Katolički tjednik

U Sarajevu, kao nekadašnjem simbolu kulture i kompilacije duha ovdašnjih prostora, ljude se gotovo kroz cijelo stoljeće dijelilo na: „raju“ i „papke“. I premda bi netko na prvu pomislio kako je to preslik starogrčke podjele na građane i barbare, istina je ipak složenija i uglađenija. U prvom redu zato što su i oni koji su nastanjivali urbano područje u znatnom dijelu činili ovu drugu skupinu bivajući smješteni u njezine različite „podgrupe“; kao i obratno – da je bilo ljudi sa sela koji su također ulazili u opis raje. Granica je, moglo bi se iz duhovne perspektive kazati, išla kroz ljudska srca. S time što u tom slučaju srce označava središte emocionalne i socijalne inteligencije koja je važnija od one intelektualne. To upućuje kako su „papcima“ mogli biti obilježeni i fakultetski obrazovani ljudi, ali koji su uvijek gledali svoj interes i bili „neprilagođeni“ za sve oblike međuljudskih odnosa s integriranim pogledom „izvan kutije“ i tomu svojstvenim humorom, kao odlikom duha. Stoga su ljudi iz „raje“ nerijetko dolazili u sukob s onim što se danas naziva mainstream, a što je u načelu bila (i još uvijek u znatnoj mjeri jest) vlast i njezini društveni sateliti. U doba komunističkoga režima to je značilo biti spreman radi istine i nepisanih zakonitosti koje vladaju u raji, biti spreman i vlastiti život dovesti u opasnost. Odatle bi se moglo očekivati kako će takvi u ozračju artikulirane slobode i pluralizma, biti predvodnici kritičkoga pogleda na stvarnost te, onda, i društveni korektivi. Međutim, kvazidemokratske promjene i krvavi rat proizveli su da i ljudi iz raje nerijetko žale za „komunističkim loncima“, ostajući nesposobni proniknuti perfidnost zla, bez obzira koji ono predznak imalo.

O tomu svjedoči i anegdota kako je nekolicina prijatelja u poslijeratnom Sarajevu, razgovarajući o svemu i svačemu, došla na temu „ustaša, partizana i četnika“ kao pojmova kojima se „barata“ u današnjem kontekstu. U domeni slaganja i konsenzusa bilo je to da se stvarnost ne može tumačiti anakrono te je besmisleno u aktualnom ozračju koristiti nešto takvo iz vremena Drugog svjetskog rata. No, ustvrdili su kako se, zbog razbuktanih nacionalizama, „ustašama“ oslovljava Hrvate, „četnicima“ Srbe, a Bošnjaci bi se najradije vidjeli među „partizanima“, iako to u znatnoj mjeri ne odgovara povijesnoj istini te je „smrtni grijeh“ nazvati ih „ustašama“. Također, budući da je Srbija na istu razinu stavila partizanski i četnički pokret, usuglasili su se kako to onda mnogi i neće shvatiti kao pogrdno oslovljavanje Srba; kao i da među Hrvatima ima onih koji su mentalni sljedbenici Ante Pavelića pa za sebe i govore da su „ustaše“. Zbog toga su u priči partizani ostali oni među koje se svi mogu svrstavati kada žele ukazati na ulogu „dobrih momaka“, pa je zato i opravdano ići na festivale koji komemoriraju osobe i događaje iz partizanske prošlosti. No, sve je dobilo novu dimenziju kada je netko spomenuo kako su i partizani činili strašne zločine. I to sustavno u miru – za razliku od ustaša koji su to, provodeći nacističku politiku, radili u ratu. A kada se priča zaoštrila, jedan je Hrvat istaknuo kako bi mu zbog te činjenice veća uvrjeda bila kada bi ga netko nazvao partizanom nego ustašom… Zbog toga su ostali definirali kako je dotični „zagriženi nacionalist“ koji se zapravo samo pravi da je „raja“.

Pitanje je odatle kako je moguće da ljudi koji jedni druge dobro poznaju te u različitim situacijama imaju toliko međusobna povjerenja da mogu „krvave ruke pokazati“, najedanput nisu u stanju ostaviti „odškrinuta vrata“ i prihvatiti kako je istina ono što netko od njih govori. Odgovor je jednostavan: zbog izostanka lustracije najveća zaostavština komunističkog režima jest autocenzura, odnosno vlastito „operiranje pameti“: da se ne prihvaća ništa izvan nametnute „istine“. Tako se događa da i oni koji su prema svim parametrima „raja“, svojim postupcima negiraju neke od osnovnih nepisanih postulata te skupine društva dokumentirajući na taj način njezinu smrt. Primjerice, frontmen kultne rock-grupe Zabranjeno pušenje Davor Sučić alias Sejo Sexon u knjizi iz 2024., koju je uradio s novinarom i producentom Borom Kontićem, Pamtim to kao da je bilo danas, kaže kako je imao jedinstvenu priliku vidjeti „prevrat, revoluciju, ali i kako revolucionari funkcioniraju kad dođu na vlast“, pa zaključuje: „Iskustvo mi je da je svaka vlast ista ili slična.“ No, malo poslije veli: „Za dvadeset-trideset godina svaka je naša zvijezda u stotinama medijskih istupa propustila priliku kazati nešto u svezi s korupcijom, ustaštvom, fašizmom u društvu, nasiljem nad ženama. To je takva rijetkost – imam osjećaj da svi misle da će izgubiti posao, publiku, izgubiti podršku medija.“ Ni on, kao ni brojni drugi, istodobno ne vidi kako je jedan od razloga svega navedenoga zlo posijano komunističkom rukom i da je ono bilo osnovni razlog zašto se Jugoslavija raspala. I dok se o ostalim zlima govorilo tijekom pola stoljeća, o ovomu se i dalje najčešće šuti. Što je zapravo najsnažnija potvrda da je komunizam (bio) totalitarni režim. Ako itko, onda bi oni koji su iz toga vremena, a sebe smatraju rajom, trebali naći snage i to prihvatiti, jer inače uz već prokazane „fašiste“ u društvu samo još „papci“ ostaju, dok je „raja“ zbilja umrla odavno.