Katolički tjednik

Životno iskustvo potvrđuje ono što pjesnik reče da „stalna na to svijetu samo mijena jest“ (P. Preradović, Mujezin). Iz današnje perspektive gledano, puno se na tu temu može posvjedočiti promatrajući stoljetnu dinamiku postojanja Katoličke Crkve. Rođena u Palestini, prohodala u Maloj Aziji, stasavala duž istočnih obala Sredozemlja, ukorijenila se i sazrjela u Rimu odakle se proširila diljem Starog kontinenta. Misionari su je zatim, kroz različita vremenska razdoblja – sve do danas, navješćujući Isusovu radosnu vijest spasenja, odveli u „najudaljenije“ krajeve svijeta. Idući, uvjetno rečeno, tim tragovima, papa Franjo je u svome osvrtu na apostolsko putovanje u Indoneziju, Papuu Novu Gvineju, Istočni Timor i Singapur, kazao da „smo u razmišljanju o Crkvi još uvijek previše eurocentrični ili, kako se kaže, 'zapadnjački' orijentirani“. „U stvarnosti, Crkva je mnogo veća, mnogo veća od Rima i Europe, mnogo veća i – usuđujem se reći – mnogo življa u tim zemljama!“, naglasio je u Općoj audijenciji 18. rujna 2024. Očito, Papa to nije ustvrdio tek tako, nego na temelju onoga što je vidio i na tragu tendencija koje se već godinama mogu prepoznati. Stoga, detektirajući duhovnu pustoš koju je u zapadnu civilizaciju donijela postmoderna i kušajući njezine mnogobrojne gorke plodove, valja (se) zapitati je li došlo vrijeme za evangelizaciju Europe, i to iz kršćanskih središta koja su ne tako davno bila odredišta misija ad gentes.

Premda još uvijek postoji velika potreba za misionarima u Africi, Južnoj Americi, Aziji i Oceaniji – u krajevima gdje ljudi nikada nisu čuli za Isusa, nedvojbeno je kako se naglasak s vremenom premjestio. Sjeme koje je posijano danas raste i donosi obilat rod te su na mnogim mjestima strane navjestitelje Riječi zamijenili domaći ljudi, očitujući živost i čvrstinu vjere. Zbog toga se Crkva s ponosom sjeća velikih misionarskih imena rođenih u Europi, kao što su: Sv. Franjo Ksaverski (1506. – 1552.), suosnivač Družbe Isusove, koji je kao predstavnik Portugalskog Carstva vodio prvu kršćansku misiju u Japanu, a danas ga se naziva  „apostolom Kine i Japana“; zatim mučenici Sv. Ivan Brebefski (1593. – 1649.) i Sv. Izak Jogues (1607. – 1646.), francuski isusovački misionari u Kanadi; onda Sv. Petar Claver (1580. – 1654.), španjolski isusovac, misionar u Južnoj Americi, u Kolumbiji, kojega se naziva „zaštitnikom robova“; potom sluga Božji Matteo Ricci (1552. – 1610.), talijanski isusovac i jedan od prvih misionara u Kini, koji je 1602. napravio kartu svijeta ispisanu kineskim slovima; onda španjolski franjevac Sv. Junípero Serra (1713. – 1784.), čije je ime nezaobilazno kada se govori o kršćanstvu u SAD-u, u Kaliforniji; zatim Sv. Daniele Comboni, MCCJ, (1831. – 1881.), talijanski svećenik koji je služio kao apostolski vikar Srednje Afrike, te na tu nakanu utemeljio dvije redovničke družbe; onda po mnogima najznamenitiji Belgijanac svih vremena Sv. Otac Damien (1840. – 1889.), krsnim imenom Jozef De Veuster, član Kongregacije Presvetog Srca Isusova i Marijina, kojega se naziva „apostolom gubavaca“; te naposlijetku hrvatskom puku najbliži: Albanka Sv. Majka Tereza, MC, (1910. – 1997.) i s njom sluga Božji otac Ante Gabrić (1915. – 1988.), koji su ispisali najsvjetlije stranice Katoličke Crkve i čovjekoljublja u Indiji.

Razaznajući kako su civilizacijski tijekovi i društveni tektonski poremećaji doveli do toga da su pojedina područja koja su nekoć bila izvorište kršćanstva, danas svedena na ostatke ostataka ili kao takva potpuno ugašena, jasno je koliko je besmisleno lamentirati nad sudbinom Staroga kontinenta, odakle su potekli veliki misionari. Naprosto, nužno je definirati sadašnje stanje i sve snage usmjeriti na kreiranje strategije koja će biti odgovor na prepoznate probleme i izazove. U tom smislu, dobro se prisjetiti kako je potkraj 2015. tadašnji pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, afrički kardinal Robert Sarah u razgovoru za njemačku stranicu Kath.net istaknuo da je „smrtni grijeh Europe“ tiho otpadništvo od vjere, odnosno želja izgraditi „humanizam bez Boga“. Pojasnio je kako je Stari kontinent ugrožen jer je zaboravio Boga, a posljedično i svoju kulturu, povijest, korijene te u konačnici identitet. Na kraju je upozorio na opasnost „eurocentrizma“ u samoj Crkvi koja je u napasti prihvatiti diktaturu individualizma i subjektivne savjesti.

Upravo se na tragu sagledavanja svojih korijena europski kontinent ne smije bojati biti prepoznat kao misijsko područje. Štoviše, kada se analiziraju noviji papinski i dokumenti vatikanskih dikasterija, može se uočiti snažno isticanje potrebe „pastoralne promjene u misijskom smislu“. Tako Kongregacija za kler u naputku Pastoralno obraćenje kaže: „Da bi se Riječ nastavilo naviještati, u kršćanskim zajednicama mora postojati odlučno misijsko opredjeljenje 'koje može sve preobraziti, tako da crkveni običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i sve strukture postanu prikladni kanal za evangelizaciju današnjega svijeta više nego sa samoočuvanje'“ (br. 5). U kojoj će mjeri, u toj zadaći, nekadašnje misijske Crkve Afrike i Azije „vratiti dug“ Europi, zasigurno je pitanje na koje neće dugo trebati čekati odgovor.