Katolički tjednik

Narod veli da kada se hoće nekoga upoznati kakav uistinu jest, onda mu samo treba dati vlast u ruke – i sve će se samo kazati. Zbilja je odviše primjera kako se ljude nakon što bi dospjeli na vladajuće pozicije, više nije moglo uopće prepoznati. Vlast ima snagu čovjeka potpuno izopačiti: od janjeta napraviti vuka. No, ako pojedinac uspije izvojevati pobjedu protiv oholosti, bahatosti i samodopadnosti – koje moć i slava donose sa sobom, ima izvanrednu prigodu učiniti puno dobra, ne samo sebi i onima koji ga okružuju, nego i širem društvu. Jedno takvo svjedočanstvo dao je sveti papa Ivan XXIII. (1881. – 1963.). Izabran za 261. nasljednika apostola Petra, u dobi od 77 godina – da kao starac bude „prijelazno rješenje“, on je Crkvu Katoličku uveo u proces propitivanja o sebi i svojoj ulozi u svijetu iniciravši II. vatikanski sabor. Tako je ime toga Dobroga pape trajno upisano u red obnovitelja Crkve. Razvidno je, dakle, da čovjek ne mora pokleknuti pod napastima koje se kao čičak kače uz vlast, nego ih obuzdati kako bi njegovo upravljanje bilo u službi i na korist ljudima. Ono što je istodobno i olakotno i otežavajuće jest činjenica da se upravitelje tek kada to više ne budu, može adekvatno vrjednovati. Zbog ispreplitanja životnih putova i sudbina naroda na ovdašnjem podneblju, jasno je, u tom kontekstu, i zanimanje za djelo(vanje) novoga srpskoga patrijarha.

Smrću Irineja (Gavrilovića) 20. studenoga 2020., stolica nasljednika Sv. Save ostala je upražnjena. Stoga je Sveti arhijerejski sabor Srpske Pravoslavne Crkve na svom zasjedanju 18. veljače 2021. u Spomen-hramu utemeljitelja srpskoga pravoslavlja u Beogradu izabrao dotadašnjega mitropolita zagrebačko-ljubljanskog dr. Porfirija (Perića) za 46. po redu arhiepiskopa pećkog, mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog. Slično kako Jorge Mario Bergoglio kada je izabran za poglavara Katoličke Crkve, tako je i novi patrijarh, izrekavši blagoslov na „sve članove svetosavske Crkve i sve ljude dobre volje i čitav svijet“, zamolio sve da se mole Bogu za njega.

Riječ je o potomku tzv. Prečanskih Srba – tj. onih pravoslavnih koji ne žive unutar granica Srbije i Crne Gore, nego s „ovu stranu Drine“, odnosno u BiH i Hrvatskoj. Rođen je 22. srpnja 1961. u Bečeju, od roditelja Radivoja i Radojke Perić koji su iz sela Osinje kod Dervente nakon Drugog svjetskoga rata došli u Vojvodinu. Kršten je imenom Prvoslav. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja studirao je arheologiju u Beogradu, ali je 1987. diplomirao na Bogoslovskom fakultetu SPC-a. Prethodno ga je 11. travnja 1986. zamonašio njegov duhovni otac, sadašnji episkop bački dr. Irinej (Bulović). Poslijediplomski studij završio je u Ateni (1987. ­ 1990.) gdje je 2004. stekao i zvanje doktora znanosti. Za mitropolitazagrebačko-ljubljanskogizabran je na sjednici Svetog arhijerejskog sabora 26. svibnja 2014. te na tom mjestu ostao do izbora za poglavara Srpske Pravoslavne Crkve.

Tijekom službe u hrvatskoj metropoli često je isticao potrebu gradnje mostova između Hrvata i Srba. Štoviše, na svojoj je nastupnoj besjedi tijekom ustoličenja 13. lipnja 2014. u Zagrebu rekao: „Ja jesam Srbin, ali sam prije svega kršćanin, a to je univerzalna vrijednost i zato ću propovijedati i svjedočiti Krista. Volim svoj narod, ali volim i voljet ću i sve druge narode, svakog čovjeka, svaku ikonu Božju.“ Riječi su to koje bi svaki iole normalan kršćanin mogao odmah potpisati. Jer u njima se očituje nepobitna činjenica kako je sadržaj vjerskoga puno širi i bogatiji od sadržaja nacionalnoga. Očito je oboje važno za identitet jednoga čovjeka, ali ga oboje ne obilježava jednako. Štoviše, u sadržaju „kršćanin“ svoje mjesto nalaze i Hrvat i Srbin, i Nijemac i Rus…

I nema dvojbe da bi se katolik i pravoslavac na Balkanu puno lakše dogovorili da se u prvi plan ne stavlja nacionalna odrednica. Ona je i u slučaju gosp. Porfirija već došla u područje kontroverznoga kada su mu „iskopali“ da je na nekom druženju poslije liturgije u Chicagu pjevao četničku pjesmu Šta se ono na Dinari sjaji – Đujićeva [četnički vojvoda Momčilo Đujić] kokarda na glavi. Također, netko je uočio (ili fotomontirao?) da je kao vladika davao izjavu na kojoj se uz ikone svetaca vidi i lik Draže Mihailovića… Kako bilo, riječ je o čovjeku koji ne bježi od medija i koji će jamačno imati izravniju komunikaciju s javnošću, te kao takav i izloženiji kritici. Službujući u Zagrebu, mogao je osjetiti u kolikoj su mjeri hrvatski katolici otvoreni dijalogu sa srpskim pravoslavljem, te zasigurno potaknuti jedan novi val međusobnog uvažavanja. Sve ono što mu se predbacuje i podvlači pod nazivnik „kontroverznoga“ vrlo brzo će se iskristalizirati do istine, prema biblijskoj: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Mt 7,16).

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba