Naša ognjišta

Piše: mr. s. Branka Perković

Sačuvati nježnost duše

Živahnost pokreta i vedrina lica urešena širokim osmijehom sakrivala je stvarne godine ovoga osamdesetogodišnjaka. Pripovijedao je o teškim danima svoga djetinjstva kada se kreativnost mjerila umijećem preživljavanja u škrtome podneblju pod stalnim političkim zastrašivanjima, progonima i kontroli onih koji su sebe držali velikima i moćnima.

Ne govori on to nazočnima da bi se žalio, nego da bi posvjedočio kako je kroza sve prošao nepokolebljiv u vjeri, imajući Boga uvijek na prvome mjestu. Iako je proživio svakojake nedaće i izazove živeći više od polovine svoga života pod tuđim nebom i radeći teško da bi njegova obitelj imala pristojan život, pripovijeda događaj za koji kaže da mu je bio najteži.

Naime, kao dječak čuvao je ovce, krave i konje, često podaleko od kuće i već je kao mali upoznao surovost života. U tome stadu bila je i kobila koja se uskoro trebala oždrijebiti pa ju je morao pripaziti. No, ono što je toga malenog dječaka šokiralo i u njegovoj nježnoj duši rodilo neopisivu bol bila je očeva zapovijed da kada se negdje u brdu daleko od sela kobila oždrijebi, ždrijebe baci u jamu.

Otac je to gledao s praktične strane jer bi majčinske obveze ometale kobilu u njezinu radu, a trebalo je orati, izvlačiti drva iz gustih borovih i bukovih šuma, nositi žito preko cijeloga onog kraja do najbliže mlinice. Dječak je u toj naredbi vidio najteži zadatak svoga života, a “naredbu je trebalo izvršiti”.

Za prednje je noge prihvatio još mokro ždrijebe i uz pomoć stare pastirice Mare bacio ga u najbližu duboku jamu oštrih kamenih rubova. Ono što je produbilo njegovu bol bio je prizor koji je ugledao na dnu jame: ono se ždrijebe unatoč padu i ozljedama, onako vlažno, uplašeno i samo, osovilo na drhtave noge pokušavajući napraviti koji korak. Dječak je znao da na dnu jame nema izgleda za preživljavanje i to mu sjećanje i danas, nakon sedamdesetak godina navuče sjenu tuge na inače vedro naborano lice. Ovaj je starac sačuvao nježnost duše dječaka kojoj grubost života nije naštetila.

Razmišljati u smjeru dobroga

Živimo u vremenima koja mi sami definiramo teškima, opasnima, posljednjima, kada se svakodnevno u “jamu” prešutno baca mnogo vrjednije od ždrijebeta. Kako pronaći razloge za nadu u životu često razapetome između očaja i drskosti gdje je tako lako uočiti zlo, a tako teško opaziti dobro? “Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, ali to je trska koja misli!” Ove su riječi Blaise Pascala, francuskoga matematičara i fizičara iz 17. stoljeća zapisane u nedovršenoj apologiji kršćanstva Misli.

Prvi zadatak nas kršćana je razmišljati u smjeru dobroga. Kada praktično razmišljamo o onome što mi konkretno možemo učiniti da bude dobro, strah zbog budućnosti smanjuje se i nestaje. To zahtijeva napor promjene pogleda naviknuta na loše, prebacivanje programa ili još bolje, isključivanje televizora i mobitela, iskorak u komadić povjerenoga nam svijeta.

U listopadu slavimo Siromaška iz Asiza, sv. Franju Asiškoga koji nije sjedio skrštenih ruku i očajavao nad stvarnosti u kojoj se Crkva i društvo nalazilo. Iz njegovih životopisa doznajemo kako je zasukao rukave i u početku potpuno sam počeo popravljati trošnu crkvicu sv. Damjana na čijim su zidovima zjapile pukotine. Tradicija je očuvala i molitvu koju je Franjo toga dana izrekao pred križem: „Svevišnji, dični Bože, rasvijetli tmine moga srca. Daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav, smisao i spoznaju da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.”

Iznenada, nitko ne bi mogao reći kako ili odakle, začuo se glas koji je dopirao od Isusa s križa: “Franjo, idi i popravi moju kuću koja se, kako vidiš, ruši.” Tražio je i dobio odgovor. Kao i u biblijskim vremenima, iza svakoga velikog susreta s Bogom slijedi veliki zadatak. Svaku prisnost prati poslanje. I neshvaćenost okoline naviknute na prevladavajuće mišljenje. Ako se Isus protiv nečega borio, bilo je to prevladavajuće mišljenje. Rijetki su spremni iznijeti svoje, drukčije, dovoljno svjesni da je ono prevladavajuće tek mišljenje, redovito onih po prirodi glasnijih.

Sam Siromašak iz Asiza za vlastitu je braću postao “luđak i lakrdijaš” jer nije želio krenuti nijednim drugim putem osim putem poniznosti i jednostavnosti koji mu je sam Gospodin pokazao i na koji se bio otisnuo, a braći je takav put bio pretežak. On nije bio vješt na riječima niti se snalazio u učenjačkim zavrzlamama, no zato je življenje evanđelja bilo njegova vještina. Svoj je ideal obranio životom te stoga i danas primjerom provocira, kao nekoć svoju braću. Nikada ih nije osuđivao. Shvatio je da je njihova slabost bila ta što su upali u rutinu. Prigovori koje je slušao sa strane da je način života koji vlastitim življenjem “nameće” tek za neuke i naivne, bile su nagonske reakcije ljudske naravi spremne i na bratoubojstvo.

Blagost iziskuje više snage nego hrabrost

Veliki talenti potiču velike duše na oponašanje, a male na zavist. Ljudi koji se toliko razlikuju od onih kojima su okruženi vrlo su “opasni”. No, povijest svjedoči da ni jedan čovjek nije nikada ostavio svoj pečat na ovome svijetu, nije se nikada istaknuo, ako se nije razlikovao od drugih. To su oni koji “zadaju probleme”, a iskren će čovjek reći da su za suživot poželjniji od onih koji ne zadaju probleme, ali ne daju ni ništa drugo.

Zaboravljeni su brojni koji su prošli svijetom crpeći iz njega svaku moguću korist i zbog toga prigibajući koljena pred onima koji nisu Bog. Ideal koji i danas izazivlje na nasljedovanje prezriv je očima ovoga svijeta koji voli pobjednike. Oni koji ga žive nisu nadnaravna bića, nego osobe spremne platiti cijenu da bi ovladale sobom. Sa svakom novom zorom moraju uzeti svoje srce u vlastite grube ruke i reći mu: “Budi poslušno.” Blagost iziskuje više snage nego hrabrost; za vladanje sobom potrebna je veća muževnost nego za vladanje drugima; viteškije je biti krotak i blag kao Krist nego razmetljivo zapovijedati drugima.

Takvi ljudi koji su uspjeli očuvati čistoću i nježnost dječjega srca vrlo su “opasni” ljudi jer nas neće ostaviti ravnodušnima. Oni su razlog nade i pravi suradnici Božji. U vremenu prirodnih katastrofa, poplava, požara, potresa, ratova, straha i nesigurnosti pred sutrašnjicom, oni su svjedoci da i takve neprilike mogu postati prilike da se bude više čovjekom.

Svjesni su da je čovjek, dok je zahvaćen Božjom blizinom i prisutnosti, spreman skočiti u vatru i suočiti se sa samom smrti. No, kada se prestane oslanjati samo i jedino na Boga, on nagonski prebaci težište na samoga sebe i odmah sa svih strana na njega navale utvare i strahovi. Stoga svaki dan povjeravaju život Darivatelju života. Takvi “opasni” ljudi čine ovaj svijet bezopasnim.

Prvi zadatak nas kršćana je razmišljati u smjeru dobroga. Kada praktično razmišljamo o onome što mi konkretno možemo učiniti da bude dobro, strah zbog budućnosti smanjuje se i nestaje. To zahtijeva napor promjene pogleda naviknuta na loše, prebacivanje programa ili još bolje, isključivanje televizora i mobitela, iskorak u komadić povjerenoga nam svijeta.