Naša ognjišta

Ne gubimo nadu u Božju pomoć


Tomislavgrad,  Čet, 09. Lipanj 2022.

U ovim krajevima treba računati na dugoročan povratak na svoja ognjišta. Sjetite se svojih početaka i ne zaboravite da je moguć novi početak! Sjetite se da je Bog onaj koji daje snagu i moć i ne zaboravite da samo pomažući jedni drugima možemo preživjeti.

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Ivanjska nalazi se na prometnici Banja Luka – Prijedor, koja je presijeca i dijeli približno napola. Udaljena je petnaestak kilometara sjeverozapadno od Banje Luke, a do Prijedora je oko tridesetak kilometara. Okružuju je župe Barlovci, Šimići i Trn. U sastavu je Banjalučkoga dekanata i Banjalučke biskupije.

Očaravajući krajobraz

Lijep je to i vrlo privlačan kraj, od davnina ispunjen i nadahnut vjerom, o čemu je zadivljeno svjedočio biskup fra Mato Delivić, kada ju je 1737. godine pohodio: „Ne postoji u cijelome bosanskome kraljevstvu tako povoljan položaj i prepun katoličkih kuća kao Ivanjska... najpostojaniji su u vjeri, te nitko ni od najstarijih nije mi znao reći, da se od tako brojnoga naroda koja duša izgubila.“

Očaran je bio i putopisac i publicist don Mihovil Pavlinović, za boravka u Ivanjskoj 1874. godine, zapisavši u svome djelu „Puti“: „Južni obronci Ivanjske okolo residencije i groblja svi su posijani kućercima. Kad jutrom granu sunce, pomoliv se Bogu, opet se nisam mogao s visa nagledati te Ivanjske župe. K zapadu Ivanjsko polje, k podnevu Kostenjik – gaj; ispod Crkvina i Trna, Ivanjščica i Dragočaj, ljeskajuć vijugaju da uteku u Vrbas s više Banjeluke.“

U knjizi fra Jurice Šalića „Sjeverozapadno od Banje Luke“ nalazimo kratak povijesni prikaz župe Ivanjske u kojemu stoji da počeci župne organizacije i samo ime Ivanjska datiraju iz srednjega vijeka.

U Statutu zagrebačkoga Kaptola 1334. godine, goričkoga arhiđakona Ivana, nabrajaju se crkve Zagrebačke biskupije, među kojima i crkva u Ivanjskoj ("ecclesia sancti Johannis baptiste"). Bila je kod današnje crkve, sagradili su je ivanovci, tu su imali posjed. Podigli su i manje utvrđeno naselje Ivangrad, koje spominje Ivan Franjo Jukić. Po ivanovcima i crkvi sv. Ivana cijeli kraj dobiva ime Ivanjska.

Rađanje župe

Turci nemilosrdno ruše i njihovu crkvu i Ivangrad, ivanovci nestaju, gasi se župna organizacija. Ipak, u usporedbi s bližom okolinom Banja Luke, u Ivanjskoj se zadržao veći broj katoličkoga življa. U 17. stoljeću ivaštanska sela bila su uključena u staru župu Dragočaj. U Bečkome ratu (1683. – 1699.) teško je stradao cijeli taj kraj, ugasile su se župe Dragočaj i Motike. No, postupno se ukazivala potreba da se za preostale katolike osnuje nova župa pa je 1720. godine utemeljena župa Ivanjska.

Sjedište joj je bilo pod planinom Bobijom, gdje je nekada bio Ivangrad s crkvom sv. Ivana. Župa ima matice od 1760. godine. Bila je sastavnica fojničkoga distrikta i imala važno mjesto, a od 1757. godine dobila je položaj rezidencije s više svećenika. Rezidencija je bila u Ružićima-Mamenicama, sve do 1876. godine, kada Ivanjska ostaje u statusu župe.

Kada je biskup fra Mato Delivić 1737. godine posjetio župu i podijelio krizmu, u izvješću je naveo 15 sela i za svako selo broj kuća, broj osoba i broj krizmanika. Ukupno je zapisao 3776 osoba i 3078 krizmanika. U nekome razdoblju župa Ivanjska je po području bila najveća župa u Bosni, prostirući se na više od 1500 četvornih kilometara, na dijelovima današnjih općina Banja Luka, Prijedor, Laktaši i Bosanska Gradiška. Najveći broj župljana imala je 1779. godine – 4696, a uoči velike kuge, 1813. godine, imala je 480 kuća i 4185 vjernika.

No, prilike su se mijenjale, prostor je bio prevelik za vjerničke potrebe i normalno funkcioniranje župe. Postupno su se odvajale i osnivale nove župe: Gradiška (1838. godine), Nova Topola (1879.), Barlovci (1879.), Aleksandrovac (1883.), Mahovljani (1887.), Miljevac (1901.), Dolina (1919.), Šimići (1921.), Trn (1980.) i Motike (1983.).

Prva crkva sagrađena je 1884. godine

Do uspostave austrijske vlasti u župi praktički nije bilo sakralnih građevina, zidane crkve ni solidne kapele. Uz skromnu župnu kuću bila je skromna kapela posvećena Gospi, sa slikom Uznesenja Blažene Djevice Marije. Godine 1880. postojalo je još devet trošnih drvenih kapelica po grobljima. Prva crkva sagrađena je 1884. godine pod vodstvom župnika fra Marka Marića. No, po veličini nije odgovarala za potrebe vjernika tako velike župe, pa je prema nacrtu trapističkoga arhitekta Eberharda 1905. godine dograđena i proširena za još jedan površinom isti prostor. Zvonik je izgrađen 1934. godine.

Velika oštećenja crkva je pretrpjela u potresu 1969. godine, nakon čega je idućih godina temeljito obnavljana. Potkraj turske vladavine podignuta je župna kuća, koja je ujedno bila i franjevačka rezidencija. Gradnja je bila slabe kvalitete, a novu župnu kuću od kamena sagradio je 1895. godine fra Sarafin Jurić. Nadograđena je i proširena 1939. godine, a određene praktične preinake izvedene su 1954. – 1955. godine.

U Domovinskome ratu, 1991. – 1995. godine, župa je doživjela teško stradanje od kojega se nije oporavila i, gledano našim ljudskim očima, upitno je hoće li se ikada oporaviti. Iako u župi i oko nje nije bilo rata, pod prijetnjom srpskih nasilnika ljudi su napuštali svoja ognjišta. Tijekom rata nevino je stradalo desetak župljana, većina na radnoj obvezi, a neki su nestali preko noći.

Ratna stradanja

– Rat je nešto najtragičnije u povijesti ove, ali i okolnih župa. Svih ratnih godina vjernici su sporadično napuštali svoja ognjišta, međutim, pravi egzodus dogodio se već pri kraju rata, točnije sredinom kolovoza 1995. godine. Tada je najveća većina župljana doslovce protjerana iz svojih domova. A sve se to događalo daleko od linija bojišnice, u dubokoj pozadini. Sve to vrijeme svećenici su ustrajno ostajali uza svoj puk, ostali su sve dok je to ikako bilo moguće. Kraj rata nije donio ništa povoljno. Mnogi su ga dočekali daleko od svojih domova. U početku je bila strahovita opstrukcija vlasti kada je riječ o povratku. Pa i unatoč tomu, svećenici ove župe i ovoga kraja učinili su najviše što su mogli. Nisu govorili o povratku, nisu razrađivali nikakve taktike, vratili su se ili prvi ili među prvima. Sagradila se nova župna kuća, sanirala se crkva. Pastiri su čekali svoje stado, međutim to stado je uglavnom pronašlo druge pašnjake. Maleni se postotak vjernika vratio. Teško je reći koji su tome uzroci, ima ih sigurno mnogo. Kasnije su počele razne igre: „povratkom“ su se počeli baviti oni koji se nikada i nisu mislili vratiti, ali uvidjeli su da je ta priča jako profitabilna. Možda je i u tome razlog što je broj vjernika ove župe tako mali, s težnjom smanjivanja – govori fra Miroslav Kljajić, župnik župe Ivanjska.

Fra Miroslav je kao župnik prvi put došao u Ivanjsku 2001. godine i bio do 2009., kada prelazi u Franjevački samostan na Petrićevcu i vrši službu vojnoga kapelana u vojarni „Kozara“ u Banja Luci. Ponovno se vratio u Ivanjsku 2016. godine i uz župničku službu vrši i službu vojnoga kapelana.

Pred rat u župi je bilo više od 3500 vjernika, a danas 111 u 62 obitelji, koji stalno žive na svojim ognjištima. Žive u sljedećim naseljima: Abrići (5 vjernika), Brđani (2), Cerici (2), Dvorani (21), Gagrice (18), Ivanjska (2), Josipovići (2), Kozara (5), Lipovac (9), Mamenice (3), Miloševići (3), Mišin Han (7), Pezić Polje (1), Radinjača (10), Ružići (4), Valentići (7), Vučića Gaj (8) i Žabari (2). Nekada su to bila gotovo čista katolička sela, a danas u njima živi uglavnom srpski pravoslavni živalj, izbjegao iz Glamoča, Grahova i Kupresa.

Obnova župne crkve i kuće

Župna crkva bila je uništena, ali nije teško stradala jer je služila kao skladište, a u župnoj kući su stanovale izbjeglice tako da su i nju uništili. Iz crkve i župne kuće pokradene su gotovo sve umjetnine i druge vrijedne crkvene stvari. Nestale su, vrijedne po starini, postaje Križnoga puta i velika zavjetna slika, s motivom Marijina uznesenja na nebo, koja je stajala iza oltara. Matice su, srećom, sačuvane.

Župna crkva počela se temeljito obnavljati još od 2005. godine, kada je promijenjen krov. Vanjska obnova, fasada i kamena garnitura oko crkve, izvedena je 2008. godine. Crkva je potpuno iznutra uređena 2017. godine, a iste godine uređen je i molitveni prostor u podrumu župne kuće za zimske dane.

Župna kuća je nanovo sagrađena 2000. godine. Župa nema područnu crkvu, glavno okupljanje vjernika izvan župne crkve i kuće je po grobljima, na kojima se od proljeća do kasne jeseni slave mise. U ratu su gotovo sve grobljanske kapelice opljačkane i oštećene, ima ih osam, neke su iznova sagrađene, a ostale su obnovljene.

Većina prijeratnih župljana je prognana u Hrvatsku – Okučani, Vojnić, Gvozd, Glina, Zagreb... Župnik kaže da srednji naraštaj održava vezu s rodnom grudom, dolaze prigodno u svoj kraj. Naglašava da je prošlo trideset godina od njihova odlaska u svijet, došli su novi naraštaji koji su rođeni u tuđini i nemaju neke znatnije veze s rodnim krajem njihovih roditelja. Prigode da se malo okupe su nedjeljne mise ili mise po grobljima, posebice ljeti kada su godišnji odmori.

– Župljani koji stalno žive ovdje uglavnom su starije životne dobi. Većina ih u ratno vrijeme nije ni napuštala svoje domove, ostali su tu živjeti, a ti koji su ostali većinom su u miješanim brakovima. Oni su nam, na neki način, i sačuvali ove raseljene krajeve. Mladih i djece je vrlo malo, nešto ih je u osnovnoj školi u Mišin Hanu, nešto u osnovnoj školi u Ivanjskoj i malo srednjoškolaca koji pohađaju srednju školu u Banja Luci. Pučkoškolaca je šestero, srednjoškolaca troje i jedan student. Nastava se održava po nastavnome planu i programu Republike Srpske. Većina župljana živi skromno, uglavnom od svoje skromne mirovine, neke pomažu djeca svojim novčanim prilozima. Naravno da ima i socijalnih slučajeva, ali ne u velikome broju jer žive na selu i, ako su zdravi, žive od poljoprivrede. Za one koji ne mogu o sebi, župnik zajedno sa župljanima prikuplja pomoć – objašnjava župnik fra Miroslav Kljajić.

Obilje Božjeg blagoslova za sve Ivaštane

U prošloj, 2021., godini bila su dva krštenja i 21 sprovod. Bio je i jedan prvopričesnik, krizme i vjenčanja nije bilo. Kada je riječ o sprovodima, većina pokojnika doveze se izvana. U 2020. i 2019. godini bili su samo sprovodi, po 12 i u jednoj i u drugoj godini. U 2018. godini 18 umrlih, jedno krštenje, šest krizmanika i četiri prvopričesnika. U 2017. godini 10 umrlih, u 2016. godini pet umrlih.

Mato Pezić, Mirko Gubo i Miro Tomić čine pastoralno-ekonomsko vijeće. Župniku su na raspolaganju gotovo na svakoj nedjeljnoj misi i na proslavi župnih svetkovina i, svakako, za blagoslova kuća. Trenutačno u župi nema duhovnih zvanja, možda ih ima negdje vani koji vuku korijene iz župe, ali župnik kaže da mu to nije poznato.

Kada govori o posjećenosti nedjeljnih svetih misa, župnik govori da to varira. Nakon Svih svetih pa do Svetoga Marka, redovito dolaze samo župljani koji žive u župi, a to je skroman broj, od petero pa do tridesetak. Problem je prijevoz do župne crkve, nešto ih dođe pješice, a nešto ih se nekako snađe za prijevoz. Ljeti je posjećenost malo veća, godišnji su odmori, dolaze župljani izvana. U korizmi se petkom moli Križni put i posjećenost je malo veća. Redovita se odvija svibanjska i listopadska pobožnost. Vjera je više tradicionalna s puno simbolike i vanjskih znakova.

Neke su kuće, na žalost, prodane ili zamijenjene. Nekoliko je kuća sagrađeno iz EU-fonda i uz pomoć Karitasa Banjolučke biskupije, a ostale su kuće župljani obnovili vlastitim sredstvima. Župi trenutačno nedostaje osnovna infrastruktura: ceste su jako loše ili nikakve i zimi se slabo čiste, dosta kućanstava nema gradsku vodu, dovod električne energije je u vrlo lošemu stanju. Uza sve drugo, ti su problemi jedan od razloga što povratka nema.

- O povratku je teško govoriti nakon, može se reći, tri desetljeća, i većina prognanih Ivaštana zna što znači povratak u banjalučki kraj. To je povratak u nesigurnost, povratak na uništena i srušena ognjišta. Opstrukcije glede povratka bilo je na sve strane, otezalo se s povratkom. I konačno, kada je međunarodna zajednica pokrenula program deložacija, kuće Ivaštana koji su podnijeli zahtjev za povrat imovine gotovo su se sve ispraznile. Ali, pojavio se drugi problem – prodaja kuća ili iznajmljivanje. Jako žalosno! Župljani koji su svojim sredstvima obnavljali kuće znaju cijeniti svoje ognjište i ne pada im na pamet prodati ih. Treba imati jaku volju i poštene namjere za povratak. Problema ima mnogo, većina su rješive naravi i ne treba gubiti nadu u povratak. U ovim krajevima treba računati na dugoročan povratak na svoja ognjišta. Sjetite se svojih početaka i ne zaboravite da je moguć novi početak! Sjetite se da je Bog onaj koji daje snagu i moć i ne zaboravite da samo pomažući jedni drugima možemo preživjeti. U duhu sjećanja na našu nekadanju župu Ivanjsku, ja i vaša braća i sestre koji živimo u Ivanjskoj, ne gubimo nadu u Božju pomoć i njegovu milost za izgradnju nove budućnosti. Mi i u ovoj godini računamo na vas. Zato molim dobroga Boga da vam podari obilje svoga blagoslova – poručuje svojim izbjeglim župljanima župnik Ivanjske fra Miroslav Kljajić.


Piše: Ivan Kaleb

Duhovna obnova i srebrna misa fra Ljubomira Šimunovića

London,  Pon, 27. Lip. 2022.

Duhovna obnova i srebrna misa fra Ljubomira Šimunovića

U subotu i nedjelju, 25. i 26. lipnja 2022., održana je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Londonu duhovna obnova pod naslovom: “Koje li nade u pozivu njegovu”

Proslava u čast Divi Grabovčevoj na Kedžari

Grabovica,  Pon, 27. Lip. 2022.

Proslava u čast Divi Grabovčevoj na Kedžari

Brojni hodočasnici proslavit će u nedjelju, 3. srpnja, na Kedžari “Divin dan”, dan posvećen Divi Grabovčevoj

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Vatikan,  Pon, 27. Lip. 2022.

Papa neokatekumenima: Pronosite svijetom evanđelje, uvijek s Crkvom, uvijek u Crkvi

Sveti Otac u audijenciju primio članove Neokatekumenskoga puta, te poslao 430 obitelji u misije na najsiromašnija i sekularizirana područja svijeta: „Hvala vam na vašoj velikodušnosti. Hodite zajedno s biskupom, on je poglavar mjesne Crkve“

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Auchi,  Pon, 27. Lip. 2022.

Nigerija: Ubijena dvojica katoličkih svećenika; oslobođeni vlč. Ojapa i Okpara

Katoličke biskupije Auchi i Kaduna tuguju zbog smrti vlč. Christophera Odije i vlč. Vitusa Boroge, koji su ubijeni u nigerijskim državama Edo i Kaduna