Katolički tjednik

Još za „turskog vakta“ pjevao je Njegoš (1813. - 1851.) da su „krst i luna – dva strašna simbola“. Prisjetivši se krvave prošlosti na ovdašnjim prostorima, naći ćemo kako su s početkom (bilo kojih) ratova najprije stradavali simboli nekog naroda. Iako sukobi nisu u prvom redu bili vjerski, uništavane su bogomolje i tragovi religija jer se ovdje nacionalni u mnogomu preklapa s vjerskim identitetom. Istodobno, na bosanskohercegovačkom tlu, kao čvorištu kultura i civilizacija, mogli smo svjedočiti i redefiniranju simbola što je doprinijelo homogenizaciji i stvaranju nacionalne svijesti kod jednoga naroda te odbojnosti kod drugoga. A s obzirom da je razdoblje nakon posljednjega rata obilježeno stalnim političkim sukobima, uz asistenciju promašenih međunarodnih instrukcija, očito je kako su procesi prenaglašavanja suprotstavljene različitosti dosegnuli podsvjesne razine. Stoga ako društvo ne želi skončati u bezumnu ponavljanju pogrješaka iz prošlosti, nužno je sagledati stvarnost i na razini simbola te krenuti u zdrave procese integracije oko onoga što je zajedničko, bez potiskivanja nacionalne i religijske različitosti. Na tom tragu posebnu „historiju bolesti“ kazuju kolektivne svijesti Bošnjaka i Hrvata koji bi ipak mogli biti predvodnici neke ljepše priče u budućnosti.

I dok će, u ovom kontekstu, jedni upirati prstom i govoriti kako je to bilo „naše“, drugi će svim silama nastojati „dokazati“ kako je to oduvijek „njihovo“. Međutim, zavirimo li u povijest, naći ćemo kako su simboli podložni promjeni svoga sadržaja, odnosno redefiniranju. Jedan od najočitijih takvih procesa jest znamen križa. Sjetit ćemo se kako je on u rimsko doba bio simbolom sramotne smrti, da bi Isusovim uskrsnućem poprimio sasvim drugu dimenziju. Kako reče Sv. Pavao, križ je „ludost onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja“ (usp. 1 Kor 1,18). Dok su ga, dakle, kršćani pojmili kao simbol spasenja i Božje ljubavi prema čovjeku, dotle su ga pogani prezirali. Svjedoče tomu i arheološki nalazi na rimskom Palatinu gdje je 1856. otkriven crtež na zidu iz II. stoljeća, koji prikazuje vojnika kako pozdravlja ispred sebe na križu osobu s magarećom glavom uz popratni natpis: „Aleksamenos se klanja svome Bogu.“ No, na drugoj će strani ovaj proces biti, uvjetno rečeno, zaokružen u trenutku kada je, prema legendi, car Konstantin pred bitku na Milvijskom mostu 28. listopada 312., na nebu ugledao znamenje križa uz poruku: „U ovom ćeš znaku pobijediti!“

Također, redefinirajućem će procesu simbola – na drugoj podlozi – svjedočiti i bh. podneblje u razdoblju od 1990-ih do danas. Riječ je o prikazu i uporabi ljiljana. Njih se u heraldici može susresti kod brojnih europskih naroda, ali ih se obično veže uz francusko monarhističko doba – najčešće uz Anžuvince. Međutim, ljiljani su najprije simbol katoličkih svetaca, a predstavljaju moralnu čistoću i nevinost. Tako su česti prikazi Blažene Djevice Marije, Sv. Josipa i Sv. Ante upravo uz ovo mirisno cvijeće koje je otkriveno prije više od 2 400 godina. Isto tako, ljiljani su dio znakovlja srednjovjekovnih bosanskih vladara među kojima se ističe kralj Tvrtko I. Kotromanić (1377. – 1391.). Simbolički pojednostavljeno kazano: „ljiljani“ su branili zemlju Bosnu pred najezdom „polumjeseca i zvijezde“ osmanlijskih osvajača. Povezujući to doba sa suvremenom državnom samostalnošću, 1992. Republika Bosna i Hercegovina je upravo to znakovlje uzela za svoju zastavu i grb. Nevolja je što je potom nastupio krvavi rat. Hrvati su se svrstali pod „šahovnicu s pleterom“, a Muslimani ostali uz „ljiljane“. (Srbi su, dakako, već sve i započeli zbog svoja „četiri s“.) Ratna zlodjela proizvela su averziju i prema simbolima. Tako da mnogi današnji Bošnjaci zaziru od „šahovnice“, ali istodobno i Hrvati imaju odvratnost prema „ljiljanima“.

I dok je 1998. država BiH, skrojena u Daytonu, dobila svoju današnju zastavu, Bošnjaci su „ljiljane“ zadržali kao svoj nacionalni simbol. I to im nitko ne osporava. No, istodobno oni Hrvatima „skidaju“ hrvatsku trobojku s pleterom jer „simbolizira“ Herceg-Bosnu za koju se iz haaških spisa vezuje „udruženi zločinački pothvat“. Neovisno što Republika Srpska ima presude za genocid i isto znakovlje kao 1991., i neovisno što postoje nebrojeni (presuđeni i nepresuđeni) zločini – sa svim elementima UZP-a – za bošnjačke „ljiljane“…

Međutim, uz sve ove nepobitne činjenice, razvidno je kako bi Hrvati mogli, krenuvši „iz svoga dvorišta“, biti predvodnici drugačijega procesa od ovoga koji se već više od četvrt stoljeća vodi u BiH. Naime, „šahovnica s pleterom“ dio je povijesti i kao takvu ju se može tretirati u sadašnjosti, a kao službenu koristiti postojeću zastavu hrvatskog naroda – jednostavnu trobojnicu s crveno-bijelim grbom u sredini, ili naprosto „šahovnicu“ s nekim drugim simbolom Hrvata u BiH. I bez obzira što bi to određeni dio hrvatske javnosti pojmio kao „kukavičluk“ i uzmicanje pred Bošnjacima, istina je da bi to ponovno bila „šahovnica“ koju, u svim varijacijama, svi Hrvati vole. A na taj bi se način izbili, politički instruirani, argumenti druge strane i stvorila moralna podloga za tražiti i od ostalih isto.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba