Naša ognjišta

Piše: mr. s. Branka Perković

Crkva četvrtu vazmenu nedjelju slavi kao Nedjelju Dobroga Pastira ili nedjelju duhovnih zvanja za koje tada posebno moli. Evanđelist Luka prenosi riječi apostola Petra koji kaže: „Evo, mi ostavismo svoje i pođosmo za tobom“ (18, 28). Zanimljivo je da Petar ne govori kako su ostavili kuće, polja, njive, vikendice, automobile, nego „svoje“.

Isus odgovara: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni” (18, 29-30).

Isusov poziv ne ostavlja mjesta alternativi

On govori o odnosima, o napuštanju afektivnih i obiteljskih veza, svjestan da je mnogo teže odreći se njih nego materijalnih stvari. Jedni takvima zavidno govore da su sretnici jer nemaju nikakvih briga. Drugi ih sažalijevaju jer nemaju nikoga svoga, ne shvaćajući možda ni jedni ni drugi da Isusov poziv ne ostavlja mjesta alternativi, osim ako je ona žalost zbog nespremnosti odricanja (usp. Lk 18, 23).

Život posvetiti Bogu i dati se Njemu posve na raspolaganje dar je milosti i ničim zasluženoga izabranja Božjega (usp. Iv 15, 16). Posvećeni život, kao uostalom i bračni, nosi sa sobom izazove i ispite vjernosti. Početno vrijeme svakoga odnosa obilježeno poletom i ljepotom zajedništva biva zamijenjeno vremenom kušnje odanosti prvoj ljubavi i ustrajnosti u započetome.

Dođe vrijeme kada od zanosna odziva na Isusove riječi “Pođi za mnom” (usp. Mt 4, 19; Mk 1, 17; Iv 1, 39) ostane tek spušten pogled i spoznaja koju je imao i Šimun Petar: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5, 8). Vječnu borbu ustrajnosti i želje za povlačenjem vješto je pretočio u riječi Thomas Merton u svome autobiografskom djelu “Gora sa sedam krugova” opisujući početak života u trapističkome redu, kada su se samostanska vrata zatvorila, a on ostao s unutarnje strane: „Sada sam vidio samostan iznutra, s crkvenog poda, kako bi rekli, ne s galerije gdje su posjetitelji. Sada sam bio licem u lice s monasima koji nisu pripadali nikakvu snu ni srednjovjekovnom romanu, već hladnoj i neizbježnoj stvarnosti. Zajednica koju sam doživio kao jedinstveno tijelo, […] sada mi se pokazala razlomljena na sastavne dijelove i sve detalje, dobre i loše, ugodne i neugodne, mogao sam promatrati iz blizine.“

Vjernost pozivu

Živjeti posvećeni život ne znači biti nadnaravno oslobođen od onoga naravnog ni uvijek biti “na visini zadatka”. Nosi sa sobom i razočarenje onih koji su od nas očekivali više i bolje, ali i razočarenje samih sebe zbog potraćenoga dara milosti Božje. Stoga je dobro na vrijeme spoznati kako stojimo uspravno samo zato što nas milost Božja drži i kako je potrebno tek malo odvratiti pogled od Gospodina da bismo potonuli u vlastitu nemoć, kao ono Petar u vodu (usp. Mt 14, 30).

Svakomu je Bog dao dovoljno milosti da izdrži u danima kada zapušu protivni vjetrovi i kada oko sebe začuje porugu neprijatelja ”Gdje ti je Bog tvoj?” (Ps 42, 11). Ne treba u tami zaboraviti ono što nam je Gospodin na svjetlu govorio. Vjernost pozivu, bio on redovnički, svećenički ili bračni, potvrđuje se upravo u okolnostima kada je moguće biti nevjeran. Hrabrost se svjedoči samo onda kada se moglo odabrati biti kukavica. Pobjedu je moguće slaviti samo na bojnome polju i neće biti okrunjen onaj tko se nije borio.

Može se s vremenom činiti da Bog od nas previše traži i da je nemoguće odgovoriti zahtjevima posvećenoga života. Ono što je življeno s lakoćom u početcima pretvori se u kamen spoticanja kada se nanižu godine, kada vlasi posijede, ideali se učine pretjerivanjem, a drugi se pored nas pokaže sa svojim slabostima jednako tvrdoglavo ustrajnima.

U takvim okolnostima “šeste ure” kada sunce neumoljivo prži, a nema nikoga tko bi nam pomogao zahvatiti vode, Isus traži od nas da ga žedna napojimo, kao što je nekoć Samarijanku pitao (usp. Iv 4, 7). No, na kraju On njoj nudi vode žive od koje se više nikada ne žedni. Kada se čini da od nas traži nemoguće, Bog nam daje neopisivo više. On je taj koji je učinio ne samo da se po vodi može hodati nego da voda iz stijene izvire, da se more razdijeli, da se vino u Njegovu krv pretvori. Svemoguć, a opet od nas vapijući s križa prosi: “Žedan sam” (Iv 19, 28).

Posvećeni život

Bog koji može sve želi samo jedno: “Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15, 9). Od nas traži da ostanemo s Njim i da imamo povjerenja u Njegovu ljubav upravo onda kada nas okolnosti obore na tlo. U zahtjevu da ostanemo s Njim krije se snaga poziva posvećene osobe, tajna ispunjena života i plodna apostolata.

Krist nas uči da je prebivanje s Njim preduvjet da naša ljubav nikada ne izgubi žar i smjelost. Onda kada se ušulja kušnja besmisla i pitanje jesmo li se pretvorili u neplodnu smokvu (usp. Lk 13, 6-9) i postali institucija koja je dostatna sama sebi te treba li nas svijet uopće, dobro je sjetiti se da je ustrajnost nezamjenjiva odlika vjernosti. „Tko zna koliko duša ovisi o vašoj ustrajnosti u ovomu samostanu? Možda je Bog odredio da mnogi ljudi na zemlji budu spašeni jedino po vašoj vjernosti vašemu pozivu. Morate ih se sjetiti ako budete ikada dovedeni u iskušenje da odete. A vjerojatno ćete biti u takvu iskušenju. Sjetite se svih tih duša na zemlji. Neke od njih poznajete. Druge možda nikada nećete upoznati sve dok ih ne sretnete na nebu. Svakako, vi niste došli ovamo sami.“ Riječi su ovo ispovjednika novaku T. Mertonu kada se našao u stanju preispitivanja svoga poziva i Božje volje.

„Posvećenomu životu je povjerena zadaća da upire prstom na čovjekom postalog Božjeg Sina kao na eshatološki cilj kojemu sve teži, kao na sjaj pred kojim svako drugo svjetlo blijedi, kao na bezgraničnu ljepotu koja sama može potpuno zadovoljiti ljudsko srce“ (sv. Ivan Pavao II.).

Kada god čovjek zamjećuje Božju slavu, dodiruje rukom i svoju malenost i izvlači iz nje osjećaj straha. No, taj je strah spasonosan jer nas hitno tjera na svetost. Zato što smo iskusili slavu Božju u svojim životima, svjesni smo koliko su naše posude glinene i koliko je malo ulja u našim svjetiljkama.

Listajući Bibliju i analizirajući Božje izabranike, zaključujemo da mu se očito sviđa pozivati “nepodobne”: Abraham je bio star, Jakov nesiguran, Lea ne pretjerano lijepa, Josip zlostavljan, Mojsije je mucao, Gideon je bio siromašan, Samson ženskar, Rahaba bludnica, Ilija sklon samoubojstvu, Jeremija depresivan, Jona neposlušan, Noemi udovica, Ivan Krstitelj u najmanju ruku ekscentričan, Petar nagle ćudi i lako se gnjevio, Marta se odviše brinula, Samarijanka je iza sebe imala nekoliko propalih brakova, Zakej je bio lopov i omražen, Toma sumnjičav, Timotej sramežljiv.

Kako vidimo, skupina najrazličitijih nepodobnih ljudi. Ali Bog ih je sve uzeo da mu služe. Kakav može biti naš izgovor u Božjemu planu savršenom za svakoga?

E: Abraham je bio star, Jakov nesiguran, Lea ne pretjerano lijepa, Josip zlostavljan, Mojsije je mucao, Gideon je bio siromašan, Samson ženskar, Rahaba bludnica, Ilija sklon samoubojstvu, Jeremija depresivan, Jona neposlušan, Noemi udovica, Ivan Krstitelj u najmanju ruku ekscentričan, Petar nagle ćudi i lako se gnjevio, Marta se odviše brinula, Samarijanka je iza sebe imala nekoliko propalih brakova, Zakej je bio lopov i omražen, Toma sumnjičav, Timotej sramežljiv.