Katolički tjednik

Postoji šala koja kaže kako su baka i djed – stogodišnjaci, cijeloga života živjeli u ljubavi i poštovanju te se nikada nisu posvađali, i preminuli su istoga dana. Kada su došli u nebeska prostranstva, odjednom djed poče galamiti na baku: „Ti i tvoja zdrava hrana... Toliko smo se dole patili, a mogli smo u ovu ljepotu davno prije doći!“ Na ovom su tragu i fenomeni near-death experience, odnosno kako su naši preveli: iskustva „tik prije smrti“. Riječ je, dakako, o tzv. kliničkim smrtima i doživljajima onostranosti iz kojih se ljudi najčešće „vrate“ s osjećajem kako bi bolje bilo da su „tamo“ ostali. Je li to uistinu tako, svaki će čovjek moći s matematičkom sigurnošću kazati tek kad prijeđe prag koji se zove smrt. U međuvremenu valja iščitavati „znakove pored puta“ i koristiti se kolektivnom baštinom čovječanstva. U tom smislu, stari su Grci smatrali kako je „tijelo zatvor duše“ te bi ideal bio osloboditi ga se. Ipak, razvidno je kako Isus Krist ne prihvaća takvu logiku, nego, štoviše, upućuje na „uskrsnuće tijela“ – vraćajući mu tako izvorno dostojanstvo. Odatle je smisleno i svrhovito pitati smije li čovjek željeti umrijeti?

Uronjeni u aktualnu dominantnu kulturu smrti, koja agresivno nastupa i prema početku i prema kraju ljudskoga života, na prvu bismo mogli dati negativan odgovor: nitko ne bi smio ni pomisliti, a kamoli poželjeti ovozemaljsko skončanje. To poglavito dobiva na snazi kada se govori o pošasti abortusa, eutanazije ili smrtne kazne. Ili, kako bi naši stari rekli: Ne treba se petljati u „Božje stvari“ – kad On pozove, tada čovjek ide „na put“, pa se tom temom uopće ne treba ni baviti. Međutim, postoje primjeri i u Katoličkoj Crkvi današnjice koji daju naslutiti nešto drugo. Ili, bolje bi bilo kazati: nešto drugačije.

Početkom 2021. javnost je zaintrigirao slučaj sestre Andree Randon, redovnice iz Francuske, koja je doživjela 117 godina, a u siječnju je pobijedila i virus COVID-19. Upitana je li se prepala koronavirusa, kazala je: „Ne, nisam se prepala jer se ne bojim smrti… Sretna sam što sam s vama, ali željela bih da sam negdje drugdje – zajedno sa svojim starijim bratom, svojim djedom i bakom.“ S obzirom da je riječ o službeno drugoj najstarijoj poznatoj živućoj osobi na svijetu (starija je samo Japanka Kane Tanaka koja je 2. siječnja 2021. napunila 118.), mnogi bi zasigurno kazali kako se „naživjela“ i kako je logično da bi više voljela umrijeti jer većina iz njezine generacije „već dugo ore nebeske njive“. No, valja zapaziti kako ova milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga ništa loše nije kazala o ovozemaljskom životu, nego samo premjestila egzistencijalni naglasak.

Slično iskustvo nedavno je ponudio i Benedikt XVI. U pismu datiranom 2. listopada, koje je objavila opatija Wilhering u Austriji, 94-godišnji Papa u miru napisao je kako ga je smrt prijatelja i dugogodišnjega profesora o. Gerharda Winklera duboko dirnula. „Među svim kolegama i prijateljima on mi je bio najbliži. Njegova vedrina i duboka vjera uvijek su me privlačile (…) Sada je stigao na onaj svijet gdje ga, siguran sam, mnogi prijatelji već čekaju. Nadam se da ću im se uskoro pridružiti“, konstatirao je papa Ratzinger. To je odmah proizvelo spekulacije kako nekadašnji poglavar Katoličke Crkve više nema volju za životom. Zato je morao reagirati njegov osobni tajnik nadbiskup Georg Gänswein pojašnjavajući kako je „umjetnost dobra umiranja, to jest ars moriendi, dio kršćanskog života“. „Papa Benedikt to čini već dugi niz godina. Ipak, on je apsolutno pun žara za životom. Stabilan je u svojoj fizičkoj slabosti, kristalno čist u glavi i blagoslovljen svojim tipičnim bavarskim humorom“, rekao jeGänswein za njemački Bild.

No, ovo nisu ni izbliza snažni prijepori (ili preciznije rečeno: napadi) kao oni koji su se javili u trenutku umiranja svetoga pape Ivana Pavla II. Dok su desetci tisuća ljudi 2. travnja 2005. molili na Trgu Sv. Petra pogleda uprta u sobu gdje je ležao papa Wojtyla, svijet je mogao svjedočiti – kako su to već tada definirali – najvećoj njegovoj enciklici: „enciklici patnje“. U javnost se toga dana probila rečenica: „Lasciatemi andare“ – „Pustite me da odem [ka Gospodinu].“ Odmah su se javili oni liberalistički krugovi koji su pledirali kako je Papa zapravo zatražio eutanaziju. No, iz konteksta opisana u istoimenoj knjizi Lasciatemi andare koju potpisuju: Papin osobni liječnik Renato Buzzonetti, osobni tajnik Stanislaw Dziwisz te Czeslaw Dražek i Angelo Comastri, jasno je u kojoj je mjeri kod Wojtyle sazrjela ona ars moriendi i kako je bio spreman na „susret“ te je zato njegovo „pustite me“ bilo zapravo konstatacija, a ne molba.

Iz svega razvidno je da samo onaj koji se trudi čestito živjeti držeći do dostojanstva i svoga tijela, može realno pojmiti smrt shvaćajući kako nisu jalova Isusova obećanja i navodi o „kući Oca nebeskoga“. Sv. Pavao će zato kazati: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas“ (Fil 1,21-24). Stoga onaj koji čezne za životom vječnim, ovozemaljski živi kao putnik nastojeći ne ići „malen ispod zvijezda“.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba