Naša ognjišta

Piše: fra Goran Azinović

Nalazimo se u korizmenome vremenu, u povlaštenome vremenu pustinje, molitve i posta. Potrebno nam je ući u pustinju jer samo u tišini pustinje možemo čuti Božji glas i ono što Bog od nas želi. Bog uvijek progovara, ali ga čuju samo oni koji su svoje srce pripremili za samoću.

U ovome vremenu buke i potrošnje potrebno je izvesti „redukciju“ svoga života. Redukcija znači „smanjenje“ ili „uklanjanje“, a trebamo ukloniti grijeh iz svoga života. Trebamo, također, ukloniti prekomjerni egoizam i smanjiti svoju potrebu za svjetovnim.

Otvoriti se za razmatranje Kristove patnje, moliti Križni put i tako se približiti Kristovu sebedarju. Posljednji dan Isusov naslov je knjige poznatoga teologa Gerharda Lohfinka. Upravo ćemo po nekim dijelovima te knjige progovoriti o temama koje nas mogu približiti Isusovoj muci i ovome korizmenom vremenu.

Tko je Isusa osudio?

Često mislimo da su Isusa osudili „drugi“, a ne mi. Ili, olako nabrojimo tri vrste ljudi koji su ga osudili: farizeji – pismoznanci, herodovci i saduceji. Lohfink donosi zanimljivo razmišljanje, gdje naglašava da je za Isusovu smrt kriva i ravnodušnost mnoštva, to jest svih onih koji nisu marili za Isusovu poruku. Ali Isusovu smrt su prouzročili oni koji su „oklijevali“.

Pitanje tko je Isus za tebe, odlučuje se „sad“, a ne nekada u budućnosti. U vezi s Isusom donosi se temeljita odluka, nema „odgode“. Isus je već sada za tebe Bog ili to uopće nije. Lohfink tako duboko zaključuje, onaj koji se nije odlučio ili je odluku odlagao, odlučio se – htio ili ne htio – protiv Isusa. Isus u narodu nije pronašao dovoljno vjere.

To su duboka pitanja i za nas? Jesam li ja za ili protiv Isusa? Odlažem li ja odluku tko je za mene Isus i ostajem li bez odgovora na tako važno pitanje. Dira li mene Isusov život, ili još dublje rečeno, dira li mene Isusovo umiranje? Što za mene znači Isusovo umiranje ako ga ja ne prihvatim kao svoje spasenje.

Juda i pozicija izdaje

Zašto je Juda izdao Isusa? Uvijek se je o tome raspravljalo, i malo je toga nama znano, to možda Isus nabolje zna. Lohfink donosi dvije inačice. Prva je tako gruba, ali tako slikovita, u pitanju je novac. Juda je volio novac više nego Isusa. Izdao je Neprocjenjivoga za cijenu procjenjivoga. „Izvagao“ je Isusa kao predmet.

A zar mi ne činimo isto. Zar se u Judinoj sjeni ne kriju i naše sjene. Tko to od nas barem jednom u životu nije „prodao“ Isusa za nešto drugo? I mi smo „trgovali“ Njime. Zar i u nama ne odzvanja zveket kovanica, dublje i više nego zveket Božje Riječi?

Drugi razlog izdaje još više peče. Naime, Juda je želio Isusa po svojoj mjeri, pa nije prihvatio pravoga Isusa. On je želio „svoga“ Isusa. Želio je da Isus bude onakav kakav je u njegovoj viziji. Juda je imao „sindrom razočarenja“. Isus nije ispunio njegova očekivanja.

Bog je svaki put u mome životu ubijen i raspet kada ne ispuni moja očekivanja. Juda je želio moćnoga Mesiju, a ovaj Mesija je Sluga. Juda je želio moćnoga Gospodara, a ovaj Isus pere noge svojim učenicima. Isus čini gestu roba. Čak i Petar kategorički odbija kada kaže: Ti da meni pereš noge?

Zar i u nama nema te izdaje, zar i mi ne želimo Isusa po „svojoj mjeri“. Koliko nas je samo razočarao Isus jer nije činio ono što smo mi očekivali. I na kraju što primijetimo, i u nama živi Juda. I mi kao i on bježimo nakon izdaje. Prevaljujemo kilometre bijega, jer ne možemo shvatiti da nam Isus može oprostiti našu izdaju. Bježimo od one Ljubavi koju smo malo prije poljubili, jer Juda je u času izdaje ljubio Ljubav. Nitko ne može stajati pred Bogom, a da u svome životu nije učinio izdaju Boga. Svi smo mi Boga izdali. I jedan grijeh je cijena izdaje. I jedan grijeh je kovnica srebrenika.

Kajfa i izravno pitanje

Vješt je bio taj Kajfa. Većini velikih svećenika mandat je trajao četiri godine, a njemu devetnaest. Nije htio pustiti slast moći. Želio je uvijek biti čašćen. Sve je učinio da njegova služba traje. Ljudi koji otežaju u moći, sve će učiniti da je nikada ne izgube, pa i po cijenu da tisuće ljudi ubiju. On je i prorokovao – bolje da i jedan čovjek umre nego čitav narod da propadne. Što je za Kajfu bila smrt jednoga čovjeka.

Kada nisu mogli naći valjane razloge da ga ubiju, Kajfa u odmakloj noći stupa pred Isusa, oči u oči, jedan na jedan, i konkretno ga pita: „Jesi li ti Mesija?“ Nema više povlačenja. Sve su karte na stolu. Ulog je velik, pitanje je života i smrti. Odlučan trenutak. Isus se ne povlači, već svjesno kaže: „ Da, ja jesam.“

Kajfa razdire odjeću, svoje haljine. Čuo je hulu. Bog je sam optužen za bogohulu, koja dubina ironije. Lohfink navodi da je Kajfa u tome trenutku imao samo dvije mogućnosti, jedna je vjerovati u Isusa kao Mesiju i Sina Čovječjega ili biti uvjeren da je upravo čuo užasno bogohuljenje.

Kajfa je siguran da je ovaj Isus bogohulnik. Daje ga ubiti. Što je zanimljivo, Kajfa je bio siguran da ubijajući Isusa dobro čini, jer odstraniti bogohulnika znači učiniti nešto dobro za Boga.

Koliko i mi često činimo kao Kajfa, uvjereni smo da nešto dobro činimo za Boga, a zapravo činimo zločin. Koliko puta „ubijamo“ Boga, a mislimo da mu služimo! I mi moramo preispitati svoja služenja i svoju ljubav, jer možda i mi „krivo“ služimo i „krivo“ volimo. Tko ne preispituje svoju ljubav, onda ta ljubav postane smrtonosna. I napustimo često „položaje moći“ i ne budimo zarobljeni kao Kajfa, jer kad-tad moć će nas zaslijepiti i nećemo prepoznati Boga pred sobom.

Isus ili Baraba

Isus je bio doveden pred Pilata. Znao je Pilat da je Isus nevin, negdje u dubini svoga srca želio ga je osloboditi. O blagdanu Pashe puštao bi se neki uznik na slobodu. Pilat je pomislio da upravo Isusa može osloboditi, a ne Barabu. Pilat nije kao sudac presudio da Isusa oslobode, već je sud dao narodu, odnosno masi. Bio je siguran da će masa osloboditi Isusa i da će masa izglasati Isusa, a ne Barabu.

No, masa je vikala da hoće Barabu. Pilat je ostao šokiran. Lohfink zaključuje kako je Pilat od Isusa načinio „sredstvo“ za postignuće drugih ciljeva. Uzdao se da će „drugi“ izglasati njegovu slobodu, a izglasali su zloglasnoga razbojnika Barabu. Zar se i nama ne događa isto. Zar i mi ne pomislimo da će drugi stati u obranu Isusa, da nije potrebno naše zalaganje, i onda se dogodi isto, Isus je optužen na smrt. Ja moram svojim životom braniti Isusa i u ovome vremenu, a ne očekivati to od drugih. Ako se je ne zauzmem za Isusa, neće nitko drugi.

Herod i ismijavanje

Isus je bio pred Herodom. A taj Herod je ismijao Isusa. On je tražio od Isusa da izvodi čuda. Tražio je čudo za čudom. Isus je šutio pred Herodom. Nije mu ni riječi rekao.

Lohfink zapaža nešto iznimni važno, naime, Herodu nije stalo do istine o Isusu, već on samo želi čuda. Ali čuda koja će njega „zabavljati“. On je od Isusa želio načiniti „dvorsku ludu“ ili „klauna“. Zar i mi ne želimo danas Isusa koji čini samo čuda. Zar i mi nemamo u sebi katkada Herodov mentalitet, želimo samo čuda. Malo tragamo za istinom, a tako silno želimo samo čuda. Isus je više Put, Istina i Život, nego samo čudotvorac! Tko traga za istinom, na pravome je putu za Isusom.

Nalazimo se u korizmenome vremenu, u povlaštenome vremenu pustinje, molitve i posta. Potrebno nam je ući u pustinju jer samo u tišini pustinje možemo čuti Božji glas i ono što Bog od nas želi. Bog uvijek progovara, ali ga čuju samo oni koji su svoje srce pripremili za samoću.