Naša ognjišta

Piše: dr. Dubravko Turalija

Markovo Evanđelje završava Isusovim ukazanjem ženama koje su u strahu pobjegle s otvorena groba u Magdalenino sklonište (usp. Mk 16, 8a). Bez obzira na to što im je anđeo navijestio radost uskrsnuća i što im je naložio da tu sreću prenesu i drugima, poglavito Isusovim učenicima, nisu ga poslušale. Bojale su se (usp. Mk 16, 8b). Tako, u Evanđelju po Marku, među ženama i dalje je ostao strah, među apostolima neizvjesnost, među pukom nejasnoća.

Magdalenina burna povijest

Upravo zbog toga netko tko je kasnije prepisivao Markovo Evanđelje uočio je da mu je kraj nedorečen pa je tada, služeći se drugim evanđeljima, ponajviše Lukinim, ali i apostolskom tradicijom, pokušao rekonstruirati događaje onako kako su se zbili poslije uskrsnuća. Naravno, prva osoba koja je uključena u tu zbilju bila je Magdalena. Ali, sveti pisac u tome „novom“ dijelu Markova Evanđelja o Magdaleni donosi pojedinost koja se nigdje drugdje ne spominje, a to je da je ona žena iz koje je Isus istjerao sedam zloduha.

Crkva je usmeno prepričavala Magdaleninu burnu povijest, ali je u Evanđeljima nigdje izrjekom ne detaljizira pa pretpostavljamo da je, nakon što je Magdalena umrla, otvorenije govorila o njezinim nekadanjim demonima koji su se našli u kasnijemu dodatku Markova Evanđelja.

Sedam zloduha u hebrejskoj rabinskoj tradiciji predstavljalo je sedam ljudskih nastranosti i hula na Boga koje se međusobno nadovezuju i upotpunjuju. Kada se posloži svih sedam demona u čovjeku, tada on postaje zvijer (usp. Otk 13, 5) pa se posljedično vjerovalo da takvomu više nema spasa. To i je razlog zašto sveti pisac naglašava upravo sedam zloduha u Magdalene jer je crkvena tradicija u njezinu životu vidjela izravan prst Božji koji ju je iz propasti i pakla izveo u spasenje i svetost.

Prvi Magdalenin demon

Prvi zloduh koji je zaposjeo Magdalenu bio je zloduh oholosti. Najači je to demon, najprilagodljiviji, najbolje se prikriva u čovjeku i teško je iskorjenjiv. Oholost ne predstavlja uznositost i taštinu, nego je kudikamo perfidniji grijeh, a naoko je nevidljiv. U hebrejskome se jeziku za oholost kaže „podignuto srce“. To znači da se srce izmjestilo iz svojega ležišta i smjestilo na položaj koji mu ne pripada. To bi doista i bila oholost – smjestiti se tamo gdje ne pripadaš.

Čovjek nije ono što misli o sebi da jest. Tu izmjenu i obmanu u njemu čini zloduh oholosti. Neusklađenost onoga što čovjek jest i onoga kako se predstavlja dočarava i hrvatska riječ „oholost“, koja dolazi od korijena „hol“, što je onomatopeja životinjskoga glasanja u nagonu. Kao životinja koja se tjera, koja holi, koja uzdiše, stenje, šepiri se, nadima i otpuhuje, čovjek izobličava svoje pravo stanje i pretvara se u ono što nije.

Magdalenu je, dakle, spopao nagon i nagoni je ponašati se neprirodno, tj. onako kakva ona u biti nije. U nju se „uvukao“ demon koji u njoj „holi“, koji ju tjera i goni. To vjerojatno i jest razlog zašto se Marija podignula iz svoje kuće u Judeji i odselila u Magdalu gdje ju je demon oholosti zaveo tobožnjom slobodom i neovisnošću.

Drugi Magdalenin demon

Drugi demon koji dolazi odmah uz demona oholosti je zloduh škrtosti. Demon škrtosti minimalizira sve u čovjeku kako bi maksimalizirao prostor demonu oholosti. Zato ta dva demona i idu zajedno. Ni tu nije riječ o klasičnoj škrtosti, da nešto imam i ne dam drugomu, nego da se nekomu nešto uskraćuje kako bi se sebi namaknulo, proširilo i produžilo.

Otuda i dolazi hrvatska riječ „škrt“, od „krt“, odnosno od „kratiti“. Uskraćivati drugima kako bi se sebi nadodalo – to je škrtost. O tome Isus govori kada spominje onoga čovjeka kojemu je urodila ljetina. I što on čini? On proširuje svoje hambare i smočnice, tj. smanjuje drugima kako bi svoje proširio, uskraćuje drugima kako bi sebi nadodao (usp. Lk 12, 16-21). Zbog toga i stoji u Zakoniku da je jedna od osnovnih zapovijedi ta da se s plaćom drugoga ne čeka do jutra, nego da mu je se odmah isplati (usp. Lev 25, 43). Drugim riječima, svakomu koji zaslužuje bilo kakvu nagradu, ne smije se uskratiti. Zloduh škrtosti, dakle, nije imati i ne dati, nego je škrtost uskraćivati drugima kako bi se više namaknulo sebi.

To je drugi Magdalenin demon, koji je uskraćivao ono što pripada njezinoj sestri i bratu kako bi namaknula samo sebi. To je onaj isti demon i u onoj Isusovoj priči o sinu koji je tražio svoj dio od Oca. On je uskratio ono što je pripadalo ocu i bratu kako bi trošio na sebe. Zbog toga otac i veli sinu koji se ljuti na brata: „Sve moje tvoje je“ (usp. Lk 15, 11-32). To znači da drugoga brata nije zahvatio demon kao prvoga koji je gledao samo sebe, nego je velikodušno dijelio sve sa svojim ocem i ukućanima.

Treći Magdalenin demon

Poslije drugoga, odmah se krije i treći demon, a to je zloduh naslade. Premda treći po ljestvici, demon naslade prvi je demon koji ne ostaje skriven u čovjeku, nego se pokazuje naizvan. Treći zloduh koji je sapeo Magdalenu bio je zloduh bludnosti i ovdje se ne odnosi na zapovijed: Ne sagriješi bludno (usp. Izl 20, 14) jer se ta zapovijed tiče oženjenih ljudi.

Demon bludnosti je nešto kudikamo šire, tajanstvenije i podmuklije. Duh bludnosti ne otpuhuje kao duh oholosti niti uskraćuje drugima kao duh škrtosti, nego se predstavlja kao onaj koji se daje. Treći zloduh je, dakle, demon koji se miješa s drugima. Duh bludnosti izlazi iz jednoga i ulazi u drugo tijelo. Duh bludnosti se širi poput zaraze na druge i prisvaja sebi ne stvari, nego osobe. Blud je, dakle, širenje zloduha i na druge ljude. Zato i stoji u sredini jer je on taj koji povezuje i spaja prve i posljednje zloduhe. Dakle, treći zloduh je demon-prenosnik, tj. duhovna zaraza koja s jednoga čovjeka prelazi na drugoga.

Magdalena je duh bludnosti primila otvarajući vrata prvomu i drugomu demonu. Da se nije otvorila prvomu, ne bi svoje mjesto zauzeo ni drugi, a pogotovo ne treći. Po tome trećem zloduhu znamo doista da je Magdalena bila javna grješnica koja je svoje tijelo i nemoralne sklonosti nudila drugima i tako širila zloduha bluda kao kakvu opaku zarazu.

Četvrti Magdalenin demon

Od trećega zloduha započinje djelovanje prema van pa je tako i s četvrtim zloduhom. Četvrti zloduh je duh zavisti i plod je prvih triju demona koji potiče na akciju ili bolje rečeno na otvorenu destrukciju. Četvrti demon je zloduh bojnoga polja, koji otvoreno izlazi u bitku noseći sa sobom zlo i nesreću.

Zloduh zavisti je demon razornik i kako god djeluje na druge, tako isto djeluje i razara svoje izvorište, odnosno osobu iz koje izlazi. S četvrtim zloduhom izlazi sve ono negativno u čovjeku: mržnja, prijezir, nesnošljivost… Četvrti demon je zloduh koji ne podnosi, koji ne podnosi, koji ne trpi i koji ne prašta. Četvrti razornik pomalo kapitalizira sve zlo u čovjeku kako bi izišlo na vidjelo, kako bi započelo djelovati, kako bi uništavalo i rušilo oko sebe.

Zloduh zavisti unervozio je Magdalenu pa je postala grublja, osornija i drskija. Isti zloduh ju je nagovarao na pobunu, mržnju, prijezir i osvetu.

Peti Magdalenin zloduh

Peti Magdalenin zloduh je demon neumjerenosti. To je zloduh koji ruši sve granice i sve kodekse. Riječ je o zloduhu koji ne gleda više nikoga, ne poštuje nikoga. Zloduh je to koji razvezuje sve u čovjeku bez ikakvih pravila i preprjeke. Neumjernost petoga zloduha nije, dakle, u jelu i piću, nego u rušenju i pucanju brane koja pod kontrolom drži sve osjećaje, želje i htijenja. Čim se kaže „pucanje brane“, već je jasno da je čovjek na granici samouništenja. Zato zloduh neumjernosti i stoji straga. Katolička javnost često ga doživljava kao simpatičnoga zloduha koji tjera čovjeka na debljinu, ali to je najmanje zlo koje u njemu proizvodi. Peti zloduh napuknuće je čovjeka. S petim zloduhom čovjek se počinje rasipati i nestajati.

Magdalena je s petim zloduhom razvezala svoje misli, riječi, djela i osjećaje. Ona više ne zna za granice. Ne podnosi pravilo da se u životu nešto smije, a nešto ne smije. Ta brana koja je u čovjeku sve držala pod kontrolom, s petim zloduhom puca kao žučna vrećica i razlijeva svoju kiselinu koja rastvara sve u sebi i oko sebe.

Magdalenin šesti demon

Šesti zloduh u Markovoj ljestvici je demon srditosti. To je ujedno onaj zloduh na kojemu se pokazuju sva zla. Srdit u teološkome rječniku ne znači netko tko se ljuti, srdi i meškolji. Ne. Srditost je u teologiji vidljivo zlo. Kada netko na vidljiv način iskaljuje sav svoj bijes. Srditost je zato u hrvatskome jeziku bolje prevesti riječju „bijes“. Bijes opisuje šestoga demona. Šesti demon bjesni u čovjeku pa u toj bjesnoći pali, trese, ruši i uništava sve oko sebe. Posljednji demoni zapravo su pravi razornici u čovjeku, a lažno se predstavljaju kao manje opasni zlodusi. No, stvarnost je drukčija. Demon bijesa je puštena zvijer, otrgnuti pas s lanca.

Magdalena je imala i toga zloduha. Zvijer je progovorila iz nje. Duh bijesa često se očituje u opsjednosti jer izobličuje čovjeka i pretvara ga u pravu pravcatu zvijer. Zato za nekoga tko bjesni i kažemo da se izobličio. Šesti zloduh izobličio je Magdalenu iznutra i izvana. Magdalena je sa šestim zloduhom postala neprepoznatljiva.

Sedmi Magdalenin demon

Konačno, posljednji demon koji je opsjeo Magdalenu bio je demon lijenosti. Naravno, ni on se ne tiče nekoga kojemu je sve svejedno pa bi se kao takav činio i simpatičnim demonom. Ne. Demon lijenosti je demon koji sve obescjenjuje, kojemu je sveto grješno, a grješno sveto. Kojemu je ispravno pogrješno, a pogrješno ispravno. Kojemu je dobro i zlo isto. Taj zao duh koji obescjenjuje sve u čovjeku posljednji je i najkobniji za čovjeka jer ga nagovara na konačnu odluku. Navodi ga na ubojstvo, na samoubojstvo jer otvoreno obescjenjuje život. Njemu je svejedno biti i ne biti, živjeti ili mrijeti. Zato i kažemo za nekoga da zlo čini hladnokrvno, tj. vrijeđa kao da pohvaljuje i ubija kao da rađa. Sedmi demon je onaj koji gasi svjetlo, koji dokrajčuje čovjeka. Sedmi demon ubija.

Ono što je zahvatilo Magdalenu, zaposjelo je i Judu. Ipak, nju, za razliku od njega, spasila je njezina gorljivost, njezina uzavrelost (usp. Otk 3, 15). Za razliku od Magdalene, Juda je je bio trajno zagasit i mlak. Baš ga je tu sedmoglavi zloduh šahirao. Matirao ga je na najokrutniji način.

Sedmoglava zvijer

Sedmoglava zvijer iz Otkrivenja 13 jest preslika sedam demona koji u svijetu govore hule i svakojake drskosti (usp. Otk 13, 5). Ta glavata zvijer rukovodi tako što izvrće ljudski život i okreće ga naopako. Zvijer sa sedam grijeha opisana je tako prvotno u Markovu Evanđelju pa tek onda u Ivanovoj apokalipsi. Time se želi reći da je ljudski neprijatelj uvijek isti i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti.

Zvijer sa sedam demona nije se ticala samo Magdalene nego svih koji su na bilo koji način zavedeni zlom. Zlodusi koji su isprevrtali Magdalenin život i doveli ga do samouništenja i danas izokreću istinu evanđelja i prevrću redove ćudoređa među ljudima.

Međutim, kao što je Magdalenu nagnala k Isusu milost Božja, ali i njezina gorljivost – ne mlakost, nego gorljivost – tako svakomu zavedenu kršteniku nudi se isti put oslobođenja i ozdravljenja. Taj put iz tame u svjetlo je silovit pa zato i znamo da je upravo Magdalena žena koja je upala u farizejevu kuću jer samo čovjek kojemu je u životu sve isprevrtano, izvrnuto i opsjednuto može utrčati u tuđu kuću, u čisti stan, u sakralni prostor, u svetište i tražiti oslobođenje, zaštitu i spas.

E: Sedam zloduha u hebrejskoj rabinskoj tradiciji predstavljalo je sedam ljudskih nastranosti i hula na Boga koje se međusobno nadovezuju i upotpunjuju. Kada se posloži svih sedam demona u čovjeku, tada on postaje zvijer (usp. Otk 13, 5) pa se posljedično vjerovalo da takvomu više nema spasa. To i je razlog zašto sveti pisac naglašava upravo sedam zloduha u Magdalene jer je crkvena tradicija u njezinu životu vidjela izravan prst Božji koji ju je iz propasti i pakla izveo u spasenje i svetost.