Katolički tjednik

Kako je malo potrebno da se cjelokupna društvena agenda poremeti, preokrene i presloži. Dovoljan je jedan događaj, jedan tren i da sve ono što se isticalo kao „najvažnije“ ode u drugi plan. Nažalost, snagu za takvo što najčešće imaju tragični događaji. Jedan takav koji se zbio 24. listopada 2024. ostat će crnim slovima upisan u kroniku zapadnobosanskog gradića Bosanske Krupe, ali i cijele BiH. Toga je dana, u večernjim satima, 15-godišnjak ušao u policijsku postaju te nožem jednoga policajca ubio, a drugoga ranio, prije negoli je svladan. Život je izgubio Ognjen Maran iz Bosanskog Novog, dok je ranjeni Avdo Hasanović iz Bosanske Krupe. Tužiteljstvo Unsko-sanskog kantona ovaj je tragični događaj okvalificiralo kao teroristički čin. Stanovnici su ostali šokirani, s puno više pitanja negoli ikakvih svojih mišljenja. I ne samo oni: cjelokupna je bh. javnost – a preko nje i ono što se naziva „region“ – zatečena te s pravom traži od nadležnih institucija odgovore. U prvom redu o motivima napada, a onda i o cjelokupnoj pozadini. Jer, kako uopće pojmiti da dječak, inicijala E. S., od nepunih 15 godina života, koji bi se prema svim zdravorazumskim parametrima, u toj tinejdžerskoj dobi trebao zanimati, ako ne za školu, onda za: sport, glazbu, zabavu, neki hobi… uzme nož te nasrne na policiju? Što takvo mlado biće može nagnati na čin koji će mu obilježiti cijeli život? Je li moguće da je već u tom uzrastu upao u probleme s drogama i alkoholom; je li predmet manipulacija starijih pomračenih umova; je li žrtva nekog od mnogovrsnih „izazova“ koji se pojavljuju na društvenim mrežama…? Naprosto, upitnika je bezbroj.

Ono što je, prateći ovaj tragični slučaj, odmah uočljivo jest nedostatak pravodobnih i jasnih informacija, bez ikakva religijsko-etničkog polariziranja. Pa čak i prvotne konferencije za novinstvo MUP-a i tužiteljstva nisu ponudile puno, ostavljajući prostor za mnogobrojne spekulacije – iako je čin nazvan terorizmom. Odatle se zbilja nameće zaključak kako su u pravu oni koji upućuju na religijski ekstremizam, odnosno islamizam. Poglavito što Bosna i Hercegovina već ima žalosno iskustvo takvih terorističkih akcija.

Kronologija tih tragičnih događaja vodi do Mostara u prvim godinama poraća. Naime, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. aktivirana je eksplozivna naprava koja je teže i lakše ozlijedila 29 osoba (od toga tri policajca) te uništila 120 stanova i isto toliko automobila. Odgovorni za ovaj zločin bio je Ahmed Zuhaira Handal iz Sudana i petorica njegovih pomagača. Na sudskom procesu 1998. dotični je u odsutnosti osuđen na 10 godina zatvora, a Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) dobio je osam i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, pet godina zatvora. Nadalje, s još tragičnijim posljedicama bio je teroristički napad na Policijsku postaju Bugojno 27. lipnja 2010. kada je smrtno stradao policajac Tarik Ljubuškić, teško ozlijeđena policajka Edina Hindić, a lakše još pet policajaca. Kao organizator i izvršitelj na 35 godina zatvora osuđen je Haris Čaušević. Tada se na sudu moglo čuti o sastancima koje je organizirao Rijad Rustempašić (osuđen na četiri i pol godine zatvora zbog planiranih terorističkih aktivnosti), na kojima se govorilo o „džihadu, vrbovanju štićenika, stvaranju šerijatske BiH, ali i o napadu na Bošnjake i političare koji su se odmakli od islama“. Uslijedio je onda „nadrealni“ čin Mevlida Jašarevića u Sarajevu, koji je u pol bijela dana 28. listopada 2011. pucao na zgradu Veleposlanstva SAD-a te teško ranio policajca Mirsada Velića. Prethodno je na dva DVD-a snimio oproštajnu poruku u kojoj je naveo kako „namjerava prisiliti strane vlade da promijene svoj odnos prema muslimanima u svijetu“. Osuđen je na 15 godina zatvora. Potom, dok se BiH pripremala dočekati papu Franju, u Zvorniku je 24-godišnji Nerdin Ibrić 27. travnja 2015. u policijskoj postaji ubio policajca Dragana Đurića i ranio još dvojicu prije nego su ga usmrtili. Poveznica svim navedenim teroristima jest islamizam, odnosno to što su bili članovi vehabijskoga pokreta koga su na bosansko tlo tijekom posljednjega rata donijeli mudžahedini pristigli iz islamskih zemalja. Zbog toga – a prema izreci da „onaj koga su zmije ujedale i guštera se plaši“ – nije čudno što se i najnoviji teroristički čin u Bosanskoj Krupi povezuje s ekstremističkom interpretacijom islama.

Toga, pak, u puno većoj mjeri ima u mnogim zemljama zapadne Europe nego u BiH. No, problemi ovakve vrste koji se nažalost „redovito“ javljaju u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj… guraju se pod tepih kako se „društvo ne bi uznemiravalo“. A kao rezultat toga postoje u pojedinim gradovima – de facto – „šerijatski uvjeti življenja“ koji uključuju, ne samo molitvene prostore gdje se propagira ekstremizam, nego i „šerijatsku policiju“ na ulici. Na taj se način stvara ozračje „tinjajućeg revolta“ koje se odražava na jačanje ekstremne desnice te sve prijeti rezultirati pravom katastrofom. Iako u BiH – poglavito u ruralnim krajevima – ima svakakvih pojava religijske i društvene nazadnosti, ipak je nedvojbeno kako se ne može kazati da je ova zemlja „leglo islamističkog terorizma“, jer se navedena europska društva suočavaju s puno većim izazovima nego što su ovi – uistinu tragični ali, po svim parametrima, izolirani – slučajevi terorizma u BiH. Zbog toga je od životne važnosti ne skrivati informacije ma kakve bile, nego jasno prikazati i osuditi – pri čemu sama Islamska zajednica može ponajviše učiniti – kako bi se problem rješavao na razini pobijanja ideja, a ne načinom „dekreta“ zabrane i lakonskoga osuđivanja kao da se to sve skupa tiče nekoga drugoga.