Katolički tjednik

Dok krvava ruska agresija bjesni u Ukrajini, ljudi u Bosni i Hercegovini ili, bolje rečeno, na prostorima bivše nesretne zajedničke države, ponovno – i ne htijući – u svojim dušama proživljavaju traumatične doživljaje koje su iskusili tijekom 1990-ih. Ponovno se prepričavaju ratne nedaće i dogodovštine, opet se govori o „pašteti od germe“, „rakiji od riže“ i receptima kako od „ništa“ napraviti nešto. Istodobno, pomalo manično, prave se zalihe brašna i ulja te kupuju drva za zimu – iako ova nije čestito ni minula. No, na drugoj strani uočava se kako „život ide dalje“ i da se pojedinac mora prilagoditi novonastaloj situaciji u kojoj, osim političke krize, dominira sve očitija gospodarska – s povećanjem cijena energenata što generira sveopću inflaciju. Unatoč, dakle, solidarnosti s patničkim ukrajinskim narodom i evociranja trauma iz prošlosti, nijedan problem nije se sām od sebe riješio te je nužno, u cjeloživotnom kontekstu, ne zanemarivati ih. Poglavito jer oni određuju čovjekovu svakodnevicu i u znatnom dijelu usmjeravaju sutrašnjicu. Među takve spada i pojava alkoholizma kao sociološkog fenomena na ovdašnjim prostorima, koji je star koliko i čovječanstvo, a iz kršćanske perspektive poučava o nužnosti odgoja za vrlinu umjerenosti.

Biblija kao sveta knjiga u kojoj se, prvotno, nalaze vjerske i moralne istine i pouke za život čovjeka, a potom ponešto i iz povijesti, geografije, biologije i ostalih znanosti, također dotiče ovu pojavu. Tako ćemo već na njezinim prvim stranicama naći kako se Božji miljenik – Noa odmah nakon što su se vode potopa povukle i Jahve sklopio Savez s ljudskim rodom postavivši mu dugu kao znak, odao piću. „Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd. Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred šatora“ (Post 9,20-21), kaže se naznačujući kako s alkoholom odmah dolaze različiti izazovi i problemi. Možda najstrašniji opis koji to dočarava jest prvi zabilježeni incest. Naime, nakon uništenja Sodome i Gomore Lot se sa svojim dvjema kćerima – jer mu se žena, kako slikovito opisuje sveti pisac, zbog osvrtanja natrag pretvorila u stup soli – nastanio u nekoj špilji. S obzirom da nisu imale muževe, kćeri su se dogovorile i napile svoga oca te s njime zatrudnjele (Post 19,31-38). Zato će Mudrac savjetovati svoga sina: „Slušaj, sine moj, i mudar budi i ravnim putem vodi srce svoje. Ne druži se s vinopijama ni sa žderačima mesa, jer pijanica i izjelica osiromaše i pospanac se oblači u krpe“ (Mudr 23,19-21).

Međutim, pogrješno bi bilo zaključiti kako Sveto pismo alkohol tretira kao „đavolji izum“. Dok navodi primjere onih koji su ga se zarad izvršavanja svoga poslanja odrekli – kao što je to, recimo, Sv. Ivan Krstitelj (Lk 1,15) – upućuje kako je vino dar Božji koji ima svoju ulogu u trenutcima kada čovjek na trenutak spusti svoje životno breme. Psalmist stoga veli: „Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje“ (Ps 104). Svojevrsnu potvrdu tomu dao je i sam Gospodin Isus koji nije bježao od ljudskoga društva, pa ni u onim trenutcima kada je među okupljenima bio alkohol. Dobar primjer tomu jest svadba u Kani Galilejskoj (usp. Iv 2) kada je, na Majčin poticaj, pritekao mladencima u pomoć te vodu pretvorio u vino načinivši tako oko 600 litara. (Bilo je, kako evanđelist Ivan piše, šest kamenih posuda od dvije do tri mjere, a „mjera“ je označavala zapreminu od 40-ak litara.) Štoviše, očito je kako je bilo onih koji su mu prigovarali na temu „vina“, a On im je jednostavno odgovorio: „Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: 'Ðavla ima!' Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: 'Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grješnika!' Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom“ (Lk 7,33-35). Poslije ćemo naći i Sv. Pavla, apostola naroda, kako savjetuje svoga suradnika Timoteja: „Ne pij više samo vode, nego uzimaj malo vina poradi želuca i čestih svojih slabosti“ (1 Tim 5,23).

Nije, dakle, problem u alkoholu, nego u onima koji ga piju; onima koji ne mogu prepoznati granicu ni trenutak kada se: od „smiješna“ postaje otužan, od „zanimljiva“ dosadan, a od „druželjubiva“ alkoholičar. Poglavito u biotopu kakav je bosanskohercegovački gdje ni Turci nisu uspjeli ovomu fenomenu stati u kraj, te se u sevdalinci još uvijek pjeva: „Vino piju nane age Sarajlije; Na Ilidži nane pokraj Sarajeva.“ Štoviše, svojedobno je ispijanje alkohola – a u nekim krajevima i danas – bilo nešto kao znak inicijacije kod muškaraca, trenutak kada dječak postaje mladić. Ipak, kao i sve drugo što je u službi čovjeku: nevolja nastaje kada to postane gospodar, stalni životni suputnik, a nerijetko i jedini „drug“. Razvidno je kako tada pojedinac gubi svoj identitet i postaje „nešto drugo“ te kao takav izvor problema za svoju obiteljsku, ali i širu zajednicu. (Premda se danas kaže kako je Facebook [ili preciznije društvene mreže] razveo više brakova nego rakija.)

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba