Naša ognjišta

doc. dr. sc. fra Ante Bekavac, OFM
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Pitanje o vjeri kakvo nalazimo u poslanici Hebrejima pokazuje da se vjera razumije kao egzistencijalno prianjanje uz Krista odnosno kao životno usmjerenje. Stoga je posve očito da vjera ima odlučujuću ulogu koja usmjerava ljudski život jer život se potvrđuje kao praksa vjere od koje živi pravednik (usp. Heb 10, 38).

Vjera kao životno usmjerenje

Ako pogledamo izbližega poslanicu Hebrejima, primijetit ćemo da je ona po svojemu sadržaju vrlo dojmljivo teološko djelo napisana na grčkome jeziku u čijemu se središtu nalazi oduševljenost Kristom. Ona kristološko-spasenjski događaj, kako to naglašava T. Söding, tumači govorom starozavjetnoga kulta, jer se u središtu nalazi Krist koji je predstavljen kao veliki svećenik i koji sama sebe prinosi i žrtvuje čime se uspostavlja novi i vječni Savez s Bogom. Prema tomu, Krist je predstavljen kao posrednik novoga Saveza.

Pisac poslanice Hebrejima osobito naglašava i opisuje Božji zahvat koji se dogodio u Isusu Kristu Sinu Božjemu. Upravo iz ove temeljne spoznaje vjere izvire i životno određenje pravednika. Vjera se predstavlja kao postojanost, čvrstoća i povjerenje (usp. Heb 10, 36).

Isus Krist Sin Božji po milosti i daru vjere konačno progovara čovjeku. Stoga se Božje obraćanje čovjeku događa u svjetlu vjere (usp. Heb 1, 2). Stoga u opisu odnosa Boga prema čovjeku pisac poslanice Hebrejima naglašava da je Krist „ovjerovljen“ i „milosrdan“ čime se označavaju dvije temeljne kvalitete bitne i prijeko potrebne za uspostavu Saveza i njegovo održanje.

Vjera kao put

Oznaka „ovjerovljenosti“ odnosi se na sposobnost dovođenja naroda u vezu s Bogom, a „milosrdan“ naglašava sposobnost razumijevanja i bratske solidarnosti kao i pomoći Božje prema ljudima (usp. BM, 62). Vjera u svojemu najdubljem značenju pokazuje da je Bog vjeran svojim obećanjima koja se konačno i jednom zauvijek ispunjavaju u Sinu, a služe spasenju čovjeka (usp. Heb 10, 39).

Prema tomu, vjera koja se očituje kao Božji dar i milost darovana u Sinu naglašava protežnicu vjernosti što pokazuje i povijest vjere (usp. Heb 11, 3). Poslanica Hebrejima zorno pokazuje način kako se Bog odnosi prema čovjeku, tj. ona budi, senzibilizira čovjeka za Božje samopriopćavanje u Isusu Kristu jer Bog upravo po Kristu očituje svoju milost jednom i konačno zauvijek.

Stoga vjera, možemo reći, označava način kako možemo pristupiti Bogu, tako da s povjerenjem i pouzdanjem, oslobođeni straha i tjeskobe puštamo da nas Krist vodi putem života (usp. Heb 10, 19-25). Također, važna protežnica koju nam pokazuje poslanica Hebrejima sastoji se putovanju koje traži ne samo snagu i izdržljivost već nam i omogućava da vidimo u svjetlu vjere pred sobom mnoštvo svjedoka, odnosno novih iskustava tako da vjera postaje put ali u učenje u vjeri ( T. Söding).

Vjera je način kako se živi

Poslanica nam Hebrejima također pokazuje da ni vjera nije osolobođena teških iskušenja koja prijete da se vjera sasuši, uvene, nestane. Nije dovoljno samo da se nominalno vjeruje u Boga ili se ponavlja retorička ispovijed vjere u Isusa Krista. Vjera treba voditi tomu da ono što se vjeruje postane i način kako se živi, odnosno da u vjeri i životu ne postoji nesklad.

Vjeru je, naime, potrebno povezati sa svakidanjim iskustvom. Prema tomu, jasno da je ljudski život u stalnome iskušenju i da je put vjere mukotrpan i zahtjevan. Vjera u poslanici Hebrejima otvara perspektivu življenja vjere u trenutcima kada je život pritisnut raznim iskušenjima. Stoga je ona škola vjere ne kao neko sustavno katekizamsko znanje već najprije da pred oči stavlja ono što je najvažnije u sadržaju vjere. Taj sadržaj vjere u bitnome određuje i sadržaj života jer vjera tješi i opominje (usp. Heb 12, 22). Ona govori razumljivošću vjere koji je osobni sadržaj što i kako vjera vjeruje (T. Söding).

Vjera označava poziv u napredovanju u odnosu prema Bogu. Poziv se sastoji u tome da smo svi pozvani stupiti u intimno zajedništvo s Bogom po daru vjere. Vjera u samoj svojoj biti i označava osobno i egzistencijalno prijanjanje uz Boga koje se ostvaruje po teologalnim krjepostima, a koje su opet u dubokoj i izravnoj vezi s novim Savezom koji se ostario u životu Isusa iz Nazareta.

Prema tomu, poziv na puninu vjere svoje utemeljenje ima u otkrivanju značenja Kristove žrtve i svećeništva što nas ljude po milosti vjere uvodi u zajedništvo s Bogom. Postići puninu vjere zahtijeva očišćenost od svakoga zla i grijeha (usp. Heb 10, 22) (usp. BM, 65), a što se događa u činu krštenja koji ima za kršćanski moralni i duhovni život odlučujuću važnost i djelotvornost.

Suobličenje s Bogom

Vjera, kakvu nalazimo u poslanici Hebrejima, pokazuje da biti kršćanin označava doživotan put i zajedništvo s Bogom po Isusu Kristu. Ona stoga izvodi iz svijeta nespašenosti (grijeha – usp. Heb 11, 8.22 s 13, 13) u svijet prihvaćanja (milosrđa) očitovana u Isusu Kristu (usp. Heb 10, 19; 13, 14).

Grijeh predstavlja zamorno sebeljublje koje se očituje u otvrdnuću prema Bogu i bližnjima (usp. Heb 3, 7-19), zavođenju na ugodan oportunizam, rasipanje duhovnih darova (usp. Heb 10,26). Prema tomu, nasuprot vjeri stoji grijeh koji označava ljubiti prolazno i zemaljsko nasuprot onomu nebeskom što se daje u vjeri ( T. Söding).

Vjera čovjeka izvodi iz svijeta grijeha u puno i osobno zajedništvo s Bogom po krjepostima vjere, nade i ljubavi. Samo po tim krjepostima čovjek može postići istinsku slobodu i pouzdanje u Božja obećanja koja su se obistinila i konačno pokazala u Isusu Kristu.

Da bi čovjek našao ispravan put, silno je važno da po milosti vjere bude usmjeren prema Kristu. Naime, Krist kao punina Božjega samopriopćenja čovjeku očituje i puninu života, jer on je sam Život koji nas vodi onamo kamo čezne naše srca, a što nazivamo srećom odnosno doživjeti puninu ljubavi Boga živoga.

Prema tomu, kako nam to pokazuje poslanica Hebrejima na zoran i jasan način, naglašava se da je vjera usmjerenje za životno putovanje osobito u nevoljama života jer i sama vidi onoga koji je prošao ovom zemljom čineći dobro iz pouzdanja u Oca izvora svakoga dobra, milosti i istine.

Poslanica poziva da se pogled upre u Isusa Krista – „Početnika i Dovršitelja vjere“ (Heb 12, 2). Vjera u poslanici Hebrejima pokazuje da iz vjere proizlazi i ispravno ponašanje jer vjerom pristupiti Kristu znači da se kršćansko bogoslužje pokazuje u pravome življenju, jer forma kršćanskoga života proizlazi iz čvrste povezanosti s žrtvom Kristovom i njegovom posredničkom ulogom.

Prionuti vjerom uz Krista označava kršćanski moralni život i taj život ukazuje na svoju kristocentričnu strukturu a ona se ostvaruje ponajprije u sjedinjenu s Kristovom žrtvom kako bismo se po Kristu i u Kristu i s Kristom uzdignuli Bogu.

Krist nas na putu vjere suobličava Bogu dajući snagu da se ide putem vjere. Vjera u poslanici Hebrejima u moralnoj protežnici pokazuje da čitav kršćanski život treba biti oblikovan i preobražen Kristovim životom u poslušnosti vjere koja daje da se život daruje za dobro drugih onako kako je to i sam Krist pokazao svojim životom, mukom, smrti i uskrsnućem (usp. BM, 66).

E: Da bi čovjek našao ispravan put, silno je važno da po milosti vjere bude usmjeren prema Kristu. Naime, Krist kao punina Božjega samopriopćenja čovjeku očituje i puninu života, jer on je sam Život koji nas vodi onamo kamo čezne naše srca, a što nazivamo srećom odnosno doživjeti puninu ljubavi Boga živoga.