Naša ognjišta

Pišre: fra Marinko Šakota

Prošle, 2021. godine, bilo je 150 godina od rođenja fra Didaka Buntića (9. 10. 1871. – 9. 10. 2021.), a ove godine je sto godina od njegove smrti (3. 2. 1922. – 3. 2. 2022.). Povod je to za sjećanje na velikana naše Hercegovine i naše Hercegovačke franjevačke provincije.

Dr. fra Rufin Šilić, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije (1967. –1975.), napisao je da je obnavljanje sjećanja na fra Didaka obveza, a njegov život program Provincije. Prema Šiliću fra Didak je za Provinciju toliko važan da obnavljanje sjećanja na njega ne predstavlja ništa manje nego zahtjev bitka same Provincije.

Obnavljanje sjećanja na fra Didaka

Pojašnjavajući što to znači, dr. Šilić ide tako daleko da misli da je sjećanje na toga karizmatičnog franjevca «articulus stantis vel cadentis Provinciae»^[1] (odlučujući trenutak s kojim stoji ili pada Provincija). To obnavljanje sjećanja na fra Didaka provincijal Šilić stavlja pred sve franjevce u Provinciji kao imperativ istine i savjesti: «Povijest će nas osuditi, a naši mlađi će nas prezirati ako pred njihovim očima ne oživimo lik i ne učinimo svježom uspomenu na tog velikana i dobročinitelja, ne samo nas braće ove Provincije nego i našega puka, s kojim živimo i među kojim radimo.»^[2]

Ako se to ne bi dogodilo, ako se u Provinciji sjećanje na fra Didaka ne bi obnavljalo, odnosno ako bi se taj pravi uzor i putokaz zaboravio, tada bi franjevci u Hercegovini bili vrlo nepravedni prema istini i pravdi. «Nepoštivanje starine i pljuckanje po prošlosti nije nikada znak mladosti ni naprednosti nego nedozrelosti i bezobrazluka.»^[3]

Zaboraviti fra Didaka, prema Šiliću, međutim, ipak se ne može dogoditi, sve kada bi to netko i htio, a razlog za to leži upravo u fra Didaku: «Odveć nas je zadužio da bismo ga smjeli zaboraviti. Odveć je velik da bismo ga mogli zaboraviti.»^[4]

Zbog svega toga, prigodom dviju velikih fra Didakovih obljetnica, želimo u Našim ognjištima donijeti neke nove spoznaje i detalje iz njegova života i o stanju u Hercegovini u teškim vremenima, u godinama gladi.

Prekid i nastavak akcije slanja hercegovačke djece u Slavoniju

Donoseći izvješća iz Arhiva BiH u Sarajevu, Šimun Novaković u svome članku «Slanje hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskoga rata na prehranu u Hrvatsku u svjetlu dokumenata Arhiva Bosne i Hercegovine»^[5] baca novo svjetlo na do sada nepoznate detalje u akciji slanja djece 1917. godine. Iz tih izvješća se doznaje da je nakon poslanih četiriju skupina hercegovačke katoličke djece prekinuto slanje djece polovinom mjeseca listopada. Iako je bilo planirano slanje i drugih skupina, do toga nije došlo.

S tim se prekidom fra Didak Buntić nije mirio. Tijekom mjeseca studenoga 1917. godine poduzima brojne akcije i apelira na odgovorne kako bi ponovno pokrenuo slanje djece. Tako piše brzojav poglavaru Zemaljske vlade Stjepanu Sarkotiću 10. 11. 1917. godine u kojemu stoji:

«Podnositi se ovo stanje, preuzvišeni gospodine, više ne može. Olakšajte nam bijeg dokinuvši pasoše. Dajte nam u srijedu vlak za bijednu sirotinju, nek si prošnjom i radom traži po Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj hranu.»^[6]

Fra Didakovo zauzimanje za nastavak akcije slanja djece vidi se među ostalim i iz dopisa Zemaljske vlade Središnjemu odboru od 15. 11. 1917. godine:

«Direktor franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu o. fra Didak Buntić, koji je preuzeo organizaciju otpreme rimokatoličke hercegovačke djece u Hrvatsku, opetovano je zamolio, da se dozvoli izvesti još oko 500 djece rimokatoličke vjeroispovijesti iz područja takozvane ‘Bekije’ kotareva Mostar i Ljubuški. Potreba je toga kraja zaista velika, te potpisana zemaljska vlada sa svoje strane podupire tu molbu, i moli slavni naslov za izvoljno saopćenje, da li bi se moglo još otpremiti spomenuti broj djece rimokatoličke vjeroispovijesti.»^[7]

Okružnica slavonskim i banskim župnicima

Osim toga, 25. studenoga 1917. fra Didak piše okružnicu slavonskim i banskim župnicima koje moli da apeliraju u svojih župljana za prijam siromašne i gladne djece iz Hercegovine:

«Prečasni gospodine!

Potpisani obraća se ovijem na Vašu prečasnost smjernom i vrućom molbom, da bi i Vi, prečasni gospodine, pritekli u pomoć jadnom od gladi i svake nevolje stradajućem seljačkom pučanstvu Hercegovine pruživši barem nekojem broju obitelji i pojedinih osoba utočište i zaklon u području Vaše župe, pod gostoljubivim krovom Vaših župljana.

Ima više stotina takovih obitelji, koje me sa suzama na licu mole, da s njima upravim kamo bilo, samo da preko zime ne skapaju od gladi. To su doduše većim djelom majke sa dvoje, troje djece, kojih su muževi u ratu poginuli ili ostali sakati, ali inače čeljad zdrava, valjana i krepka te za svaki rad sposobna. Pošto bi takove obitelji imale redovito po jednog odraslog muškarca, to ne bi bile na teret Vašem kraju, već dapače na korist u današnjoj nestašici radnih sila.

Prošla je godina bila kod nas sušna i veoma oskudna tako da se je u mjesecu veljači, ožujku i travnju umiralo od gladi. Ali što je bila lanjska godina naprava ovoj? Mila majka! – Od 9. travnja do 7. listopada nije kod nas kiše ni natopa bilo, a k tome je vladala silna žega.

Mi smo Vam u pravom smislu riječi pogorioci. Nije nam izgorelo jedno selo ili grad, nego čitava zemlja, u koliko se nije vodom, i to u neznatnoj površini, obranila. Do 7. listopada, da je tko došao, on bi mislio, da iz te zemlje nigda više ništa udariti ne može. Nigdje zelene travke ili zeljke; o voću, krompiru ili drugom povrću ni spomena nije bilo. Od kukuruza i uopće zeleni nitko ni sjemena. Ozimog je žita doduše bilo nešto i time se narod kako tako preturao preko ljeta. Ali je već sada kod nas nastao lanjski ožujak. Proljeća ni jeseni ne imadosmo, već žarko ljeto i ljutu zimu.

Od države se dobivalo doduše 4 kila mjesečno na glavu, ali to neredovito, da se o tomu ne može živjeti pogotovo, kad se apsolutno drugo ništa za jesti nema, to je mislim, svakome jasno.

Iskustvo nas od prošle godine uči a i od ove naročito, da se ni u vladu, bolje reći u vladinu aprovizaciju, pouzdati ne možemo. Nije dakle nikakvo čudo što inače rodoljubivi i u svoj krš zaljubljeni Hercegovac bježi i ostavlja svoj očinski dom, budući da u njemu sa strahom i užasom gleda svoj i svoje djece grob.

Hrvatska vlada, društva, oblasti i pučanstvo ponijeli su se upravo kavalirski i smjestivši u svojoj sredini tisuće naše i pravoslavne djece kao i čitave obitelji, na čemu ćemo im biti do vijeka harni i zahvalni. To je isto učinio i naš hvale vrijedni i dostojni upravitelj Brodske ispostave Dr. Steindler sazvavši vijeće seoskih starješina u tu svrhu. Ali što je to sve prema veličini bijede i nevolje u Hercegovini?

Stoga apeliramo na patriotizam, požrtvovnost, kršćansku ljubav u prvom redu Vaše prečasnosti kao i svih plemenitih ljudi i narodnih prijatelja u Vašoj župi da bi Vaša župa, na koju se u prvom redu obraćamo, drugima prednjačila u tom djelu milosrđa ljubavi bližnjega i prva pokazala utočište bijednoj i ispaćenoj sirotinji.

Zaklinjem Vas dakle, prečasni gospodine, Bogom i pijetetom naprama našim za domovinu palim junacima te vrelim suzama (našim za domovinu) njihovih žena i siročadi, nemojte se oglušiti na ovaj naš očajni krič niti prepustiti, da od glada pogiba i samire njihova siročad.»^[8]

Fra Didakov trud urodio je plodom. Nakon njegovih ustrajnih molbi i okružnice župnicima akcija slanja djece se nastavlja. Nastavak je uslijedio polovinom prosinca 1917. godine.

Šimun Novaković misli «da su razlozi obustave slanja katoličke djece mogli biti djelomično i političke naravi, a ne samo nedostatak smještajnih kapaciteta»^[9]. Do toga zaključka došla je i Mira Kolar koja kaže da se na preseljavanje «izričito katoličke hercegovačke djece pod vodstvom franjevaca i njihovo smještavanje u iločkom i vukovarskom kotaru, odnosno Srijemu, gledalo kao na prikrivenu kolonizaciju radi jačanja hrvatskoga korpusa u tim krajevima»^[10]. Akcija je nastavljena nakon što se počelo sa slanjem pravoslavne i muslimanske djece u prekosavske krajeve.

Fra Didak – predvodio akciju spašavanja djece

Iz Arhiva Bosne i Hercegovine doznajemo da je Zemaljska vlada u Sarajevu naglašavala da je fra Didak Buntić bio predvoditeljem akcije spašavanja djece od gladi:

«... što se tiče organiziranja ove akcije vezano za rimokatoličku djecu stvar je u svoje ruke uzeo gimnazijski direktor fra Didak Buntić, o čemu je često pismeno korespondirao s dr. Šilovićem te s njim osobno razgovarao u Zagrebu. Cijelu akciju za rimokatoličku djecu od početka vodi fra Buntić.»^[11]

Iz kronike franjevačkoga samostana u Vukovaru

„Pisano u travnju 1918. godine.

O. Didak Buntić, glavni izaslanik «Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevina Hrvatske i Slavonije», doveo je češće siromašnu mušku i žensku djecu iz Bosne i Hercegovine u naše strane na prehranu. Isto o. Jerko Boras i o. Feliks Škorput, svi franjevci iz Hercegovine. Svekolike djece se sada (20. IV.) računa na 12.000.

Isti je «Središnji zem. odbor» izaslao 19. travnja 1918. o. Valentina Zovko, da se informira o tjelesnom i duševnom napretku rimokat. djece, napose u pogledu religioznom i polaze li školu. O. Vale boravi kod nas pa odavde zalazi u pojedine kotare i župe djeci.“

Izvješća iz hercegovačkih škola o gladi u Hercegovini

Šimun Novaković, u svome članku «Slanje hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskoga rata na prehranu u Hrvatsku u svjetlu dokumenata Arhiva Bosne i Hercegovine», objavljenome u Zborniku radova 100. obljetnica od zbrinjavanja gladne djece u Hercegovini (1917.-2017.), Mostar, 2020., donosi izvješća iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu o stanju u hercegovačkim školama u godinama gladi, 1917. i 1918. godine.

Tako, Školski odbor Narodne osnovne škole u Tihaljini 23. 3. 1917. raspravlja o neodlasku djece u školu. Navode i razloge zašto djeca ne idu u školu:

1. Većina djece nemaju šta jesti kod kuće, pa ne mogu gladni dolaziti u školu.
2. Roditelji, staratelji idu po 2 do 3 dana od kuće tražeći žita ili brašna, a školska djeca ostaju kod kuće čuvajući kuću, hajvan ili radeći koji poljski posao; a ima i školske djece koja idu tražiti hranu za se i ostalu kućnu čeljad.
3. Nekoja su djeca vrlo potrebita i ne mogu pohađati školu zbog poljskih radova, jer im nema ko taj posao obavljati.
4. Mnoga su se školska djeca razbolila, jedući kojekakvu hranu.^[12]

Okružni školski nadzornik škole u Vitini u izvješću od 17. 4. 1917. navodi da toj školi «uspjeh ometaju izvanredne ratne prilike, jer učenici često izostaju od škole radi poslova i pomanjkanja hrane»^[13].

Školski nadzornik Sulejman Mursela u izvješću od 19. 4. 1917. navodi da djeca Narodne osnovne škole na Humcu «češće izostaju zbog poljskih radova i siromaštva. Neki i gladuju»^[14].

Uzrok slabomu odzivu đaka u školu u Ljutom Docu bili su «rad i glad»^[15]. Zbog toga je spomenuta škola 11. 3. 1917. uvela poludnevnu nastavu, a nakon toga, zbog izostanka većega odziva u školu, zatražili su 7. 5. 1917. od Okružnih vlasti u Mostaru da im se dopusti svršetak nastave 21. 5. 1917., što im je i udovoljeno.

I Narodna osnovna škola u Kočerinu uputila je zahtjev za prijevremeni svršetak školske godine. U dopisu od 13. 4. 1917. navodi se da «djeca moraju obavljati sve poljske poslove, ... a i ovo djece što školu pohađa, sasvim je iznemoglo i gotovo bolesno od slabosti»^[16]. Tomu njihovu zahtjevu je udovoljeno pa je školska godina u Kočerinu svršila 15. 5. 1917. godine.

Okružna oblast u Mostaru odobrila je prijevremen svršetak školske godine osnovnoj školi u Klobuku 9. 6. 1917. «jer učenika je svaki dan manje u školi radi poznatih prilika»^[17].

I širokobriješka gimnazija zbog teških prilika prijevremeno je svršila školsku godinu. Ravnatelj Franjevačke gimnazije na Širokome Brijegu fra Didak Buntić u dopisu od 21. 5. 1917. izvijestio je Zemaljsku vladu da je ravnateljstvo spomenute gimnazije zbog «loše i nedostatne opskrbe đaka prisiljeno današnjim danom raspustit đake i prije vremena završiti školsku godinu»^[18].

Školski odbor Narodne osnovne škole u Rasnome, nakon rasprave o razlozima neslanja djece u školu 8. 9. 1917., donosi cjelovito izvješće o stanju u Hercegovini u 1917. godini. U tome izvješću stoji:

1. Očevi, skrbnici i braća nalaze se u vojsci, kod kuće su ostali starci, majke i nejačad, dakle sve nesposobno za rad, skrb i brigu kućnu.
2. Polja, oranice i ostala zemlja ostade neobrađena, pošto starci-većinom slabi, bolesni ne mogu o zemlji raditi, majke vrlo slabo, jer im je bila dužnost paziti na njih, sav rad, kuću i nejačad.
3. Ono zemlje, što se je uz teški napor mogao obraditi, uništila je suša tako da većina naroda nije mogla ni sjeme, a kamo li što drugo uhvatiti, da sebi glad utiša. Lanjska godina bila je nerodna, ova sada svaku mjeru završila, jer evo 5 mj. kako kiša nije pala, te ne samo da je trava iz korjena usahla, već se je i šumsko drveće gotovo sve posušilo, da jednom riječju sav kraj izgleda kao nepregledno more pržine.
4. Prihod od kojeg smo dosadašnjih godina mogli izdržavati sve svoje i još što zabaciti, bio je duhan. No suša je i njemu tako naškodila, da mjesto prijašnjih stotina i hiljada kvintala, što je narod ovog rajona predavao državi, ove godine, prema procjeni, jedva će dati kojih 40 kvintala.
5. Blago koje nam je davalo hranu, odjeću i obuću zemlju uzdržavalo, napola je smaknuto. Što će biti ove god., po sebi se razumije: smiči, smiči, dok i tebe nestane. Kada nestane blaga, nesta svega i po nas i po zemlju.
6. Pošto ne imamo dovoljno hrane, a moralo se izdurati uopće, spali smo na određenu mjeru žita, tj. kvarbe. Ti su se dijelili kako se kome tjelo i svidjelo, te da ne bijaše blaga, trave i divijeg zelja zasigurno bi poskapali od gladi. I tako je u prošloj godini - vidi kroniku rimkt. Žup. Ureda u Rasnu, 16+2 osoba umrlo od gladi. Ako se i ove godine bude tako davati, onda nam ne preostaje drugo van redom-vidi odjeljak H-umirati.
7. Još je jedna i vrlo glavna stvar, što nam je vode ponestalo. Čatrnje sve iscrpljene, bunari presušeni, te moramo mi i blago tražiti vodu od 2-3 sata daljine. Kod škole ni kapi vode. Za školu trebalo bi dnevno najmanje 8 burila. Za svako burilo najmanje plaća se po 1 k, to bi onda sama škola morala platiti mjesečno 240 K za vodu.
8. Za pomoć siromašnoj škol. djeci, od strane škole i naroda ne može se ništa doprinijeti jer škola od gola, bosa i gladna ne može ništa izdrljati, ovoj pogotovo niti ima, niti može što udijeliti. Dakle iz ovoga se jasno vidi, da mi ne možemo..., niti gladnu, žednu, golu i bosu djecu slati u školu, već molimo da nam pomogne vlada i kakva druga pomoć sa strane stigne, onda i sami znamo svoju dužnost, jer niti nam je u volji, niti bi želili da nam djeca ostanu bez znanja.^[19]

Nisu sva djeca koja su bila upisana u školsku 1917./1918. godinu svršila školsku godinu. Tako je na području ljubuškoga kotara u školu upisano 1650 djece, a godinu je svršilo tek 119 djece. Na području mostarskoga seoskog kotara u školsku godinu je upisano 1236 djece, a samo njih 79 je svršilo školsku godinu. U Međugorju je od 170 upisanih samo petero svršilo školsku godinu. U Drinovcima od 162 samo je jedno dijete svršilo godinu. Na Humcu od 122 upisanih školsku godinu je svršilo samo 15 djece. U Rasnome, Žitomislićima i Ljutome Docu nijedno dijete nije svršilo školsku godinu. Na Širokome Brijegu je od 203 upisanih školsku godinu svršilo samo 10 učenika. U Čitluku od 187 upisanih školsku godinu je svršilo 10 učenika, a u Gradnićima od 142 upisana učenika samo je 7 djece svršilo školsku godinu.^[20]

Novi detalji iz odnosa fra Didaka Buntića i generala Sarkotića

U zborniku 100. obljetnica od zbrinjavanja gladne djece u Hercegovini (1917.-2017.), Mostar, 2020., Stjepan Matković donosi nove detalje o odnosu između fra Didaka Buntića i generala Sarkotića.

Fra Didak je cijenio generala Sarkotića. To se vidi i iz pisma koje je uputio 19. 6. 1917. iz Zagreba Vjekoslavu Spinčiću, zastupniku u bečkome Carevinskom vijeću:

«Bio sam sa Vašim zastupničkim drugom Laginjom. On se interesirao a i ja sam se na naše prilike njemu tužio. Ipak Vas molim da se za sad bar ne bi javno o tom govorilo jer bi moglo škoditi samo onom kome jedino praštamo i kog bi jedino rad štitili a to je Sarkotić. O njegovu rodoljubju, čestitosti i dobrim namjerama nemože biti sumnje. Kako sam Vam rekao i ja mislim doći gore k Vama pa ćemo samo Gjurkovića potražiti nebi li kod njega našim ranama lijeka našli. Naime da se ublaži kod nas policijani sistem, da bi došlo do njeke kontrole narodne bar u pogledu obskrbe pučanstva, da bi se dokinula rekvizicija blaga itd. Sarkotić je kako sam dobro informiran trajno zadužio hrvatski narod pa bi šteta velika bila kad bi on otišao a sve drugo na mjestu ostalo umjesto na proti.»^[21]

Koliko je fra Didak cijenio Sarkotića vidi se i iz pisma koje je uputio Sarkotiću 30. 3. 1918., dakle nakon njihova zajedničkoga službenog boravka u Beču u veljači 1918. godine:

«... Ali Vam još viša i ljepša hvala na Vašem muževnom i svojakom zauzimanju kod svih faktora za naš bjedni i ispaćeni narod. Zemlju ste zadužili, a čitavu deputaciju zadivili. Dao Bog, pa bilo i uspješno, da se bar kroz ova dva mjeseca kako tako proturamo. Dozvolite mi, preuzvišeni, da Vam ovom prigodom i svoje smjerne na visokom odlikovanju podastrem čestitke. Bilo sretno! Jedno je ipak izmeđ svih Vaših odlikovanja, koje mi nada sve cijenimo i štujemo i koje nam silno imponira, a to je Vaša dobrota, Vaš otvoreni čisti karakter. Taj uprav čini, da mi nepodnosivo strpljivo trpimo jade. Pa i ako se na mnogo koješta s pravom ljutimo, jedimo i tužimo, Vaša je osoba u svem tome netaknuta, jer smo osvjedočeni, da se i Vi na sve strane borite i sve radite, kako bi na bolje krenulo. Ali tko da sve krivine Vrbasa ispravi.»^[22]

I Sarkotić je vrlo cijenio fra Didaka. U svome dnevniku Sarkotić je 2. 4. 1918. godine zapisao:

«Pismo Didaka Buntića. Fanatičan, u Hercegovini naročito vrlo ugledan franjevac, koji želi dobro svom narodu i čije interese najtoplije zastupa u svakoj prilici. Dobar Hrvat.»^[23]

E: Dr. fra Rufin Šilić, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije (1967. –1975.), napisao je da je obnavljanje sjećanja na fra Didaka obveza, a njegov život program Provincije. Prema Šiliću fra Didak je za Provinciju toliko važan da obnavljanje sjećanja na njega ne predstavlja ništa manje nego zahtjev bitka same Provincije.

 

[1] ŠILIĆ, fra Rufin, (O pedesetoj obljetnici smrti fra Didaka Buntića), Mir i Dobro 1/1972., str. 1.

[2] ŠILIĆ, fra Rufin, (O pedesetoj obljetnici smrti fra Didaka Buntića), Mir i Dobro 1/1972., str.1.

[3] ŠILIĆ, fra Rufin, Godina obljetnica – Božje upozorenje, Mir i Dobro 3/1972., str. 77.

[4] ŠILIĆ, fra Rufin, (O pedesetoj obljetnici smrti fra Didaka Buntića), Mir i Dobro 1/1972., str. 1.

[5] Članak je objavljen u Zborniku radova: 100. obljetnica od zbrinjavanja gladne djece u Hercegovini (1917.-2017.), Mostar, 2020., str. 27 – 100.

[6] Ulomci iz ratnih pisama fra Didaka Buntića, Franjevački Vjesnik (1932.), br. 5. str. 146.

[7] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 51.

[8] Arhiv Provincije, Spisi Provincije, sv. 48., f. 82.

[9] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 52.

[10] KOLAR, Mira, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj, 2008., str. 101.

[11] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 64.

[12] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskoga rata na prehranu u Hrvatsku u svjetlu dokumenata Arhiva Bosne i Hercegovine, u: 100. obljetnica od zbrinjavanja gladne djece u Hercegovini (1917.-2017.), Mostar, 2020., str. 32.

[13] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 32.

[14] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 32.

[15] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 32.

[16] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 33.

[17] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 33.

[18] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 33.

[19] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 33 – 34.

[20] NOVAKOVIĆ, Šimun, Slanje hercegovačke djece, str. 35.

[21] MATKOVIĆ, Stjepan, Povezanost uloga Eugena Sladovića i Didaka Buntića u akciji zbrinjavanja djece iz Bosne i Hercegovine tijekom Prvoga svjetskog rata, u: 100. obljetnica od zbrinjavanja gladne djece u Hercegovini (1917.-2017.), Mostar, 2020., str. 155.

[22] MATKOVIĆ, Stjepan, Povezanost uloga Eugena Sladovića i Didaka Buntića, str. 156.

[23] MATKOVIĆ, Stjepan, Povezanost uloga Eugena Sladovića i Didaka Buntića, str. 156.