Naša ognjišta

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

U svakoj svetoj misi susrećemo se s Božjom riječi. Na kraju se čitanja redovito veli – „Riječ Gospodnja“! Vjerujemo, u riječi koju smo upravo čuli (pro)govorio nam je Bog. Bog je u Riječi, Bog govori. Cijelu povijest, preko svoga stvorenja. Pa tako i u ovo predbožićno vrijeme i na Božić.

Božić je stanje duha u kome živimo

Božić nije nadnevak u kalendaru, nego je to događaj, stanje duha u kome živimo, ozračje koje kao vjernici udišemo. Spomen na događaj kada je Riječ-Logos postala čovjekom, kada se utjelovila u ljudskome biću rođenu od Djevice Marije iz Nazareta, u Isusu Kristu, u Betlehemu. Riječ koja je postala tijelom, jednim od nas. I to ostaje zauvijek. Za svu vječnost nosi Isus svoje zemaljsko biće – jasno, proslavljeno u uskrsnuću – pa stoga i mi vjerujemo ne samo u besmrtnost duše, nego i u uskrsnuće tijela – kao Isus i Marija na nebo uznesena.

Proučavanje riječi, rječnika, govora proširuje naše obzore znanja. Jedan se filozof izrazio kako čovjek stanuje u riječi, u govoru. Kako je govor i riječ izvor svega. Jedini čovjek u svemiru može govoriti i sebe izreći. Životinje se oglašavaju svojim neartikuliranim glasovima, ptice svojim pjevom, jedino čovjek ima dar i moć govora. I Bog govori! Božji božanski rječnik i govor pomaže nam razumjeti Boga i pridržavati se njegova Saveza. Bog nam također daje mogućnost i dostojanstvo da proširimo njegov rječnik i govor u stvorenju svojim pristalim riječima i odnosima prema živim bićima.

Izvještaj o stvaranju u Knjizi Postanka nosi u sebi pjesničke sastavnice i protežnice. To je nešto kao božanske litanije u prvome poglavlju Knjige Postanka. Stvaranje je plod Božje riječi, cjelokupno se stvorenje zaodijeva u Božju riječ. „I reče Bog!“ Bog višekratno govori i sve biva, nastaje. U svemu počiva Božji dah i Duh, Riječ. Božja Riječ, Logos, utjelovljuje se u stvaranju neba i zemlje, kopna i mora, svemira. Riječ zaodijeva sve. Opijeva to predivno kristološki hvalopoj u Poslanici Kološanima: „On je prije svega, sve je po njemu i za njega stvoreno, sve stoji i opstoji u Njemu“ (Kol 1,16.17). Božja se stvaralačka Riječ utjelovljuje u prirodi, u živim bićima. Čak i živa bića imaju dostojanstvo umnažanja stvaralačke Riječi Božje: „Bog ih je blagoslovio rekavši: ‘Plodite se i množite i napunite vode morske, i ptice neka se množe na zemlji” (Post 1,22)

Stvaranje se trajno događa i odvija

U velikome finalu stvaranja, u samoj završnici, snagom svoje Riječi, stvara Bog čovjeka – muškarca i ženu – na svoju sliku i priliku. Bog ih je blagoslovio te im rekao: „Plodite se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite.” (Post 1,28). Božje se stvaranje nastavlja, stvaranje se trajno događa i odvija, teolozi govore o „creatio continua“ – trajno stvaranje; a njegova Riječ utjelovljuje se sa svakim novim ljudskim bićem – sa začećem i rođenjem svakoga djeteta.

Nakon pada Adama i Eve, Bog čuva, usmjerava, štiti i unaprjeđuje svoje Riječi svetim Savezima. Savez predivne duge u nebu kozmički je znak Božjega saveza sa stvorenjem dan pravedniku Noi; znamen duge koji moderni aktivisti uzimaju kao svoj nakaradni simbol – doduše sa šest, a ne sedam boja koliko ih ima u spektru duge. Potom Savez s Abrahamom, a onda Deset zapovijedi Saveza danih Mojsiju na Sinaju koje definiraju Izabrani narod kao nositelja Božje objavljene Riječi tijekom cijele potonje povijesti. Božji narod izražava i umnožava Božje stvarateljske Riječi poštujući i čuvajući Njegov Savez.

Židovsko bogoslužje u sinagogama, uključujući Kovčeg Saveza u Hramu te svete svitke Zakona, čuva stoljećima Božju Riječ i oblikuje Izabrani narod. Židovski je narod povijesna tvorevina Riječi. Božje riječi dolaze do punoga izražaja u hramskim žrtvama. Međutim, toliko puta imamo otpor i otklon naroda od Zakona, otpad od Saveza. Žele biti kao ostali narodi, ništa posebna. I toliko puta Gospodin se žali na Izabrani narod: „O da me moj narod slušao, o kad bi me moj narod slušao, da je Izrael putovima mojim hodio – njegove sreće ne bi nikada ponestalo.“ Naći ćemo to u proroka (primjerice Izaije – 47,17sl.), u psalmima (Ps 81,14), tim pjesničkim izričajima povijesti Božjega naroda.

Ali židovsko žrtveno opsluživanje Božje Riječi ne uspijeva; ljudsko predanje i ljubav samo su blijeda sjena Božje ljubavi. Židovi su osjećali manjkavost svoga žrtvenog štovanja jer su znali da sve stvoreno pripada Bogu (usp. Ps 50): „Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve što je ispunja. Zar da ja jedem meso bikova ili da pijem krv jaraca?“

Hodio je ovom zemljom

Budući da židovski način bogoštovlja nije do kraja odgovarao Božjem planu, Bog je odlučio da se njegova Riječ u punini vremena utjelovi. Postane čovjekom. Utjelovljenje je završni silazni put Boga prema čovjeku u osobi Isusa Krista. U njemu je Riječ postala tijelom, čovjekom.

Bog daje smisao svojoj Riječi u darežljivosti i velikodušnosti svoga Sina. U misnome Vjerovanju odjekuje svake nedjelje Evanđelje po svetome Ivanu: „I utjelovio se po Duhu Svetom od Djevice Marije i postao čovjekom.” Božja spasonosna Riječ ulazi u povijest „u punini vremena" (Gal 4,4) da nas spasi od grijeha. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).

Pojam 'utjelovljenje' opisuje i izriče središte kršćanstva. Bog nije više misaona imenica ni ideja niti stanuje u nedostupnu svjetlu, nego je hodio ovom zemljom. Slavimo tu činjenicu na Božić. No, kao i mnogi drugi pojmovi danas se ta istina zlorabi na razne načine. Postoje primjerice zagovornici utjelovljenja kroz prilagodbu. Popuštaju pod pritiskom statističke većine, nazivaju to „humanizacijom kršćanstva” te preporučuju Crkvi da se u skladu s tim „modernizira”, što se i provodi na raznim sastancima i sinodama. Stoga i blijedi temeljna istina vjere, utjelovljenje, križ kao i uskrsnuće Isusovo.

Kada je Pavao došao u Korint, nije pitao na koji način zamijeniti postojeće poganske igre i amfiteatre novim igrama ili zabavom, nije se pitao što bi mogao ponuditi poganskim masama, nego je naprotiv navijestio paradoks novine u Isusu Kristu: Tko život svoj izgubi, tko ga daje, on ga dobiva, a tko se života drži, on ga gubi, prema Isusovim riječima. Sveci utjelovljuju istinu po nekonformizmu s duhom svijeta i vremena. Nemali broj suvremenika shvaća 'utjelovljeno kršćanstvo' kao zaokret prema ovome svijetu. Kršćani više ne bi trebali gledati prema gore nego dolje; naučiti shvaćati milosrđe kao ljubav prema Bogu, a politiku kao čašćenje Boga.

Kršćani kao most

Ima u tome nešto i ispravno, kao i u svemu što je dobronamjerno. Jer kršćanstvo koje izbjegava lice siromašnih te umjesto toga rabi izričaje vjere kao prazne formule, platonsko je kršćanstvo. Ali također je istina: kršćanstvo koje daje kruh siromašnima, a ne nudi im tijelo Kristovo, nema budućnosti. Dvije ruke – jedna ispružena prema nebu, a druga prema čovjeku. Krist koji je postao čovjekom most je između čovjeka i Boga. To bi trebali biti i kršćani kao oni koji slijede Isusa Krista.

Božić, rekosmo gore, nije nadnevak u kalendaru. To je stanje postojanja, bivovanja, Sin Božji htio bi ući i u naše živote, 'roditi' se u nama, učiniti ih učinkovitima i slavnima, kada mu otvorimo svoja srca sa zahvalnosti, radujući se dolasku. To je potencijalno i naš ključ, vaš i moj. Božić u biti nije ugodan događaj uz drvce. Predstavlja nam ponudu novoga života, nove odluke. Poziva nas na izbor. Hoćemo li dopustiti da se ključ poslušnosti i vjere okrene u našim zahrđalim bravama? Ako to učinimo, kakvu ćemo radost, kakvu sloboda spoznati i iskusiti – kakav mir! Onaj koga čekamo ‘naš je mir’. Zašto gubiti vrijeme i trud tražeći ga bilo gdje ili u bilo kome drugom?

Noć prije nego je za nas predao svoj život Isus je uspostavio novi i vječni Savez kojim dovršava euharistijski govor nakon čudesnoga umnažanja kruhova i jamči da spasonosna Riječ postaje tijelom za sva vremena: „Jer tijelo je moje uistinu jelo, a krv je moja piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene blaguje živjeti po meni. Ovo je kruh koji je sišao s neba, a ne onakav kakvog su jeli oci i umrli; tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke” (Iv 6,55-58).

Svaka je sveta misa utjelovljenje Riječi. Isusova Žrtva ponovno prikazana u liturgiji euharistije ispunjava liturgiju riječi. Misa sadržava, usmjerava, štiti i obnavlja novi i vječni Savez. Stvarna prisutnost ne ovisi o našim zaslugama, nego o božanskoj službi svećeništva. Euharistija ne hrani samo duše; Njegova Riječ hrani naša tijela. Njegova Riječ je postala Tijelom i postaje naše tijelo. I naše tijelo umnaža Njegovu Riječ u jedinstvu s Njegovim mističnim tijelom, Crkvom. Kada na misi predano primamo utjelovljenu Božju Riječ, postajemo novo stvorenje. Pa za svake svete pričesti ogovaramo riječju koju je izrekla Marija na Anđelovu i Božju ponudu – Fiat – Tako je – Amen!

Božić, rekosmo gore, nije nadnevak u kalendaru. To je stanje postojanja, bivovanja, Sin Božji htio bi ući i u naše živote, 'roditi' se u nama, učiniti ih učinkovitima i slavnima, kada mu otvorimo svoja srca sa zahvalnosti, radujući se dolasku.