Katolički tjednik

U epskim se, kako proznim, tako i poetskim izričajima vrjednota povjerenja najčešće mogla prepoznati u pojmu – a ne bi pretjerano bilo ni kazati instituciji – jataka. Riječ je, prvotno, o ljudima koji su u tursko doba pružali utočište (tur. yatak – postelja) i pomoć hajducima. To je povjerenje bilo uzajamno: hajduci su znali da ih njihovi jataci neće odati državnim vlastima, a jataci su imali iskustvo kako ih hajduci ako budu uhićeni, ni po cijenu života, neće prokazati. Ovisno s koje se strane danas gleda: jataci bivaju označeni kao sudionici u kriminalu (jer su hajduci vršili prepade i akcije protiv vlasti) ili pak kao pomagači u borbi protiv zla, nepravde i ugnjetavanja. U svakom slučaju, može se konstatirati kako: imati jataka znači imati čovjeka od iznimna povjerenja, onoga komu se i kada najbliži krvni srodnici zakažu, može povjeriti. Odatle je – zbog naravi dušobrižničkoga poslanja – razvidno kako je jedna od najvećih osobnih i kolektivnih vrijednosti svećenika današnjice upravo to: da ljudi u njih mogu imati povjerenja. To onda pretpostavlja kako će svećenik čitajući znakove vremena, razlučivati dobro od lošega, važno od nevažna i u određenom smislu davati smjerokaze.

Kao što je prošlo vrijeme kada je župnik bio najpametniji čovjek u selu, tako je prošlo vrijeme kada se o njemu pričalo kao o nekoj mitskoj osobi, kao o „polu-svetcu“. No, današnja percepcija svećenika ponajbolje se može iščitati u usporedbi koju je netko napravio – da su oni kao zrakoplovi: dok sigurno lete, nitko ništa o njima ne govori, a kada jedan padne, odmah se čuje na sva zvona i odmah se u sve njih sumnja jesu li ispravni. Ipak, unatoč tomu, postoje stvarnosti koje i u današnjem dobu kazuju kako je župnik „među najpametnijima u selu“ i još uvijek netko tko, istina, nije mitska figura, ali „malo drugačiji“. Na osobit način povjerenje koje ljudi imaju u svećenika proistječe, ne toliko od njega kao osobe, koliko iz njegova odnosa prema sakramentima, ili još preciznije prema sakramentu pomirenja.

Činjenica je kako su živa ona hodočasnička mjesta u kojima svakodnevno postoji mogućnost za svetu ispovijed koja je paradigma povjerenja u svećenika. (Dovoljno je, recimo, pogledati primjer Međugorja.) Jer ljudi znaju kako se nije dogodilo da bi neki ispovjednik povrijedio ispovjednu tajnu te ono što mu je netko rekao da je zgriješio iznio u javnost, pa ni pod prijetnjom bilo kakvih kazni. Monumentalan spomenik tomu „isklesao“ je švicarski isusovac Joseph Spillmann (1842. – 1905.) u svome romanu Žrtva ispovjedne tajne u kome je opisao istiniti događaj u čijem je središtu bio francuski svećenik Francois Montmoulin. Živeći pobožno i čestito kao župnik Ste-Victoirea, bio je okrivljen za ubojstvo koje se dogodilo u njegovu samostanu. Međutim, pravi ubojica se bez pokajanja došao i kod njega ispovjedio. Kako ne bi prekršio ispovjednu tajnu, svećenik je šutio, pa čak i onda kada su ga osudili na smrt – kaznu koju je sudac preinačio na izgon. Na kraju se, kako opisuje Spillmann, sve sretno završilo, a župnik je unatoč teškim iskušenjima očitovao ono zbog čega još uvijek mnogi imaju povjerenja u svećenika. To će u današnjici posvjedočiti i psihoterapeuti koji rade s različitim skupinama zlostavljanih te, na tom tragu, ukazati kolika je i vrijednost prezbitera na koje se ljudi – pa i onda kada ih njihovi najbliži iznevjere – bez straha mogu osloniti.

Takvo povjerenje u postmodernom dobu pritisnutom diktaturom individualizma, na osobit će način morati graditi svećenici međusobno. Dok je to kod redovnika – zbog naravi redovničkoga zvanja bitno obilježena dijeljenjem i zajedništvom – unatoč sveprisutnim izazovima, i dalje u određenoj mjeri očito, to je kod dijecezanskoga klera nužno iznova, kod svake generacije, graditi. Poglavito što zahtjevi pastorala sve više predstavljaju potrebu, ne samo zajedničkoga djelovanja, nego i života pod istim krovom. U trenutku kada je Sveta Stolica vrlo oprezna glede ukidanja pojedinih župa, izričito navodeći kako u takvom procesu „opravdani razlozi moraju biti posebno naznačeni te stoga pozivanja na 'dobro duša'neće biti dovoljan razlog“ (usp. Kongregacija za kler, naputak Pastoralno obraćenje, iz 2020.,br. 50), razvidno je da će se morati pronalaziti novi modeli pastoralnoga djelovanja svećenika. Tako se može pretpostaviti kako u skorijoj budućnosti neće biti dokidane ni one župe u Bosni i Hercegovini koje su zbog egzodusa vjernika uvjetovana ratom, ostale na svome „minimumu“. Vjerojatnije će biti kako će doći do spajanja na način da u jednom sjedištu boravi nekoliko prezbitera koji će odatle duhovno opsluživati malobrojne vjernike. Tako se onda „svećenički identitet jača, materijalne brige se smanjuju, a napast individualizma ustupa mjesto dubokom osobnom odnosu“ (isto, 64).

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba