Naša ognjišta

Prijelomne godine 1979. i 1989.

Kada nebo ispisuje povijest (1)

Piše: dr. fra Tomislav Pervan, OFM

Živimo u vremenu u kome općenito vlada povijesni zaborav. Tko se sjeća 11. rujna 2001., tko pamti balvane na prometnicama od mora do Plitvica 1991.? Ili oslobodilačkoga Domovinskog rata? Dvaput godišnje slavimo spomen, u kolovozu i za sloma otpora u Vukovaru.

Tko se sjeća pohoda pape Ivana Pavla II. domovini Poljskoj u lipnju 1979.? Od toga je prošlo punih 45 godina, a 35 godina od pada Berlinskoga zida. Tko misli na te nadnevke koji bijahu milenijski, epohalni, koji su okrenuli povijest svijeta u drugome smjeru?

Pad Berlinskoga zida dogodio se dvjesto godina nakon pada Bastilje u Parizu. Koje razlike u posljedicama one i ove revolucije 1989. Onaj se prevrat valjao u krvi, kao i sve potonje revolucije tijekom dvaju stoljeća, koje su odnijele gotovo dvjesto milijuna žrtava, a ova bijaše miroljubiva – spojio se Istok i Zapad, ljudi su se na Berlinskome zidu grlili i ljubili! Napokon sloboda od tiranije i zlosilnoga komunističkog režima.

S Gospom od Poljske do Meksika

Još uvijek nije ispisana filozofija povijesti ili metapovijesti minulih pedeset godina, otkako je na Petrovu stolicu došao poljski papa Ivan Pavao II. Za njega su komentatori nakon izbora rekli da „ovaj Papa dolazi izravno iz Galileje“, kao i sveti Petar. Ivan Pavao II. u svome pozdravnom govoru naglašava kako dolazi iz 'daleke zemlje', iz komunističkoga svijeta, a osobno je proživio i na svojoj koži iskusio dva totalitarna sustava, nacistički i komunistički. U nastupnoj homiliji nastupa s programom: „Otvorite! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ na svakome području ljudskog djelovanja.

Prvo njegovo putovanje u inozemstvo bijaše Mexico City, pohod Guadalupskoj Gospi i Dominikanskoj Republici, na skup latinoameričkih biskupa u veljači 1979. Ondje je doživio što znači odana pobožnost Božjega puka Majci Božjoj. Na svome radnom stolu trajno je imao lik Gospe iz Guadalupe.

Između Praškoga proljeća 1968., koje je ugušeno tenkovima na ulicama Praga te pada Berlinskoga zida 1989., dva desetljeća vlada „mir groblja“, apatija, agonija, progoni, ponižavanja i cinizam na europskome Istoku. U nas imamo buđenje, ali i nasilno gušenje Hrvatskog proljeća 1971., potom doba tzv. „hrvatske šutnje“, do prvih slobodnih izbora 1990. Vrijeme je to prividnoga razdoblja „Božje šutnje“.

Iznenadnim izborom poljskoga pape na Petrovu stolicu događa se tektonski poremećaj u komunističkome bloku. Svjedoci smo prodora misterija u ljudsku povijest. Naš Bog nije Bog deista koji se ne bi zanimao za svijet, nego Bog koji piše i stvara povijest. Konkretno.

„Papa? Koliko taj ima divizija?” Tim se riječima Staljin ironično rugao Papi te mu osporio bilo kakvu mjerodavnost u svjetskoj politici. Sovjetski Savez odavno više ne postoji, od Božića (!) 1991. Papa nastavlja služiti Crkvi i svijetu u Vatikanu, bez tenkovskih kolona i divizija, ​​redovito privlačeći desetke tisuća hodočasnika i vjernika na Trg Svetoga Petra u Rimu ili milijune na svojim inozemnim putovanjima. Upravo je novi Papa iz Poljske pokrenuo cijeli poljski narod, milijunske „Božje divizije“, koje su nezaustavljivo i sustavno iznutra potkopavale i rušile temelje bezbožnoga komunizma.

Domovina se ne zaboravlja

Znamo da je komunizam baštinik Francuske krvave revolucije i prosvjetiteljstva, sljednik revolucija iz 19. stoljeća, a u dvadesetome baštinik lenjinističko-staljinističkoga terora, zlosilja. Epohalni događaj – nenasilno, mirno urušavanje komunizma – zacijelo je najveći povijesni događaj u cijelome tisućljeću.

Mnogi će tvrditi, važnija je Francuska revolucija. Treba imati na umu, ona nastupila otvoreno protiv Boga, u ime bezboštva, promicala ateizam i masovno ubijanje, nastupila protukršćanski i protucrkveno, izvršila i prvi genocid u povijesti nad pokrajinom Vendée u Francuskoj, ali je i ona skončala u krvi te završila u trenutku kada je Napoleon preuzeo vlast, sam sebi, u svojoj nadmenosti, u nazočnosti Pape, nataknuo krunu na glavu godine 1804. te se okrunio za francuskoga cara. Ne više kralja!

I sve potonje revolucije, kćeri „Majke svih revolucija“, bile su uglavnom bezbožne, nastupale su protiv Boga i Crkve, do dana današnjega. Smrt Boga istodobno je i smrt čovjeka. F. Nietzsche je proglasio „smrt Boga“, a M. Foucault sedamdesetih je godina kao logičnu posljedicu toga proglasio i „smrt čovjeka“.

Revolucija i urušavanje komunizma kao revolucija srca i savjesti Ivana Pavla II. započela je kada je za pohoda Poljskoj u lipnju 1979. svomu narodu vratio istinu o njihovoj povijesti i kulturi, što je poljski komunistički režim iskrivljivao i potiskivao od 1945. upravo kao i u Hrvatskoj, do danas. Svjestan svoga poslanja za Crkvu i svijet Papa je za Duhove u lipnju 1979. pohodio domovinu te je ondje tijekom desetodnevnoga pohoda podignuo na noge milijunsku vojsku vjernika.

Komunistički su vlastodršci htjeli onemogućiti Papi pohod Poljskoj, ali je on bio uporan. Htio je u domovini proslaviti tisuću godina pokrštenja poljskoga naroda te proslaviti i devetstotu obljetnicu smrti biskupa i mučenika svetoga Stanislava, svoga prethodnika na stolici u Krakovu.

Doček bez državničkoga protokola, kao i u Meksiku u siječnju te godine, makar je poglavar države Vatikan s vatikanskom, ali i poljskom putovnicom i državljanstvom. Bijaše to povijesni pohod, u tome se slažu svi komentatori, pohod koji je u temeljima uzdrmao komunistički blok.

Molitveni potres

Njegova domovina Poljska postala je pozornicom snažnoga potresa koji se dogodio u cijelome narodu, a potom i na europskome Istoku. Papa je govorio proročkim glasom na prostoru bogoubojica 20. stoljeća, u blizini Auschwitza i Katynske šume, na prostorima gdje je čovjek htio postati Bog. Papa ulijeva vjeru i nadu te snagu svomu narodu; narod je očitovao svoj osjećaj pripadnosti Crkvi, oko Pape i Kristova oltara okupljale su se stotine tisuća vjernika, dobro organizirani, mirni, prepuni molitvenoga zanosa.

Ivan Pavao II. pozdravlja mnoštva koja čekaju da vide svoga sina u samostanu Jasne Gore u Čenstohovi. Zajedno s Papom pjevaju iz dubine srca i bića: „Hoćemo Boga! Hoćemo Boga! – Djevice, Sveta!“ „Hoćemo Boga u obiteljima, u knjigama, u školama, hoćemo i želimo Boga u zakonima, u vlasti, hoćemo Boga – hoćemo Boga!“ Poljska se tresla od molitvenih vapaja, a komunisti se prepali od siline događanja s Papom i njegovim okružjem.

Na grobu Neznanoga junaka u Varšavi Papa mirnim, lagano izgovorenim sonornim glasom moli, zaklinje Nebo: „Pošalji Duha Svetoga i obnovi lice zemlje. Ove zemlje! Poljske!“ Tadeusz Mazowiecki, potonji premijer nakon 1989., zapisao je kako smo „svi osjetili snažno puhanje, gotovo vihor Duha Svetoga, osjetili smo duhovnu promjenu“. Osjetilo se kako Bog ponovno piše i stvara povijest, povijest spasenja. Godinu nakon toga organiziraju se prvi slobodni sindikati u Poljskoj u brodogradilištu u Gdanjsku oko Solidarnosti. Miroljubiva Bastilja!

(Nastavlja se)

E:Još uvijek nije ispisana filozofija povijesti ili metapovijesti minulih pedeset godina, otkako je na Petrovu stolicu došao poljski papa Ivan Pavao II. Za njega su komentatori nakon izbora rekli da „ovaj Papa dolazi izravno iz Galileje“, kao i sveti Petar.