Naša ognjišta

Piše: dr. sc. Stjepanka Stanić

Edith Stein, podrijetlom Židovka, obraćenica na kršćanstvo, mučenica i svetica Katoličke crkve u svome velebnom djelu „Znanost križa“ u kojemu iznosi teologiju križa svjedoči: „Do posjedovanja znanosti križa (scientia crucis) dolazi se samo onda kada se do kraja iskusi križ. Stvoriti u duši prostor za Boga znači krenuti u nemilosrdnu borbu sa svojom naravi, uzeti svoj križ i dati se razapeti.“

Patnja kao provjera vjere i ljubavi

Upravo susret s Kristovim križem dao je smisao njezinim patnjama, a skončala je u plinskoj komori u Auschwitz-Birkenau. Baš zato mogla je posvjedočiti: „Bijaše to trenutak kad se moja nevjera slomila, a Krist zasjao, Krist u otajstvu križa.“

Mi često čujemo: moja vjera se slomila. A ona kaže: Moja nevjera se slomila. Malo ćemo ovdje zastati. Što se u nama u susretu s križem, slomilo: vjera ili nevjera? Je li se slomila i naša ljubav, žar kojim smo krenuli za Kristom po krštenju?

Čovjekov život ima dva lica: ljubav i bol. Zato možemo reći da je patnja provjera vjere i ljubavi, bez kojih bi mnogi događaji, ili čak svi – život, a posebno smrt – bili besmisleni. Patnja, bol, poniženje ... Isusovi su poljupci, znak da nas On ljubi i poziva na suradnju za spasenje svijeta.

Križni put je povijest Isusove ljubavi prema nama, ali i povijest grijeha, zla, mržnje, koja se liječi prolijevanjem njegove predragocjene krvi. Bez trpljenja, bez križa nema života. Ako to ne prihvatimo, moramo odbaciti cijelo evanđelje koje je, unatoč navještaja o muci i križu, radosna vijest.

Što za mene znači korizma?

Vrijeme korizme, a kolike su već prošle u našemu životu, nije ništa drugo nego stvaranje u duši prostora za Boga i nemilosrdna borba s vlastitom naravi. Vrijeme korizme je promišljanje i uranjanje u znanost križa. Otkrivanje u trpljenju radost evanđelja. Odreknuće od grijeha i priznavanje istoga. Najveća krivnja Židova je u nepriznavanju svojega grijeha.

Najdublji razlog grijeha jest ljudska oholost u kojoj stara zmija još uvijek diže svoju glavu. Moramo, ako to nismo do sada činili, postaviti sebi samima ozbiljno pitanje: Što za mene znači korizma? Kako je razumijem? Ima li ona neko značenje u mome životu ili je to samo neko ozbiljno vrijeme koje u meni stvara neki sumorni, pa čak depresivni osjećaj?

Mnogim vjernicima, pa i Bogu posvećenima, vrijeme Božića draže je od vremena korizme. Međutim bilo bi posve krivo s naše strane, kao kršćani, razmišljati tako. Jer i otajstvo Božića i otajstvo Uskrsa samo su dva lica iste medalje. U Božiću je u središtu Dijete u jaslama, a u korizmi križ, odnosno to isto Dijete na križu – Krist, a vrhunac svega jest uskrsnuće.

Ali i u jednome i u drugome otajstvu u središtu je naša vjera. Stoga je temeljno pitanje: Razumijemo li mi ta otajstva? Trudimo li ih se razumjeti? Ne događa li nam se to da s lepršavosti Božića, radosnih pjesama, Djetešca u jaslicama, punoga obiteljskog stola u našemu srcu ne odleprša i otajstvo? Ne zaboravimo, crkveni oci su u jaslicama gledali križ.

Što za mene znači križ?

S druge strane, ne događa li nam se to da s težinom križa, križnoga puta, molitve krunice, posta, odricanja, milostinje i onda te silne brige kako sve te naše pobožnosti dovesti i uklopiti u dnevni red mimo nas prođe otajstvo križa, odnosno Uskrsa? Moramo sebi, svatko osobno, odgovoriti na ta pitanja. Ne događa li nam se to da nam, oko tih stožera liturgijske godine Božića i Uskrsa, pozornost odvuku sporedne i nevažne stvari. Mijenja li korizmena pobožnost i sve ono što uz nju ide moj život? Što za mene znači križ?

U nekim kršćanskim sredinama u korizmi petkom oko tri sadta popodne zvone zvona. Zvona nas podsjećaju na najdramatičniji i najvažniji trenutak u ljudskoj povijesti. Na Golgotu na kojoj je jednoga petka ponovno zasađeno Drvo Života – Kristov Križ. Taj Križ bit će i za svakoga čovjeka, svakoga kršćanina ujedno i Drvo Spoznaje da je i moj osobni grijeh opterećivao Isusovo srce i bio uzrok raspinjanja.

Ovaj križ obgrlio je sva vremena i svu povijest prije i poslije Krista. Križ je središte vremena, središte povijesti, središte čovječanstva i svakoga pojedinca. Ako je Krist umro “za moje grijehe”, onda to znači – jednostavnim rječnikom reći – da sam i ja razapeo Isusa iz Nazareta! Da sam i ja sudionik njegove muke i raspinjanja.

Poznata kartuzijanska izreka kaže: „Stat crux, dum volvitur orbis“ – “Križ stoji dok se svijet okreće.” Križ stoji usred nemira svijeta, on je stožer. Svatko se susreće s križem. Potrebno je da se u životu svakoga čovjeka dogodi potres i da u njegovu srcu izazove nešto od onoga što se dogodilo u trenutku Kristove smrti. U susretu s križem moguće je reagirati na različite načine.

Otajstvo vjere

Pavao se ponosi križem Kristovim (usp. Gal 6,14), ali i upozorava da „mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko” (Fil 3,18-19). Jednako tako upozorava Galaćane koji su zaboravili na Krista raspetoga, na njegovu žrtvu, na križ govoreći: „O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti“ (Gal 3,1).

Što je naš ponos? Koga mi propovijedamo? Što je nas sve zavelo i odvelo od križa Kristova? Živimo li mi kao neprijatelji križa Kristova? Koja je moja spontana reakcija dok gledam raspelo?

Križ je od početka bio ono mjesto na kojemu se dijele duhovi. Onaj, desni razbojnik moli za dar oproštenja i zajedništva, a onaj drugi, lijevi, pun je gorčine, sarkazma, nevjere – ista situacija, desno i lijevo od Isusova križa. Sv. Augustin upravo taj događaj vjere desnoga razbojnika tumači ovako: „Razbojnik veli: ‘sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo’. Nije samo vjerovao da će uskrsnuti već i to da će kraljevati. Raspetom, pribijenom na križ, okrvavljenom i obješenom kaže: ’Kada dođeš u svoje kraljevstvo’. Učenici pak rekoše: ’Mi se nadasmo’. Gdje je razbojnik našao nadu, učenik ju je izgubio.“

Ili drugi prizor koji nam donosi Matej u svome Evanđelju: jedni se rugaju i dovikuju Isusu da siđe s križa, zapisano je da je satnik koji je stajao nasuprot uzviknuo: „Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj“ (Mt 27,54).

U Kristovu životu cijelo otajstvo povezano je vjerom. Samo su neki, vjerom, u malome, nemoćnome Djetešcu mogli prepoznati Boga. Samo su neki, vjerom, mogli prepoznati u raspetome čovjeku Boga. Samo neki, vjerom, u malome komadiću kruha prepoznaju Boga. Samo su neki, vjerom, mogli u siromahu prepoznati Boga. Isti Krist, isti Bogočovjek koji nam dolazi na različite načine, a jedno otajstvo, otajstvo vjere.

Trpljenje utemeljeno na Kristovu križu

Kada gledamo na Križ i na Isusovu muku, uvijek je čitav svijet u igri. Križ ne stoji protiv svijeta, već za svijet da dadne smisao svakoj boli i patnji, svakomu zlu, koje je bilo, jest i bit će u ljudskoj povijesti. To dobro razumije Pavao koji kaže: „Da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih“ (Fil 3,10-11). Ili opet: ,,A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14).

Znakovite Pavlove riječi. No govoriti tako u stvarnosti života, u mukama i poteškoćama koje nas snađu, nije nimalo lako. Tu križ može pobuditi i ogorčenost i srdžbu i žalost; tada u njemu gledam i nepravdu, i omalovažavanje, i prijezir, i odbačenost. Tu dolazi u iskušenje i moja vjera koja se potvrđuje prihvaćanjem ili odbijanjem križa.

Za Pavla smisao Kristova dolaska jest spasiti sve grješnike od kojih sam prvi ja. Tu je Pavlova veličina, kada je jednom spoznao Krista, sve drugo je smatrao ispraznim, a sebe najvećim grješnikom. Nikada se nije uspoređivao s drugima, premda znamo da govori: „Hebreji su? I ja sam! Izraelci su? I ja sam! Potomstvo su Abrahamovo? I ja sam! [...] Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti“ (2Kor 11,22-30).

Za Pavla u teškoćama postoji samo jedno rješenje: Kristov križ. Poteškoća se ne da svladati bez mistike križa. Najljepši Pavlov izričaj o Kristu, uz onaj himan iz poslanice Filipljanima (2,5-11) jest: „I on je prije svega, i sve stoji u njemu“ (Kol 1,17).

Trpljenje, utemeljeno na Kristovu križu, bilo je Pavlu najvažnije sredstvo apostolata. Svaka ustanova živi od onih ili po onim sredstvima po kojima je ustanovljena. A u temeljima Kristove crkve, kršćanstva, leži križ. Krist želi imati supatnike. Svakomu udu Kristova mističnog tijela odmjeren je određeni dio ovih muka.

Stoga kada gledamo na Križ i na Isusovu muku, uvijek je čitav svijet u igri. Da se Bog konačno objavio u jednome Raspetom, proturječno je svim ljudskim očekivanjima. Poznati protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer kaže: „[...] Pred Bogom i s Bogom živimo bez Boga. Bog koji se pušta potisnuti iz svijeta na križ [...]

U Mt 8,17 sasvim je jasno, da Krist ne pomaže svojom svemogućnošću, nego svojom slabošću i svojom patnjom.“

Upravo bitna razlika između pravog Boga, tj. Boga Biblije i svih religija, tvrdi Bonhoeffer, sastoji se u tome što: „[...] Religioznost upućuje čovjeka u njegovoj potrebi na Božju moć u svijetu, Bog je deus ex machina. Biblija upućuje čovjeka na Božju nemoć i patnju; samo Bog koji trpi može pomoći“ (usp. D. Bonhoeffer, Otpor i predanje, 161-162).

Prihvaćati i opraštati

Jednako tako Pavao kaže: „a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost“ (1 Kor 1,23). Kada govorimo o jakome Bogu, onda je to Bog bez križa. Svijet ni danas ne prihvaća Boga, posebno ne Boga na križu. Zato je križ mnogima, i danas, ludost. Svjedoci smo da je ubojstvo Boga najstrašnije samoubojstvo. Mnogi misle gdje se rađa Bog, umire čovjek. No istina je – gdje umire Bog, umire i čovjek.

Stoga, možda bi dobar put promišljanja ove korizme bilo pitanje: Što je nama Bog u Kristu rekao i što mi od Krista, od njegova križa i muke možemo naučiti?

Prvo – Isus se pred mukom i križem, što nam svjedoče i Evanđelja, najprije obraća Ocu, a nakon toga prijateljima – apostolima. A što mi najčešće činimo: mi najprije obletimo selo i okolicu, a tek tada se obraćamo Ocu, ako i tada. Normalno je da onda više nemam što reći, ta već smo se ispraznili. A da možda činimo obrnuto, vjerojatno bi u našemu životu sve drukčije izgledalo.

Drugo – Kristov križ nas poučava istini o nama samima. Stoga je važno napomenuti da nije svaka teškoća koju doživim u životu križ. To nam mora biti jasno. Mi smo skloni sve prekrivati voljom Božjom i sve umotati u križ. Ne. Križ je samo ono što je u skladu s voljom Božjom. No, idem li protiv volje Božje, stavljam li svoju samovolju u prvi plan onda ću imati tisuću poteškoća, ali ne mogu ih baš zvati križem ili Božjom voljom.

Treće – znanost križa me poučava i vodi u dvama pravcima: otkupljeni smo cijenom neprocjenjivom; “Ljubio nas je i sebe predao za nas” (Ef 5,2). I drugo, pozvani smo na ljubav, pozvani smo biti bližnji. Kakav je moj bližnji, koje mjesto u društvu, u Crkvi, u zajednici, ima? Nevažno je u usporedbi s činjenicom da Isus ovoga čovjeka ljubi do kraja i da je umro za njega na križu. Dostojanstvo bližnjega valja nam mjeriti križem Kristovim. Isusova smrt na križu uči me prihvaćati bližnjega onakva kakav jest, iz duboke, u Bogu utemeljene povezanosti. Isusova smrt na križu uči me, nadalje, najteže od svih umijeća: opraštati.

Jačanje duha

Križ je ona velika tajna, u kojoj je Pavao vidio sve što se protivi svijetu. O crux, ave, spes unica! A da bismo i mi u križu vidjeli ono što je vidio Pavao, moramo koristiti sredstva koja nam se posebno nude u korizmi:

Molitva: Ljudi koji su najviše učinili za čovječanstvo, za Crkvu, za spasenje svijeta poznavali su tajnu sjedinjenja s Bogom po molitvi. Nisu mogli živjeti bez molitve. Ni Pavao. Čak ni Gospodin. Uvijek se povlačio u samoću, na molitvu, u razgovor s Ocem. Biblija nam kaže da čovjek koji se moli nije više opasan (usp. Dj 9,11).

Pavao se i prije molio, bio je revni revnitelj Zakona, ali bio je vrlo opasan čovjek, izvršavao samo slovo Zakona. Nakon susreta s Kristom doživljava obraćenje i njegova molitva je drukčija. I mi moramo dopustiti da nas Gospodin baci s konja naše oholosti, tek tada ćemo biti molitelji koji nisu opasni. Čovjek, kada doista upozna Krista i snagu otkupljenja njegova – postaje molitelj.

Post: Ljudi molitve su i ljudi odricanja, posta. To je Pavlovo trčanje: “Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sâm ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao“ (1Kor 9, 26-27).

Stoga post u korizmi nije dijeta, nije u službi kulta tijela, već je u službi karitasa. Sredstvo milosrdne ljubavi za druge, za bližnjega.

Milostinja: Ljudi molitve su ljudi milosrđa. Milosrđe je, kaže sveti Vinko Paulski, najdragocjeniji novac kojim se kupuje kraljevstvo nebesko. To znači znati uskratiti sebi materijalno da bismo pomogli drugomu, tj. da bismo jačali duh. Jer ako želimo živjeti za sebe, moramo početi živjeti za druge, a to je križ.

E: Vrijeme korizme, a kolike su već prošle u našemu životu, nije ništa drugo nego stvaranje u duši prostora za Boga i nemilosrdna borba s vlastitom naravi. Vrijeme korizme je promišljanje i uranjanje u znanost križa. Otkrivanje u trpljenju radost evanđelja. Odreknuće od grijeha i priznavanje istoga. Najveća krivnja Židova je u nepriznavanju svojega grijeha.