilagođen pristup.

Svakako u tome razdoblju važno je da roditelji s jedne strane bdiju nad djetetom i njegovom sigurnosti, a s druge da mu dopuste dovoljno prostora za pomicanje granica vlastite slobode. Dakle, treba se čuvati prevelike stege i kontrole koja bi gušila i sputavala slobodu i stvaralaštvo koji su u djetetu, a s druge bilo bi još pogubnije ne imati nikakvu kontrolu nad djetetom.

S djecom valja mnogo razgovarati, steći njihovo povjerenje. Mladić ili djevojka u pubertetu mnogo će puta iskazati bunt i neposluh, ali roditelj treba shvatiti kako je to dio procesa odrastanja te kako i tada, kao čin roditeljske ljubavi i odgovornosti prema djetetu, treba znati reći „ne“. Istraživanje među mladim srednjoškolcima postavilo je pitanje: Što zamjerate svojim roditeljima? Iznenađujuće, visok postotak njih je odgovorio da zamjeraju roditeljima to što su im sve dopuštali.

Kakve god bile prilike i izazovi u suvremenome društvu, kršćanski roditelji znaju kako i u odnosu prema svojoj djeci nisu sami. Trajno im je na raspolaganju pomoć koju im i u odgoju njihove djece pruža Nebeski Otac. To pak znači da i u odgoju djece moraju računati na snagu molitve, jer i najbolji se roditelji ponekada nađu nemoćni pred zidom koji pred njih stavi buntovno dijete ili pred zidom raznih poteškoća u kojima se osjećaju malima i nemoćnima.

Svaki dobar roditelj učinit će sve što može za svoje dijete, kako bi raslo i sazrijevalo, kako bi svršilo školu i fakultet itd. No za kršćanske roditelje to nije i ne smije biti dovoljno. Kršćanski će roditelji uputiti vlastito dijete na put svetosti, odnosno put vršenja volje Božje. To ponajprije znači da će i vlastitim životom trajno pokazivati vlastitoj djeci kako je vršenje volje Božje temeljni zakon njihova života. U tome im ne će uzmanjkati ni Božja pomoć.

Zaključak

Obitelj je utemeljena u raju te je od Boga zamišljena da bude raj za sve svoje članove. Kako je grijeh izagnao čovjeka iz zemaljskoga raja, tj. zajedništva s Bogom, tako je i obitelj koju oblikuje ranjeni čovjek ranjena. Često, na žalost, umjesto da bude prostor radosti, života, ljubavi i sreće, obitelj se pretvara u suprotnost onoga što je pozvana biti.

Ranjenost koju svaki čovjek nosi u sebi, kao plod istočnoga grijeha, razlogom je što ne postoji obitelj bez poteškoća i križeva koje proživljava i nosi. Ponegdje je riječ o križu narušenih odnosa, ponegdje o križu bolesti, nezaposlenosti, siromaštva itd. No, mi kršćani vjerujemo kako Gospodin Bog ne prepušta obitelj povijesno-društvenim procesima, nego ju je opskrbio svojim blagoslovom i pomoću da iznova može postati prostor slobode, života i radosti za sve svoje članove.

Ranjenost ostaje i poslije krštenja, ali ostaje i Božji blagoslov i Božja pomoć. Iskustvo slabosti pojedinih članova u obiteljskome životu ne mora dovesti do lomova; štoviše upravo iskustvo slabosti, malenosti, čak i grješnosti, može postati izvorom nove snage u obnovi obiteljskih odnosa, izvorom obnove obitelji. Ali samo ako unutar obiteljskoga života znamo uvijek iznova zvati i pozivati Onoga koji je utemeljio obitelj i nas same pozvao na život u obitelji.

E: Kakve god bile prilike i izazovi u suvremenome društvu, kršćanski roditelji znaju kako i u odnosu prema svojoj djeci nisu sami. Trajno im je na raspolaganju pomoć koju im i u odgoju njihove djece pruža Nebeski Otac. To pak znači da i u odgoju djece moraju računati na snagu molitve, jer i najbolji se roditelji ponekada nađu nemoćni pred zidom koji pred njih stavi buntovno dijete ili pred zidom raznih poteškoća u kojima se osjećaju malima i nemoćnima.


Piše: prof. dr. sc. Mladen Parlov,
dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

Vinko kardinal Puljić u posjet je primio predstavnike zaklade Konrad Adenauer Stiftung

Sarajevo,  Pon, 20. Ruj. 2021.

Vinko kardinal Puljić u posjet je primio predstavnike zaklade Konrad Adenauer Stiftung

U poslijepodnevnim satima 20. rujna 2021., Vinko kardinal Puljić nadbiskup i metropolit vrhbosanski u posjet je primio predstavnike zaklade Konrad Adenauer Stiftung.

Zaziv Duha Svetoga na početku nove školske godine

Jelah,  Pon, 20. Ruj. 2021.

Zaziv Duha Svetoga na početku nove školske godine

U nedjelju, 19.rujna, u župi Sv. Ivana Krstitelja Jelah, upriličen je zaziv Duha Svetoga povodom početka nove školske i vjeronaučne godine.

Održan XXII. susret Prijatelja Maloga Isusa Sarajevske provincije

Sarajevo,  Pon, 20. Ruj. 2021.

Održan XXII. susret Prijatelja Maloga Isusa Sarajevske provincije

U subotu, 18. rujna 2021.g. u sarajevskoj katedrali Presvetog srca Isusova održan je XXII. susret Prijatelja Maloga Isusa Sarajevske provincije i svečano proslavljena 25. obljetnica utemeljenja vjerničkog Društva PMI

Održana konferencija u okviru projekta „Koračajmo zajedno“

Sarajevo,  Pon, 20. Ruj. 2021.

Održana konferencija u okviru projekta „Koračajmo zajedno“

U prostorijama Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu, 16. i 17. rujna, održana je Konferencija u okviru međureligijskog projekta Koračajmo zajedno.