Naša ognjišta

Potpuna, cjelovita i jedinstvena ljudskost u ženi i u muškarcu strogo zabranjuju da se njihovu pravu individualnu vrijednost i pravo ljudsko dostojanstvo tumači i razumijeva polazeći od njihovih anatomskih, fizioloških, morfoloških, hormonalnih, neuroloških, endokrinoloških ili, jednom riječi, bioloških obilježja koje doduše neposredno i iskustveno određuju ženski i muški spol, ali nisu u stanju otkriti i potvrditi pravu vrijednost čovjeka i njegova dostojanstva.

Prethodno promišljanje o ljudskoj ljubavi usmjerilo je našu misao na veličinu ljudske ljubavi koju smijemo i možemo zvati pravom samo onda kada se izražava osjećajima, jezikom i odnosima koji istodobno pokazuju i potvrđuju istinski bitak ljudske ljubavi.

Prava ljudskost

Taj se bitak ljudske ljubavi, upravo zato jer izvire iz dubine čovjekova bića, pokazuje i potvrđuje samo u onome što zovemo prava ljudskost. Stoga prava ljudska ljubav izvire samo iz prve ljudskosti, ali i obrnuto, prava se ljudskost pokazuje i potvrđuje samo u i po pravoj ljudskoj ljubavi.

Ova je tvrdnja od presudne važnosti u vrjednovanju pravoga smisla i značenja ljudske ljubavi, kao i njezinih različitih oblika i očitovanja, budući da su se među njima pojavljivali i pojavljuju se također siromašni, prizemni, izvitopereni pa čak i proturječni oblici i očitovanja ljudske ljubavi.

Imajući u vidu prije predstavljeno jezično bogatstvo klasičnih jezika kojim su oni izražavali smisao i značenje ljudske ljubavi, držimo korisnim predstaviti, a time i podsjetiti na glavne oblike i očitovanja prave ljudske ljubavi. Spontano, ali i opravdano odmah nam misao leti na odnos između žene i muškarca, budući da je puninu prave ljudskosti moguće dohvatiti samo kroz prizmu intimnoga odnosa žene i muškarca, po njihovoj dubokoj upućenosti jednog na drugo, u činjenici da konkretni čovjek postoji samo ili kao žena ili kao muškarac kojima bezuvjetno i neokrnjeno pripada punina ljudskosti.

U tome smislu suočeni smo s jednim paradoksom. Kada kažemo čovjek, mi zapravo uvijek mislimo, odnosno pred očima imamo konkretna čovjeka, kao ženu ili kao muškarca. Konkretan čovjek može postojati i stvarno postoji samo kao žena i kao muškarac. Drugim riječima, ne postoji neki apstraktni, nevidljivi, imaginarni čovjek kao jedan, nego postoji samo konkretan, vidljiv i stvaran čovjek kao žena ili kao muškarac, to jest u obliku jednoga od dvaju biološki različita, ali jedan na drugoga neuklonjivo upućena spola.

Jedinstvo i cjelovitost

Paradoks se sastoji u tome što čovjeka kao ljudsko biće trebamo pravo shvatiti i vrjednovati u jedinstvu i cjelovitosti njegova bića i temeljnoga ustrojstva, a da pritom nikada ne smijemo ispustiti iz vida činjenicu da se jedinstvenost i cjelovitost ljudskoga bića konkretno pokazuje u dvama biološki različitim spolovima. I jednomu i drugomu zajedno i bezuvjetno pripada jednaka i neokrnjena ljudskost.

Prva činjenica koja izvire iz rečenoga jest, dakle, jednakost žene i muškarca koja nije rezultat neke ljudske odluke, iako jest činjenica da smo iza sebe ostavili povijest potvrđivanja i dokazivanja temeljne jednakosti koja vrijedi i za ženu, nego jednakost proizlazi iz njihove jedne, jedinstvene, zajedničke i cjelovite ljudskosti.

Ovu ljudskost u filozofiji i teologiji zovemo jedna i jedinstvena ljudska narav. Drugim riječima, ženi kao čovjeku ništa ne nedostaje od onoga što nalazimo u muškarcu kao čovjeku. I jedno i drugo jest pravi, potpuni i cjeloviti čovjek. Ovu činjenicu u praktičkome životu izražavamo pojmom dostojanstva, da žena i muškarac posjeduju jedno i nepodijeljeno, urođeno i neotuđivo, apsolutno i nepovredivo ljudsko dostojanstvo.

Međutim, upravo zato jer konkretan čovjek može i stvarno postoji samo kao žena ili muškarac, odmah smo izloženi opasnosti da na ženu ili pak na muškarca gledamo polazeći od njihovih posebnih – pravo rečeno spolnih – obilježja, očitovanja, sposobnosti i nagnuća te na temelju njih izvodimo zaključke o vrijednosti žene i o vrijednosti muškarca.

Čitava povijest čovječanstva, uključujući sve religije, sve kulture i sve civilizacije, do naših dana daje svjedočanstvo o, blago rečeno, nesporazumima i, ispravno rečeno, iskrivljenim pogledima na ženu i na muškarca pri čemu je kao u pravilu žena izvlačila deblji kraj. Dovoljno je podsjetiti na ponovno otvorene rasprave o položaju žena u Afganistanu nakon odlaska međunarodnih mirovnih snaga.

Ljudskost žene i ljudskost muškarca

Prethodne su misli od presudne važnosti za ispravno razumijevanju prave ljudske ljubavi koja se pokazuje i potvrđuje u odnosu žene i muškarca. Pritom trebamo odmah raščistiti s jednom ustaljenom predrasudom koja ženi pripisuje gotovo pa nadnaravne sposobnosti osjećanja i ljubavi, a muškarcu sposobnosti mišljenja i snage.

Iako u tome ima nešto istine, jer to potvrđuju činjenice, a protiv činjenica nema dokaza, ipak je posrijedi predrasuda, jer ako ljudskost žene i ljudskost muškarca poistovjetimo s takvim gledanjem, tada se na mala vrata vraća krivo gledanje na jedinstvenost i cjelovitost ljudskosti u ženi i muškarcu, činjenica koja onda neminovno rezultira iskrivljenim shvaćanjem jednakosti žene i muškarca i, posljedično, asimetričnim vrjednovanjem ljudskoga dostojanstva žene i muškarca.

Potpuna, cjelovita i jedinstvena ljudskost u ženi i u muškarcu strogo zabranjuju da se njihovu pravu pojedinačnu vrijednost i pravo ljudsko dostojanstvo tumači i razumijeva polazeći od njihovih anatomskih, fizioloških, morfoloških, hormonalnih, neuroloških, endokrinoloških ili, jednom riječi, bioloških obilježja koje doduše neposredno i iskustveno određuju ženski i muški spol, ali nisu u stanju otkriti i potvrditi pravu vrijednost čovjeka i njegova dostojanstva.

Vrijednost i dostojanstvo čovjeka, naime, beskrajno nadilaze tjelesnost i biološku narav, iako su vrijednost i dostojanstvo konkretnoga čovjeka kao žene i muškarca uvijek nošeni i posredovani tijelom kao vlastitim i pravim „medijem“. Dakle, traži se porez u govoru o ljudskome tijelu kao sastavnim dijelom prave ljudskosti od tijela kao notorne biološke činjenice koja je zajednička svim, recimo, sisavcima.

Zasigurno već sada se može naslutiti da prava ljudska ljubav između žene i muškarca posjeduje unutarnju simetriju, duboku ukorijenjenost i do kraja neizrecivu jednakost i cjelovitost ljudskosti žene i muškarca. Zbog toga ljudska ljubav između žene i muškarca posjeduje moć tumačenja i razumijevanja pravoga odnosa među njima, ali i moć izražavanja pravoga bitka ljubavi kao takvoga.

Ljudska ljubav između žene i muškarca je stoga samo-svrhovita u mjeri i pod istim uvjetima pod kojima je svaki konkretni čovjek kao ljudska osoba samo-svrhovito biće. To znači da ljudska osoba i ljudska ljubav koja je najdublje određuje postoje radi njih samih. Njihovo se istinsko savršenstvo sastoji u njihovu postojanju te ne trebaju ni od koga ništa primiti niti se komu dokazivati da bi zadobili vlastito savršenstvo.

Piše: prof. dr. sc. Tonči Matulić