Naša ognjišta

Piše: mr. s. Branka Perković

Živimo paradoks “odbačenoga kamena” u svijetu prožetome urođenim duhom suparništva i natjecanja koji uspjeh pretvara u religiju. No, Sveto nam pismo tijekom povijesti spasenja otkriva da se istinska sloboda postiže poniznošću, suprotno filozofiji uzvisivanja.

Uskrsna liturgija donosi nam Psalam 118 koji govori o “kamenu što ga graditelji odbaciše”, a koji postade “kamen zaglavni” (Ps 118,22). Ovaj psalam poprima smisao kada ga promatramo polazeći od Isusa Krista, odbačena i ubijena, koji je uskrsnućem od mrtvih svima koji u njega vjeruju postao vrata u vječnost.

Razočarenje kao prilika za rast

Biti odbačen preduvjet je za postati čvrstim i pouzdanim, poput zaglavnoga kamena na nadvratnicima naših domova i kupolama crkava koji sve drži uzgor, iako je često oku nevidljiv. No, nije svaki odbačeni kamen postao zaglavnim. Nije svako odbacivanje urodilo izgradnjom čvršćega značaja i slobode neopterećene mišljenjem drugih.

Razočarenje koje život pred nas stavlja može polučiti rezignirano povlačenje u sebe, smrt svake životnosti, snova, povjerenja i otvorenosti. Događa se da osoba vedra i poletna postane zatvorenom i mračnom. Iako željna sunca, nema snage rastjerati oblake sa svoga sivog neba.

Razočarenje može iznjedriti i drukčiji rezultat i dovesti do blaga koje čovjek u sebi nosi, nedovoljno svjestan svoje snage. Ono nam može otvoriti oči za zabludu u kojoj se živjelo, za krivu sliku o sebi i drugima u koju se vjerovalo. Razočarenje može postati prigodom da otkrijemo u sebi onu sliku koju sam Bog ima o nama i zbog koje je, kad nas je stvorio, rekao: “Bijaše veoma dobro” (Post 1,31).

Naša ranjivost

Odbacivanje i razočarenje najprije jako zaboli. Boli toliko da se očituje i u tjelesnoj boli. Ta bol može u nama stvoriti biser, kao što ga ranjena školjka stvara. No, samo ako hrabro pred nju stanemo, ne bježeći u “opijate” koji će privremeno ublažiti bol, a onda joj se opet vraćati i nikada se posve ne odmaknuti od nje.

Rana i bol zbog odbacivanja daju nam osjetiti da smo živi, ali i pomažu shvatiti da smo druge pustili preblizu sebi i dali im moć da nas mogu raniti. Spoznaja vlastite nemoći i boli zbog ostavljenosti, samoće, razočarenja, slama lažnu sliku o vlastitoj nedodirljivosti i daje mogućnost Bogu da uđe u naš život upravo na mjestu gdje smo slomljeni.

Prihvaćanje vlastitih ograničenja, slabosti, naivnosti, grubosti, površnosti i drugih osobina koje smo vješto nastojali sakriti, a drugi su ih razotkrili i “ogolili” nas, može nas, ako to želimo, odvesti k Bogu koji živi u nama.

U tome svijetlom prostoru u kojemu prebiva Bog, naša je snaga. Tada kamen koji graditelji odbacuju kao bezvrijednoga, postaje kamenom koji je snaga cijele građevine, cijeloga bića. Taj je kamen zaglavni jer je njegova snaga u snazi Božjoj, a ne ljudskoj; u vjernosti Božjoj, a ne ljudskoj; u obećanjima Božjim, a ne ljudskim.

Svoje uporište tražimo u Bogu

Razočarenje sobom zbog slabosti i grijeha baca nas s prijestolja oholosti u dubinu vlastite duše. U toj dubini čeka nas Bog koji je dopustio pad kako bismo ga susreli unutar sebe. Opat Dorotej iz Gaze misli da neuspjesi, slabosti, razočarenja i posrtaji imaju svoj smisao i kaže: “Bog je znao da je to dobro za moju dušu i zato je dopustio da tako bude. Jer među svim onim što Bog dopušta da se dogodi, nema ničeg beskorisnog; sve je naprotiv potpuno smisleno i svrsishodno. Sve je Božjoj providnosti podložno i služi njezinim svetim namjerama” (Duhovnost odozdo, str. 32-33.)

Postoje stanja i odnosi koji, unatoč pokušajima da se razjasne, i dalje ostaju teški i rezultiraju trajnim osjećajem neprihvaćanja i odbačenosti. Zar se do posljednjega daha treba truditi oko toga da nas se prihvati i razumije? Zar po svaku cijenu moramo biti “zlatno dijete” kojemu je najvažnije zadovoljiti nezasitne potrebe okoline dok se udaljava od pravoga sebe?

Određene su prilike i odnosi toliko zapetljani i nerazumljivi da postaju pravim duhovnim izazovima. Kao što je Petar najviše riba ulovio kada je priznao da se trudio cijelu noć, ali vlastitom snagom nije ulovio ništa (usp. Lk 5,5), preostaje da Bogu predamo mreže svojih odnosa. Iskustvo odbacivanja i neprihvaćanja gura nas u naručje Božje. Svako odbacivanje prigoda je da svoje uporište tražimo u Bogu, da Njegovom snagom postanemo “kamen zaglavni”, da se Bogu približimo i dopustimo da se On približi nama (usp. Jak 4, 8).

Put poniznosti i skromnosti

Bog stvara i gradi ondje gdje ljudske ruke ne nalaze ništa vrijedno truda. Kada se noć čini najmračnijom i svojim mûkom plaši, kada samo rijetki vjeruju u dolazak zore, ona im svojim svitanjem nagradi nadu. Kada ljudska računica ne videći korist odustane od truda, ljubav je ta koja pronađe vrijednost ondje gdje je tjelesnim očima nevidljiva.

Kada u njemu umre i posljednja želja da zablista, čovjek poprima sjaj koji je bezvremenski. Kada postane nebitno ime što ga treba braniti, karijera koju treba graditi, posjedi koje valja sačuvati, ostaje hrabrost koja u slobodi ne mari za “svjetinu”, nego prilazi onima koji nisu popularni ni poželjni, koji su poraženi u očima ovoga svijeta, a u njima i dalje blista sjaj vidljiv očima ljubavi.

Nemojmo misliti da je riječ samo o beskućnicima na ulicama milijunskih gradova. Ne, riječ je o osobi pored tebe, o bilo kojoj osobi kojoj je zbog pogrješke u životu oduzeta mogućnost da pokaže kako je ona mnogo više od svoje pogrješke.

Sjetimo se da je Isus, kada su htjeli kamenovati ženu preljubnicu, rekao: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen” (Iv 8, 7). Poslije tih riječi nitko kamen nije bacio, nego odbacio. Taj odbačeni kamen postao je prilikom za spasenje, za iskupljenje vlastitih grijeha.

Ima li u tebi i u meni crta osobnosti hrabrih žena koje jedine, usprkos strahu, odvažne u vjernosti, odlaze na grob Onomu koji je umro ponižavajućom smrti izvan zidina grada? Jesmo li graditelji koji olako odbacuju kamenje koje nas žulja, koje nam se na nama i na drugima ne sviđa, slijepi za dragocjenosti koje u sebi čuva?

Put spasenja

Živimo paradoks “odbačenoga kamena” u svijetu prožetome urođenim duhom suparništva i natjecanja koji uspjeh pretvara u religiju. No, Sveto nam pismo tijekom povijesti spasenja otkriva da se istinska sloboda postiže poniznošću, suprotno filozofiji uzvisivanja.

Cijeli život Isusa iz Nazareta bio je odbacivanje svakoga uzvisivanja. Iskustvo “odbačenoga kamena” vraća nas na duhovne postavke koje je ponos u nama bio porušio. Vraća nas udaljavanju od krivih ambicija i traženju dubljega smisla u svome odnosu s Bogom.

Vraća nam tajanstvenu radost koju opažamo u osmijehu onih koji nemaju što izgubiti. Duh Kristov je na Pedesetnicu rastjerao svaki strah od odbacivanja i razočarenja te dao razumjeti učenicima da je križni put, put poniženja, put odbačenosti zapravo put spasenja.

Taj nas Duh u odbačenostima ovoga svijeta oslobađa od želje i napasti da budemo važni, spektakularni i moćni. Oslobađa nas od gladi za ljudskim prihvaćanjem i pljeskom i daje nam čuti glas Božji koji nas prihvaća bezgranično i bezuvjetno. S tom sigurnosti u sebi, nikakav nas ljudski graditelj ne može tako daleko “odbaciti”, a da Bog od nas ne bi mogao načiniti “kamen zaglavni”.