Katolički tjednik

Kada ljudi vide neko uistinu lijepo umjetničko djelo, poslušaju dobru glazbu ili osjete miris prirodne svježine, najčešće kažu kako je to: melem za dušu. Današnji pak naraštaj ponajviše čezne za utješnom riječju – riječju koja otkriva obzore smisla života, unatoč okolnostima ispraznosti i očaja. To su poruke koje liječe duh i dušu čovjeka, idući puno dalje i nudeći puno više nego logika „da uvijek može biti gore/lošije“. Takvu utjehu traži čovječanstvo još od vremena „izgona iz raja zemaljskoga“. Iskusili su to i prvi kršćanski misionari – apostoli naroda Barnaba i Savao, odnosno Pavao, kada su prema poslanju Duha Svetoga, na svom prvom misijskom putovanju, oko godine 47., došli u Antiohiju pizidijsku te u dan subotnji ušli u sinagogu. „Nakon čitanja Zakona i Proroka pošalju nadstojnici sinagoge k njima: „'Braćo', rekoše, 'ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite!'“ (Dj 13,15). Na tragu je to onoga starozavjetnoga poticaja proroka Izaije koji daje zadaću: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš“ (40,1). U globaliziranom svijetu, obilježenom konkurentskim odnosima i gdje je sve tretirano kao roba, naslućuje se kako je ovo prvotno poslanje kršćanina.

A da bi vjernik, praćen također legitimnom sumnjom sadržaja i smisla vjere, mogao biti spreman na odgovor svakomu koji od njega zatraži obrazloženje nade koja je u njemu (usp. 1 Pt 3,15), i on sam mora provjeravati duhove (usp. 1 Iv 4,1) družeći se s Božjom riječju. Naime, Bogom nadahnuti pisci, u određenim trenutcima ovozemnoga protoka vremena, bilježili su Božje poruke i pouke zaodjenuvši ih u ruho ljudske riječi. Vrhunac toga dijaloga s čovjekom jest utjelovljenje Riječi – Isusa Krista, druge Božanske osobe: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Papa Benedikt XVI. u razgovorima s novinarom Petrom Seewaldom kazat će: „Po Kristovoj je poruci i poruci Crkve k nama vjerodostojno pristupio znanje o Bogu. Bog je htio ući u ovaj svijet. Bog je htio da ga ne naslućujemo samo izdaleka preko fizike i matematike. Htio nam se pokazati. I tako je mogao učiniti ono o čemu se izvješćuje u evanđeljima“, (Svjetlo svijeta, str. 194). Odatle će biti definirano kako u svakoj crkvi zapravo postoje dva oltara, tj. dva stola: stol Riječi i stol Tijela i Krvi Kristove, koji omogućavaju cjelovitost i „raznovrsnost“ duhovne hrane za čovjeka.

Međutim, uslijed poplave ideološko-propagandne literature, opterećenosti koju su donijela stoljeća te aktualnoga banaliziranja ljudske komunikacije, današnji je naraštaj u realnoj opasnosti ne prepoznati važnost i spasonosnost vječne Riječi i biblijske poruke. Osim toga, u napasti ju je „prilagoditi“ zakonitostima vremena u kome živi relativizirajući njezinu poruku. Tako onda Biblija postaje „jedna od knjiga“ koja može valjati čovjeku, ali ne i „knjiga života“ i sidro u životnim olujama. U tom se kontekstu prepoznaje kako ljudi, želeći osvojiti vrhunce slobode i postati kao bogovi (usp. Post 3,5), opasno srljaju u provalije anarhije i samouništenja. Odatle je nužno krenuti u potragu za onim što čovjeku neće ograničavati njegovu samostalnost, ali će ga očuvati od pogubnih pobuna. Zato je nužno u svakoj prilici prenijeti vlastito iskustvo utjecaja Božje riječi. Ona je uistinu živa i djelotvorna, „oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (usp. Heb 4,12). Stoga se za tu zbirku od 46 knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta jednostavno kaže: Sveto pismo.

Ono je, kako se izrazio Sv. Pavao, „bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban“ (usp. 2 Tim 3,16-17). Ne „prilagođavajući ga“ svijetu, nego svoj život ravnajući prema svetopisamskim poticajima, treba ga „čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je napisano“ (usp. DV, 12) kako se ne bi upalo u zabludu ovladavanja drugima i iskorišćivanju drugoga.

Imajući iskustvo krvavoga rata iz 1990-ih, i hrvatski je narod – kao i ostali narodi koji žive na ovdašnjem podneblju – prošao fazu materijalne obnove. Porušene crkve, župne kuće i druga dobra u velikoj većini su ponovno podignuti – neki čak i veći i ljepši nego što su bili. No, umjesto duhovnoga povratka korijenima sada se nalazimo u razdoblju fizičkoga odlaska i prirodnoga izumiranja. U suočavanju s ovom situacijom postoje dvije opcije: žalovanje nad sudbinom i pesimističko čekanje kada će nas nestati, ili vjerničko razbuđivanje i utvrđivanje „ostatka koji tek što ne umre“ (usp. Otk 3,2). Kako napisa naš nobelovac Ivo Andrić, nije vrijeme za isprazne priče. „I gle, kao uvijek u časovima najvećeg iskušenja, ja vidim, da mi u dnu duše, pod tvrdom korom i sivim talogom praznih riječi i izvitoperenih pojmova koji tako brzo iznevjere, žive vječne, nesvjesne i blagoslovljene baštine djedova, koji su tijelo svoje položili u stara rasuta grobišta, a jednostavne i jake vrline svoje u temelje naših duša“, Ex Ponto.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba