Naša ognjišta

Hoće li moja duša otići u raj?


Tomislavgrad,  Uto, 15. Studeni 2022.

Hoće li moja duša otići u raj?

Piše: fra Stanko Mabić

Kada bi vama netko postavio pitanje: hoćeš li poslije smrti otići u raj?,što biste mu odgovorili? Kada bismo proveli anketu među vjernicima s pitanjem koliko njih misli da će otići u raj, što mislite koliko bi ih odgovorilo potvrdno?

Ozbiljno pitanje

To sam pitanje postavio svojim krizmanicima, framašima, franjevcima i ljudima s kojima živim. Nitko nije rekao da je siguran kako će u raj. Čistilište je najizglednija opcija. Pokušaj u mašti sebe zamisliti kako se nalaziš pred vratima raja i Bog te pita: „Zašto bih te pustio u raj?“ Što bi mu na to odgovorio? Rijetki bi na to pitanje znali odgovoriti.

U prispodobi o milosrdnome Samarijancu čovjek pita Isusa: „Što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Čovjek želi otići u raj, želi spasiti dušu svoju i pita Isusa što mu je činiti. Isus mu jasno odgovara slikovitom pričom da neće spasiti svoju dušu ako želi spasiti samo svoju dušu.

U raj ne idemo nikada sami. Drugi mi je potreban da bih došao do raja. Spašavajući druge, spašavamo sebe. To vidimo u životopisu svih svetaca. Početak obraćenja sv. Franje bio je poljubac gubavcu. Taj je poljubac iscijelio srce i jednoga i drugoga. Preko gubavca Franjo dolazi do raja.

U priči o milosrdnome Samarijancu Isus nam jasno i nedvosmisleno govori da se u raj, u kraljevstvo nebesko, dolazi preko drugoga koji je u potrebi. Međutim, imamo zaprjeka na tome putu više nego što mislimo. Na tome ispitu padamo i mi svećenici koji bismo trebali biti uzor u milosrđu.

Upućeni smo jedni na druge

Priča o milosrdnome Samarijancu kaže kako je upravo svećenik bio prvi koji je primijetio ranjena čovjeka kraj puta. U tome svećeniku vidim današnje svećenike kao i sebe samoga kao svećenika. Vjerujem da svatko od vas, koji čita ovaj tekst, poznaje dosta svećenika. Pokušajmo zamisliti da je neki čovjek kraj ceste u potrebi: stopira, pokvario mu se automobil, pukla mu guma, zlo mu je ili je napadnut i izranjen ....

Vidi se da taj čovjek nije iz naših krajeva. Možda je izbjeglica, možda netko iz Srbije, možda je član neke mafije pa je stradao u sukobu mafijaša ili drogeraša. U tome stanju vidimo nekoga svećenika kako ide baš u tome pravcu s automobilom. Ne znamo ide li svećenik na sprovod, ide li na neko predavanje, ide li negdje na misu ili negdje privatno? Što mislite hoće li svećenik stati i pomoći unesrećenomu čovjeku ili će nastaviti voziti dalje jer ima neodgodiv termin, gdje ga mnoštvo ljudi čeka?

Poslije svećenika Isus spominje jednoga levita koji je također vidio i zaobišao ranjenika. Levit nije svećenik, nego čovjek koji ima stalnu službu u hramu. Danas bi levitima po opisu odgovarali ljudi koji su pri Crkvi jako aktivni: vjeroučitelj, član molitvene zajednice, framaš, trećar, pjeva u zboru… u svakome slučaju praktični vjernik koji ide svake nedjelje pa i svakoga dana na misu.

Što mislite hoće li ovakav praktični vjernik danas zaobići nevoljnika? Hoće li mu pomoći ili će mu prišiti etiketu nevjernika, drogeraša, alkoholičara i samo ga zaobići? Odgovor na ovo pitanje prepuštam vama.

Je li dovoljna vjernost zakonima?

Ovim pitanjem želim samo kazati da Isus nije slučajno stavio u ovoj prispodobi na prvo mjesto uzorne i ugledne ljude: svećenika i dobroga vjernika. Obojica su vidjela čovjeka u velikoj potrebi i samo su ga zaobišli jer su imali neodgodivih obveza. Isusov izbor osoba nije slučajan. Istini za ljubav valja kazati da Isus preko ovih osoba kritizira religiju koja je zarobljena u zakonima, propisima i obredima, a ne vidi čovjeka u potrebi. Kada bismo zakon i posve uspješno provodili i kada bismo se držali točno svih propisa i obreda, Isus ipak traži više.

Vjernost zakonima je dobra i važna, ali nije dovoljna. Kada se kršćanstvo previše svede na zapovijedi i zabrane, ono postoje besplodno. Evanđelje je kudikamo više od toga. Evanđelje jasno kaže da je od svega najvažnija ljubav, a ona se ne može zapovjediti. Za nju se čovjek opredjeljuje tek kada je iskusi i u srcu doživi. Slovo ubija, a Duh oživljuje. On neće da cijedimo komaraca, a gutamo devu.

Kada bismo ovu dvojicu (svećenika i levita) optužili za ravnodušnost, hladnoću, bezosjećajnost za drugoga i doveli pred moralni sud, oni bi sebe vještim govorom lako opravdali i vjerojatno ne bi bili osuđeni. Mogli su sud uvjeriti kako su se bojali da će i njih razbojnici napasti pa su morali spašavati svoju glavu ili da će biti optuženi da su ga baš oni ubili i opljačkali.

Mogli su također reći kako su se žurili i da su u toj žurbi mislili da je čovjek već mrtav i da se tu više ništa ne može pomoći, a netko će se već za nj pobrinuti. Vjerujem da bi oni na moralnome sudu bili oslobođeni jer bi imali uvjerljive dokaze. Međutim, postavimo sebi pitanje: hoće li razlozi s kojima se opravdavamo pred ljudskim sudom biti dovoljni i za opravdanje pred sudom Božjim? Mogu se opravdati pred ljudima, ali ne mogu se opravdati pred svojim vlastitim srcem. Tek ako me moje vlastito srce ne optužuje, mogu zaufano k Bogu (usp. 1. Iv. 3, 21).

Što biramo, milosrđe ili pravednost?

Samarijanac nije uopće povezan s hramom, odnosno s Crkvom, nije teološki obrazovan ni upućen u zakone, ipak njegovo srce zna što treba učiniti. Tko je bližnji nije pitanje teološkoga znanja ili pameti, nego je to pitanje srca. „Samo se srcem dobro vidi.“ Ono bitno nije vidljivo očima. Štoviše, može biti i zaprjeka.

Katkada smo u napasti, kada nam dođe neki čovjek u potrebi, razmišljati: „Možda je ovaj čovjek varalica i želi me samo prevariti. Stekao je bogatstvo upravo proseći, dakle prosjak od zanata.“ Ipak, ako nas nitko nikada nije prevario, onda je to znak da smo jako škrti. Profesor u mirovini kaže: „Kada sam morao birati između milosrđa i pravednosti pri ocjenjivanju đaka, kada sam god izabrao milosrđe, nikada se nisam pokajao.“

Lako je voljeti i imati sućuti za ljude koji su daleko, no nije uvijek tako lako voljeti one koji žive s nama ili blizu nas, koji stoje ili umiru kraj našega svagdanjeg puta kojim prolazimo. Armstrong, prvi čovjek koji je zakoračio na Mjesec, veli da je dulji i teži put doći od brata do brata, nego od Zemlje do Mjeseca.

Kada učinimo dobro, osjećamo se obogaćenim čak do te mjere da zapravo primamo više od onoga što dajemo: «Siromasi ne trebaju naše sažalijevanje i naše oplakivanje. Njima je potrebna naša pomoć i briga. Ono što nam oni daju veće je od onoga što mi dajemo njima» (Majka Terezija). Takav je Bog. On se ne da darom nadmašiti.

Ne dopustimo da nam pobožne ruke budu okovane, stisnute i sebične ruke! Sv. Ivan jednostavno kaže: «Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom!» (1 Iv 3, 18). Muka je gledati kako je mnogim kršćanima tako često vjera na jeziku, a tako rijetko u djelima.

U dokumentu II. vatikanskog koncila Gaudium et spes (Radost i nada) piše: «Čovjek ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe» (GS 24). Tek kada nam drugi ljudi postanu jednako važnima kao i mi sami sebi i kada nas nepravda nanesena drugoj osobi zaboli kao da je učinjena nama, tek tada znamo da ljubimo i da u nama nema taštine i straha. U mjeri u kojoj smo spremni dati ljubav, samo u toj mjeri smo je sposobni i primiti.

Vidjeti i osjetiti drugoga

Kada se bude odlučivati hoćemo li biti spašeni, najjači argument za nas pred sudištem Božjim bit će rečenica nekoga čovjeka koji će za nas kazati: „Imao je vremena za mene.“

U prispodobi o bogatašu i Lazaru čitamo kako bogataš nije ništa loše učinio: nije ukrao, nije slagao, nije ubio … Međutim, njegov veliki grijeh bio je u tome što je vidio tuđu bijedu, mogao je pomoći, a nije pomogao. Čak su i psi vidjeli siromahove patnje i rane i reagirali su tako što su mu ih lizali, ali bogataš, kao i ovaj naš svećenik i levit, vidje ga i zaobiđe. I znamo kako je i gdje završio. Siromašnoga Lazara ili ranjena čovjeka kraj našega puta jednostavno moramo primijetiti ili nas Isus neće primijetiti.

Kada pomognemo nekomu čovjeku sto puta i onda postavimo sebi pitanje koliko puta još trebamo učiniti dobrih djela tomu čovjeku, sjetimo se Petrova pitanja i Isusova odgovora: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu, ako se ogriješio o mene?“

Ako učinimo bezbroj puta milosrđe nekomu čovjeku, ne tražimo zahvale ili da nam uzvrati jer smo zapravo učinili samo ono što smo bili dužni učiniti. Što su svi ljudi dužni činiti?

Odgovor nalazimo u sv. Pavla: „Ništa jednom drugome ne dugujete osim da jedni druge ljubite!“ (Rim 13, 8a). Dužni smo ljubiti jedni druge. To nije zaslug,a nego smo jednostavno dužni. Pročitao sam lijepu, poučnu i tako istinitu poruku na nadgrobnoj mramornoj ploči na Mirogoju: „Ana Petretto. Svu imovinu ostavila siročadi i bijednoj djeci. Blago će ti biti što ti oni ne mogu vratiti. Uzvratiti će ti se o uskrsnuću pravednih.“

Sv. Franjo je molio: „Daj mi, Gospodine, da ne tražim da mene drugi razumiju, nego da ja razumijem druge!“ Na mjesto riječi razumjeti, slobodno možemo staviti riječ ljubiti! „Daj mi, Gospodine, da ne tražim da mene drugi ljube, nego da ja ljubim druge!“

Kada dajemo, očekujemo li?

Znamo sebe uhvatiti u razmišljanju ili samosažalijevanju: toliko sam mu puta učinio ljubav i pomogao, a on mi nije ni hvala rekao. Onda upadamo u samosažalijevanje, što je prikriveni znak da je naše pomaganje drugima bilo samo profinjeniji oblik trgovanja. Dajem, a u isto vrijeme očekujem da mi se u nekome obliku uzvrati.

Kada nešto činimo iz ljubavi prema Bogu, a kada iz sebeljublja? Postoji neprevarljiv znak prepoznavanja. Kada učinimo neko dobro djelo nekomu čovjeku, a on ne samo da je nezahvalan nego nam uzvrati pogrdnim riječima, klevetama i lažima. Ako nas to uznemiri i povrijedi, znak je da smo to činili iz sebeljubnih razloga. Ako u našemu srcu ostane mir, usprkos nepravednim optužbama i nezahvalnostima, znak je da smo to činili na veću slavu Božju, a ne na vlastitu slavu. Kada nešto činimo na veću slavu Božju, dakle, iz ljubavi prema Bogu, onda uopće nije važno kako će ljudi reagirati. Utvrditi što u svakoj prilici ljudskoga života znači postupati iz ljubavi, a ne i straha, najteži je posao na svijetu.

Mogu se također samosažalijevati i kukati kako mi je život donio veliki križ, veliko trpljenje, iako idem u crkvu redovito, čitam Bibliju svaki dan, molim se svaki dan, pomažem siromašnima, svjedočim svoju vjeru. Kako to da Bog sve to ne vidi i zašto mi ne pomogne?

Isus u Evanđelju kaže da to činimo samo zato što smo to dužni činiti. Ako smo nešto dužni učiniti, onda ne trebamo zato tražiti zahvalu. Možemo to i na slikovit način objasniti. Majka neće kupiti igračku ili sladoled svojoj dječici zato što su bili poslušni i učinili poslove za koje su dužni činiti svaki dan: napisati zadaću, pomoći u kući ili vrtu, počistiti kuću, pospremiti stol, urediti svoju spavaću sobu… Oni nemaju pravo na sladoled i igračku, ali će im mama to kupiti zato što ih voli, a ne da im zahvali jer su učinili ono što su bili dužni učiniti. Roditelji ne nagrađuju djecu jer su im djeca poslušna, nego zato što ih vole.

Vjera spašava

Isto tako možemo kazati u odnosu s Bogom koji je naš Otac. On nas ne nagrađuje i ne daje nam blagoslove zato što smo poslušni i zato što smo nešto zaslužili. On nam daje blagoslove zato što nas voli. Ne možemo blagoslov zavrijediti dobrim kršćanskim ponašanjem. Poslušan sam Bogu zato što ga volim. Moj se odnos temelji na ljubavi, a ne na zahtjevima i očekivanju nagrada.

Pogledajmo samo Joba. Gubitak djece, bogatstva i zdravlja nije bio znak Božjega odbacivanja ili prestanak ljubavi. Ostaje vjeran Bogu i u bogatstvu i u siromaštvu jer zna da je Bog vlasnik svega. Sve što imam i sve što jesam pripada Bogu i sve dolazi od njega. Ostajemo Njemu vjerni uvijek, bez obzira imamo li ili nemamo. Ne znamo kada nas Bog više ljubi: kada nam daje ili kada nam oduzimlje.

Ako činimo ono što od nas traži Životvorac, onda to nije naša zasluga, nego uvjet da bismo živjeli, sada i u vječnosti. To smo jednostavno dužni učiniti. Ako od nas Životvorac traži da ljubimo, da činimo dobro, da pomažemo, onda to činimo ne zato što nam se to sviđa, nego zato što nam je to rečeno i to smo dužni učiniti, ako želimo živjeti.

Iako nitko od nas nije siguran hoće li u raj, ipak Bog želi da budemo sigurni. Tu sigurnost iščitavamo iz Biblije: »Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne propadne ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni« (Ivan 3,16).

Budući da svatko od nas ima pregršt grijeha i teških i lakih, sami sebe ne možemo spasiti. Zato se i bojimo i jako smo nesigurni kada je riječ o ulaznici za raj. Božji zakoni su pravedni i vječni i svako kršenje tih zakona mora biti kažnjeno.

Međutim, Bog je dopustio da njegov sin Isus plati kaznu za taj moj grijeh da bih ja mogao posve čist pred Boga. Samo zato što me ljubi. Odgovor na početno pitanje „kako mogu biti siguran hoću li u raj nakon smrti?“ glasi: „Vjeruj u Isusa Krista, čini što ti kaže on i spasit ćeš se“ (Dj 16,31).

 

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

Međugorje,  Čet, 01. Pro. 2022.

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

U vremenu smo došašća, vremenu posebne duhovne pripreme za Božić, najradosniji kršćanski blagdan

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Bruxelles,  Čet, 01. Pro. 2022.

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Španjolska zastupnica Isabel Benjumea u Europskom parlamentu ustrajno se borila za ovaj simbol europskih kršćanskih korijena

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Sarajevo,  Čet, 01. Pro. 2022.

Izišao novi broj Katoličkog tjednika

Iz tiska je izišao 48. ovogodišnji broj Katoličkog tjednika koji se bavi brojnim aktualnim i zanimljivim temama.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Hrvatska / Bosna i Hercegovina,  Čet, 01. Pro. 2022.

P. Stanko Perica: Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata

Izbjeglice su upozorenje o našem načinu života, moramo se svi trgnuti, rekao je u emisiji HKR-a "Pozvani i poslani" ravnatelj JRS-a - Isusovačke službe za izbjeglice p. Stanko Perica