Naša ognjišta

U nedjelju, 19. svibnja 2013. koncelebrirao sam na svečanom euharistijskom slavlju u Mostaru kada je šestotinjak mostarskih krizmanika primilo sakrament svete potvrde. Za vrijeme propovijedi apostolskoga nuncija nadbiskupa Luigia Pezzuta (koju je na hrvatski prevodio vojni ordinarij mons. Tomo Vukšić) promatrao sam krizmanike i pitao se: „Jesu li oni išta naučili za vrijeme svoje priprave za ovaj sakrament? Shvaćaju li bit svega ovoga? Jesu li svjesni koliko ih Bog voli? Razumiju li (be)smisao grijeha i snagu oprosta?“

Plodovi sakramenta krizme

Gledajući 612 mostarskih krizmanika bio sam svjestan činjenice da veliki dio njih uopće nije bio svjestan važnosti onog trenutka, jer krizmanici u obredu svete krizme primaju pomazanje Duha Svetoga koji im pomaže u borbi protiv zla u sebi, oko sebe i u svijetu. Ovim sakramentom oni preuzimaju na sebe obavezu izgrađivanja svoje osobnosti i svog života na temelju evanđelja.

Kad je riječ o plodovima krizme, Drugi vatikanski sabor ističe tri stvari: potpunija povezanost s Crkvom, posebno dobivanje snage Duha Svetoga, obveza sudjelovanja na poslanju Crkve. Sakramentom svete potvrde krizmanik, dakle, svjesno i slobodno „potvrđuje“ ono što su njegovi roditelji i kumovi prilikom njegova krštenja izjavili u njegovo ime. Iako je ovdje riječ o važnoj inicijaciji u „punopravno zajedništvo“, činjenica je da brojni mladi nakon krizme gube interes za Crkvu. Kod velikog broja kandidata za sakrament svete potvrde, krizma je zaista oproštaj s Crkvom, a samo slavlje svete potvrde kasnije se pretvara u, kako bi to fino rekao Đorđe Balašević, „paradu pijanstva i kiča“.

Raspravljati o dobnoj prikladnosti kandidata za primanje svete potvrde jest praktično teološko pitanje, jer tinejdžerima u ovoj dobi vjera nije niti na kraj pameti i takav stav, ruku na srce, traje sve do njihove mature, osim ako se, ne daj Bože, dogodi neka tragedija koja ih doslovno preko noći učini zrelijima.

Što se tiče izvanjskog i popratnog dijela slavlja svete potvrde - odijela, kravate, svečane haljine, nakit, profesionalni make-up, cipele s visokim potpeticama - kao da umjesto krizmanika poručuju kako je krizma jedan od posljednjih oproštaja s djetinjstvom i ulazak na velika vrata u svijet odraslih. Mlade djevojke žele biti što sličnije modelima s naslovnica, pa i svečano primanje sakramenta potvrde vide kao priliku za ženstveniji izgled o kojem su dotad samo sanjale. Dotjerane srednjoškolce lako je zamijeniti s njihovim tek nekoliko godina starijim kumovima ili kumama, a, osim vizualnog identiteta, bitno se promijenio i način razmišljanja kao i stupanj zrelosti djece. S druge strane, i kumovi svoju ulogu shvaćaju puno „ozbiljnije“ nego što je to bio slučaj ranije, zbog čega kumstvo danas podrazumijeva pravu investiciju.

Mladima su potrebni svjedoci

Kad se mladi krizmaju smatra se da su primili sve što su trebali primiti od Crkve i Crkva kao takva više im nije potrebna. Promatrajući neke od njih, bio sam svjestan da ću ih idući put vidjeti tek na tečaju priprave za kršćanski brak, i to ne zato što oni to žele, nego zato što je tako propisano. Nećemo generalizirati, ali ovaj je problem više-manje svugdje izražen. Mladi danas imaju mnogo više ponuda nego što je to bio slučaj prije deset ili dvadeset godina. Društvena je javnost, s druge strane, danas protiv kršćanskog svjetonazora i to ne zato što je kršćanski svjetonazor, za jedne, „srednjovjekovni“ i represivni mehanizam potlačivanja čovjeka pojedinca ili zato što se, za druge, današnji čovjek okrenuo protiv Boga i ogrezao u nemoralu, nego zato što rijetko tko uspijeva na pravi način artikulirati duh Kristova evanđelja u našoj svakodnevici.

Kad je riječ o vjeri koja se danas, usput rečeno, više ne pretpostavlja, djeci i mladima potrebni su svjedoci koji će pred njihovim očima čitati i živjeti Sveto pismo, moliti, ići na euharistiju, opraštati ljudima, živjeti ljubav u praksi i služiti Bogu i ljudima oko sebe. No, kod nas je ustalio „teoretski“ pristup vjeri: jedno se govori, a posve drugo radi, a djecu i mlade ne zanima ono što se priča, nego ono što se čini.

Zanimljivo je da se naš narod subjektivno kolokvijalno često definira kao „Božji narod“, čemu svjedoči ona besmislena sintagma „Bog i Hrvati“, koja s jedne strane ponižava Boga, a, s druge strane, pretjerano uzvisuje jednu naciju. Ali i ova nam sintagma nudi svjedočanstvo kako smo od sebe udaljili i marginalizirali Boga i njegova temeljna načela da bismo stvorili vlastiti sustav vjerovanja koji se vrti oko nas, koji je toliko zagađen dnevnim društveno-političkim događanjima i našim izbjegavanjem suočavanja s onom stvarnošću u kojoj je zaista prisutan Bog.

Običajna i istinska vjera

Vjerski se život našeg naroda zapravo svodi na održavanje nekih običaja koji u ekstremnim slučajevima poprimaju oblik magije. Jedna petina „kršćanskog registra“ prakticira vjeru u svom životu, dok se ostali, u odijelu kršćana, tako deklariraju tek nekoliko puta godišnje ili u raznim prigodama kao što su krštenja, prve pričesti, krizme, vjenčanja i sprovodi. Vjera je temelj ljudskog života i nemoguće je zadržati ju za sebe. Ali ako se naša vjera očituje u tome što mi nekoliko puta odemo na svetu misu, onda je to malo i/li ništa, jer, ruku na srce, ima i boljih i plemenitijih ljudi koji ne idu u crkvu od onih koji su redovitiji u crkvi negoli u svom dnevnom boravku. 

Opće je poznata stvar da sve više vjernika svoju pripadnost Crkvi shvaća isključivo kroz jednogodišnje manifestacije dok su stil života i način razmišljanja u potpunoj suprotnosti s vjerničkim. Dovoljno je samo poslušati svakodnevne kolokvijalne razgovore u kojima je sve prisutniji pogled na samu Crkvu kao na zajednicu koja je „tuđa“, a ne zajednicu kojoj i oni pripadaju i čiji su punopravni članovi.

Kao da prosječan krizmanik zaboravlja da vjera nije nekakav dodatak i/li alat koji se (ne)vješto koristi u životnim kriznim situacijama nego sastavni dio života koji naš život čini boljim, smislenijim i bogatijim.

Piše: fra Dalibor Milas
Naša ognjišta