Naša ognjišta

Suradnik Božjeg otajstva


Tomislavgrad,  Sri, 14. Prosinac 2022.

Izvor: Naša ognjišta

Izvor: Naša ognjišta

Piše: don Ivan Bodrožić

Tijekom povijesti spasenja bilo je onih tihih suradnika Božjih, koji su gotovo bezglasno vršili svoje poslanje pred Gospodinom, pa je onda velika opasnost da prođu neopaženi nama ljudima. Kada bi se to dogodilo, bila bi uistinu velika šteta za Božji narod, jer ako takvi pojedinci nisi bili nezapaženi u Božjim očima, onda su i svi vjernici pozvani promatrati povijest spasenja kao svoju povijest. I to ne svojim, već Božjim očima!

Jedan od takvih tihih suradnika Božjih u povijesti spasenja bio je sv. Josip. Bio je tih i nenametljiv čovjek, skromna društvenog položaja i zanimanja, premda iz jedne od najčasnijih plemićkih obitelji židovskoga naroda – one Davidove. No osim podrijetla očito je Josip imao velikih kvaliteta kada je Bog imao razloga upravo njega izabrati za jednoga od važnih suradnika svoga otajstvenog plana spasenja. I upravo zato što Bog ne gleda očima ljudi, tim više smo mi ljudi pozvani usklađivati svoj način gledanja s njegovim, jer On vidi kudikamo bolje od nas, kako bismo otkrili istinsku Josipovu veličinu.

Bog ucijepljen u ljudsko rodoslovlje

A što je to sve Bog vidio i o kojemu je Božjem planu bila riječ, čitamo iz Svetoga pisma. Kada je Bog stvorio čovjeka, htio je da čovjek bude ucijepljen u njegovo otajstvo, to jest da se ucijepi u božanski život i dođe do punine svoga ostvarenja ostvarujući dioništvo u Božjoj naravi, to jest ljubavi. No, znamo da je čovjek odbio taj Božji plan kada je sagriješio, ali Bog ga nije ostavio bez svoje pomoći.

U svome milosrđu Bog je od početka imao 'rezervni plan', ako ga tako smijemo zvati, da će spasiti čovjeka, to jest da će pobijediti neprijatelja ljudskoga roda koji je naveo čovjeka na grijeh. Najavljujući neprijateljstvo između žene i zmije, roda zmijina i roda ženina, Bog ja nagovijestio da će iz roda ženina doći potomak koji će satrti zmiji glavu (usp. Post 3,15).

No ovaj iskonski navještaj ne daje drugih detalja i ne razaznaje se jasno tko će biti taj naviješteni 'sin žene'. Povijest spasenja je postupno otkrivala Božje naume i počelo se razaznavati da je Božji naum spasenja pretpostavljao dolazak Boga među ljude, kada već čovjek nije htio biti dionikom njegove naravi. Time je Bog pokazao da nije htio odustati od ljudskoga roda, već je tražio načina da On postane dionikom ljudske naravi da bi čovjeka pobožanstvenio, kada već čovjek nije htio ići iskonskim putem spasenja predviđenim za njega.

Za put ulaska u ljudsku obitelj Bog je izabrao lozu kralja Davida i tako odlučio postati 'potomkom Davidovim po tijelu', kako će reći sv. Pavao (Rim 1,3). A Božji naum i najavljeno proročanstvo počelo se ostvarivati s Presvetom Djevicom koja je bila pravi neprijatelj stare Zmije. Ona je bila ona istinska Žena koja se podigla u borbu protiv Zmije, jer vidimo da prva Eva to nije znala, te je podlegla napasti i dopustila je da je Zmija zavede i potpuno je ogoli i liši obilja Božjih darova. A Djevica je Marija bila zaručena s Josipom koji je bio „iz doma i loze Davidove“ (Lk 2,3), čime ju je Bog stavio pod zakonsku skrb i zaštitu Josipovu, ali isto tako je njezina Sina koji se imao roditi zakonski ucijepio u lozu Davidovu.

Čuvar Marijine časti i poštenja

Josip je bio čovjek velikih krjeposti i duhovnih kvaliteta pred Bogom. Zato ga Sveto pismo naziva 'mužem pravednim' (Mt 1,19). Upravo naziv pravednika svjedoči o tome kako je bio čovjek okrenut prema Bogu, te mu je Bog bio uporištem za životno usmjerenje, ali i za rješavanje svih problema koji se pojave na obzorju života.

Što se tiče životnoga usmjerenja, promatrao je svijet Božjim očima i tražio je u svijetu one prave vrijednosti u skladu s Božjim očitovanjem i njegovim naumima. Držao je vrijednim ono što je Bog vrjednovao, a nije se dao zavesti ljudskim promišljanjima i ljudskim vrjednovanjem stvarnosti. Zato je bio spreman i sebe podložiti Presvetoj Djevici i njezinim planovima pa i onda kada nije znao da je riječ o ispunjenju čudesnoga Božjeg plana.

U trenutku kada je Josip upoznao Mariju kao osobu koja se iskreno želi Bogu posvetiti, nije se ustručavao sebe podložiti tomu planu, svjestan koliko je velika stvar kada se netko potpuno Bogu posvećuje. Izabrao je i rizik da mu se ljudi podsmjehuju i da ga drže zakinutim i od Boga odbačenim jer nije imao u planu s njom podizati tjelesno potomstvo, ali je znao da pravo vrjednovanje života daje Bog pred kojim živi duhovno plodan.

Bio je spreman omogućiti Mariji u svome domu djevičansku posvetu i nije imao svojih osobnih planova većih od toga – omogućiti Mariji da bude potpuno predana Bogu, pri čemu joj je on namjeravao pružiti zaštitu i skrb. To je istinska odlika čovjeka pravednika koji svoje odluke donosi pred Gospodinom i za Gospodina i ne promatra život ljudskim, već Božjim očima. Kao pravednik znao je također da je život neponovljiv i da je Marija izabrala bolji dio, a on nije mogao nego to odobriti i pomoći da se izvrši, nastojeći i sam izvući velike duhove koristi iz primjera te svete žene koju mu je Providnost stavila na put.

No, Josip je imao i svojih iskušenja i problema. Oni nisu bili egzistencijalne naravi, premda je bio obični siromašni tesar. Takve probleme nije držao pravim životnim problemima, jer pravi su problemi bile duhovne borbe i duhovne dvojbe u kojima se mora okušati svaki Božji iskreni sluga i duhovni borac.

Josipu se takav problem i dvojba pojavila u trenutku kada otkriva da je Marija trudna, jer mu se morao srušiti sav svijet i svako poštivanje i oduševljenje koje je gajio prema Mariji. No ni tada, premda je bio u velikome iskušenju, on ne vuče krive poteze i ne prepušta Mariju sudu ljudi. Kao pravednik Josip zna da je Bog sudac ljudi za njihove postupke i on traži načina kako je potajice otpustiti da joj on ne naudi i da je ne izloži prepuštajući je sudu Božje pravde.

Od toga trenutka on još zdušnije prianja uz Mariju, jer mu je Gospodin očitovao da je ona kruna spasenjskih planova. Da Josip nije živio sveto i pravedno, nikada ne bi bio došao do ove točke spoznaje da shvati Božje planove i da u snu primi Božje očitovanje. No nakon što je primio objavu Božju u snu, Josip nastavlja služiti Mariji, svjestan da sada ne služi samo planu njezine posvete Bogu, već da služi i Božjemu planu kojim posvećuje Mariju i po njoj šalje svoga Sina da otkupi i posveti ljudski rod.

Svjedok čudesnoga začeća

Ovdje valja dodati i neke druge detalje važne za razumijevanje ne samo njegove uloge nego i milosti i povlastice kojom ga je Gospodin obdario. No, upravo zahvaljujući činjenici da se postavio kao pravednik stavljajući svoje pitanje pred lice Božje, Gospodin kruni njegovu pravednost novom objavom. Ta nova objava vezana je za čudo Marijina začeća po Duhu Svetome. Josipu to anđeo Gospodnji objavljuje izravno i izričito govoreći mu da se ne boji uzeti k sebi Mariju, ženu svoju, jer „što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga“ (Mt 1, 20).

Josip tako postaje prvim svjedokom čudesnoga začeća i utjelovljenja Božjega Sina po sili Duha Svetoga. Ako je prije toga i dvoumio i dvojio oko Marijine svetosti i čistoće nakon što je shvatio da je trudna, sada je ne samo siguran u sve što mu je ona iznijela kao obrazloženje nego je bio svjestan kako je primio dodatnu i neizmjernu milost.

Doista, njemu je prvomu od svih ljudi bio obznanjen u potpunosti Božji spasenjski plan koji je pretpostavljao izbor jedne svete Žene čiji će Sin biti i Sin Božji. Na taj način ima prigodu shvatiti da ga je Gospodin postavio uza Ženu koja satire glavu Zmiji, a njegovo je bilo pomoći šte može, svjestan da će Zmija 'vrebati Ženi petu'.

On tako Mariji postaje potrebnom zaštitom, jer je Sotona na mnoge načine vrebao i htio onemogućiti Božje planove. Njegovo je bilo osluškivati Božje poticaje i tako biti pouzdan oslonac i moćna zaštita Mariji, što on i čini, a evanđelist to potvrđuje opisujući te događaje: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu“ (Mt 1, 24). Uzimajući k sebi Mariju, on uistinu preuzima i odgovornost za nju i za čedo koje je nosila u utrobi, pa će tako zajedno ići iz Nazareta u Betlehem na popis pučanstva.

Svjedok rođenja Božjega Sina

Tom je zgodom Josip imao i novi milosni dar: postao je svjedokom čudesnoga rođenja Sina Božjega, te ga je, nakon Marije, on prvi mogao uzeti u ruke i veseliti se iskreno njegovu rođenju kojim je dokrajčena tama ljudske povijesti, a zasvijetlilo mlado Sunce s visine. On se prvi poklonio novorođenomu Sinu Božjemu kojega je Marija položila u jasle, a kojemu su potom anđeli i pastiri došli zapjevati pjesmu hvale.

On je bio među povlaštenim svjedocima čuda koje se dogodilo, da je Riječ tijelom postala i počela prebivati među ljudima u ljudskome tijelu. A bilo gledano iz perspektive ljudske naravi, bilo iz perspektive božanske, ne zna se za što se može reći da je veće čudo: ne samo da je Bog došao na zemlju nego je uzeo ljudsko tijelo od Djevice!

Josip se stoga jednako divio njegovu božanstvu, kao i poniznosti da je u ljudskome tijelu počela prebivati sva punina božanstva. On je onaj koji potvrđuje čudesni 'nastanak' njegova tijela koje je pravo ljudsko tijelo, ali dano djelovanjem Duha Svetoga u Mariji, te nije mogao ne prisjetiti se da je to čudo nagovijestio već prorok Izaija: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači s nama Bog!“

No, Josip je mogao ići i korak dalje u svojim spoznajama i ne samo shvatiti da se ostvarilo Izaijino proročanstvo nego je osjećao da je još prije u dubini duše živio za to otajstvo, to jest za ostvarenje Božjih nauma na zemlji. U protivnome, ne bi bio nazvan pravednikom da nije živio za Božju stvar na zemlji.

Istina, nije u početku znao kako Bog namjerava ostvariti svoje naume, ali je s vremenom otkrio, te se u njegovu životu posložio mozaik koji je pokušavao složiti u molitvi i razmatranju Božje riječi. Stoga i njegove osjećaje možemo opisati služeći se riječima svetoga Luka koji je opisao radost starca Šimuna i proročice Ane kada su primili na ruke Spasitelja kojega su dugo iščekivali.

Ako se, dakle, za starca Šimuna kaže da je bio „pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25), tim više se to treba reći za Josipa, „muža pravedna“, koji je svoju pravednost dokazao u odnosu prema Mariji. No, ako je bio pravednik, onda ni on ništa manje nije živio takvim duhovnim intenzitetom života 'iščekujući Utjehu Izraelovu', te mu je Bog poslao svoga Sina kao Utjehu i iskazao neizmjernu milost od koje je živio.

Ako je Šimun pun radosti blagoslivljao Boga do mjere da su se Josip i Marija divili tomu što se govori o Dječaku, zar su išta manje oni blagoslivljali Boga zbog tih djela i toga otajstva kojemu su oni bili poslužiteljima, jer oni su najbolje poznavali toga Dječaka. A isto tako i jer su vidjeli da to otajstvo već dolazi do srca ljudi, što je bio njegov krajnji cilj?

Ako je proročica Ana hvalila Boga i „svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu“ (Lk 2,38), zar je mogao Josip zajedno s Marijom ne biti navjestitelj toga čuda? Pa oni su ga i donijeli i Bogu u Hram, ali su ga i dali u naručje, čime su uistinu bili prvo navjestitelji. Štoviše, ako je sveti Pavao mogao reći da svojim vjernicima 'predaje ono što je sam primio', ništa manje to nije vrijedilo za Josipa! Ta i on je primio to Božje otajstvo po Mariji kao besplatan i neizmjeran dar, te je samo predao drugima što je sam primio.

Zaštitnik Božjega Sina

I naposljetku, obogaćen Božjim otajstvom, Josip nije mogao ne preuzeti na sebe odgovornost za Dijete, kao što je preuzeo odgovornost za Mariju. Zato mu anđeo i govori da uzme „dijete i majku njegovo“, kao što mu je prije toga rekao da se ne boji uzeti „Mariju, ženu svoju“.

Bog je, dakle, sebi pronašao i pripremio ovoga odgovornog pravednika koji je spremno odgovarao na sve poticaje i postao revnim skrbnikom i pouzdanim zaštitnikom njegovu Sinu. A ta zaštita nije bila samo u bezbrižnoj idili obiteljskoga doma nego je bila zaštitom koju je morao zajamčiti u smrtnoj pogibelji i progonu kojemu je Sin Božji bio izložen već od svoga rođenja u Betlehemu.

Josip je morao zbog svih tih događanja osjećati i veliku tugu i čuđenje da poglavari njegova naroda progone svoga Mesiju i osloboditelja: Jaganjca koji je njih nekoć izveo iz Egipta oni tjeraju na bijeg u Egipat. Zato i Josip mora u tome proživjeti patnju odbačenosti i neshvaćanja, te u sebi dozivati u pamet prijekore kojima je Bog korio svoj narod: „Puče moj, što učinih tebi…?“

Teško je shvatljivo, ali ipak zna da je odbacivanje Boga stvarnost koja se proteže tijekom svih vremena, a s čim se Bog strpljivo nosi. I ne samo Bog nego moraju se i njegove vjerne sluge s tim nositi, jer su i oni zajedno s njim i u njegovo ime trpjeli progone. I kao što su bili proganjani proroci i pravednici, tako se i Josip ne zanosi da njemu treba biti drukčije, već zna da treba biti na sve spreman poradi Boga.

Ako su se starozavjetni pravednici odlikovali i time što su bili bezrazložno progonjeni, on kao pravednik i sam je morao proći isto iskustvo. A kada se kaže bezrazložno, onda se misli na to da nisu davali povoda progonu, osim što su živjeli vjerno Bogu i bili proganjani poradi Boga i njegova otajstva, što je iskustvo koje kuša i on kao pravednik.

Ali on nije zato posustao niti je doveo u pitanje svoje služenje, već je, naprotiv, sve revnije i revnije služio Sinu Božjemu. Time je dao primjer i svim vjernicima da bez straha idu tim putem na kojemu se susrećemo sa Sinom Božjim, s velikim otajstvom koje nas ispunja milošću i ljubavlju, snagom i vjernošću, bez čega bi ljudski život bio siromašan i ograničen na uskogrudnu ljudsku grješnu perspektivu.

Josip je bio čovjek velikih krjeposti i duhovnih kvaliteta pred Bogom. Zato ga Sveto pismo naziva 'mužem pravednim' (Mt 1,19). Upravo naziv pravednika svjedoči o tome kako je bio čovjek okrenut prema Bogu, te mu je Bog bio uporištem za životno usmjerenje, ali i za rješavanje svih problema koji se pojave na obzorju života.

 

Obred primanja i obećanja Frame Međugorje

Međugorje,  Pon, 30. Sij. 2023.

Obred primanja i obećanja Frame Međugorje

U nedjelju 29. siječnja 2023. godine je u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju pod večernjim euharistijskim slavljem u 18 sati upriličen obred primanja i obećanja članova Franjevačke mladeži Frame Međugorje

Ukop Ruže Šimić, majke vlč. Matije

Posavska Mahala,  Pon, 30. Sij. 2023.

Ukop Ruže Šimić, majke vlč. Matije

Na mjesnom groblju u Posavskoj Mahali, u subotu, 28. siječnja ukopana je Ruža Šimić (r. Brajinović), majka svećenika vrhbosanske nadbiskupije vlč. Matije, preminula 24. siječnja u 95. godini.

Anglikanski primas očekuje da će posjet Južnom Sudanu s Papom biti uspješan

London,  Pon, 30. Sij. 2023.

Anglikanski primas očekuje da će posjet Južnom Sudanu s Papom biti uspješan

Primas Anglikanske crkve, canterburyški nadbiskup Justin Welby izjavio je u nedjelju 29. siječnja kako očekuje uspjeh od zajedničkog posjeta Južnom Sudanu zajedno s papom Franjom, nazvavši taj posjet povijesnim mirovnim putovanjem

Kardinal Hollerich: Kršćani mogu zračiti u Europi

Aachen,  Pon, 30. Sij. 2023.

Kardinal Hollerich: Kršćani mogu zračiti u Europi

Kršćani mogu snažno zračiti u Europi, a zajedno sa „svim ljudima dobre volje“ u stanju su dati politici ljudsko lice, poručio je luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich u propovijedi na svečanoj misi u povodu Karlovog dana