Katolički tjednik

Istinita zgoda s početka XXI. stoljeća govori o iskustvu skupine bogoslova koji su iz Bosne zrakoplovom putovali u Švedsku te su morali „presjesti“ u Münchenu. Po slijetanju u zračnu luku službenik koji je pregledao njihove dokumente, primijetio je kako im putovnice nisu „išarane“ graničnim pečatima, pa ih je pitao: „Prvi put u Europi?“ Jedan od njih je na to odgovorio: „Da, kao što vidite, mi smo iz Azije!“ Službenik je zbunjeno pogledao te im svejedno poželio dobrodošlicu. Bio je to, gledano s vremenskim odmakom, susret različitih mentaliteta, pa i svjetova koji su ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. postali bliži, no još uvijek dovoljno različiti. Ipak, ta je blizina postala očitijom kada se Stari kontinent 2015. suočio s migrantskom krizom koja ni u 2023. još uvijek ne jenjava. Štoviše, ona je dodatno zakomplicirala pitanje „Što je Europa?“ te otkrila posljedice samoubilačkoga nagona liberalističke ideologije koja je kroz nekoliko desetljeća uništavala duh europskoga čovjeka. Uz to, besmisleni rat koji je Rusija pokrenula invazijom na Ukrajinu, etablirao je dvojbu postoji li uopće Europa kao kontinent, ali i politički projekt zajednice naroda. U takvu ozračju rijetko se tko snalazi nudeći smisleni izlaz. Stoga se valja zapitati što Crkva Katolička može ponuditi, koje je njezino „europsko iskustvo“.

Na tom tragu najprije se mora reći kako se katoličko vodstvo, u liku rimskih papa, tijekom XX. stoljeća pozitivno izražavalo o ideji zajedništva država u Europi inzistirajući na kršćanstvu kao ujedinjujućoj sili. Premda ni „demokracija“ ni „Europa“ nisu izvorni plod katoličkog svjetonazora, ipak ih je Katolička Crkva relativno brzo usvojila te – sjećajući se jedinstvenoga ozračja srednjega vijeka do pojavka Lutherove reformacije – snažno promovirala. Prvotni razlog zašto su pape davale snažan poticaj ujedinjenju europskih država bilo je strašno iskustvo krvoprolića u Prvom svjetskom ratu. Tako je Benedikt XV. (1914. – 1922.) u enciklici Pacem Dei Munus iz 1920., ukazao na nužnost bratstva među narodima, koje se ne može graditi na temeljima „mira pobjednika“, čega je plod bio i Versajski ugovor. Stoga je upozorio na mogućnost ponovnog rata što se nažalost nakon dva i pol desetljeća i ostvarilo. Na istom je tragu bio i Pio XI. (1922. – 1939.) koji je nastupio enciklikom Ubi Arcano Dei iz 1922. imajući na umu spriječiti novi rat u Europi. Tako će francuskom veleposlaniku Charlesu-Rouxu u srpnju 1932. kazati da „sadašnja politička konstrukcija Europe podijeljene na niz zemalja kojima vlada ljubomorni nacionalizam, više ne odgovara uvjetima vremena kada se obilazak ovog kontinenta može obaviti za 24 sata“. „Budućnost Europe leži u europskom sporazumu koji vodi prema Sjedinjenim Europskim Državama“, smatrao je Pio XI. koji je snažno osudio velika zla u Europi: fašizam (enciklikom Non Abbiamo Bisogno iz 1931.), nacizam (Mit Brennender Sorge, 1937.) i komunizam (Divini Redemptoris, 1937.).

Ovim je putem nastavio i Pio XII. (1939. – 1958.) ukazujući, nakon strahota II. svjetskog rata, na zajedničku baštinu. U tom je smislu on autor i prve „europske enciklike“ Fulgens Radiatur iz 1947., u kojoj je Sv. Benedikta proglasio zaštitnikom Europe. Također je davao veliku podršku katoličkim političarima Konradu Adenaueru, Robertu Schumanu i Alcideu De Gasperiju koji su udarili temelje Europske unije. Smatrao je da bi takva „kršćanska Europa“ bila adekvatan odgovor protiv komunizma. Ublaženiji je stav imao Ivan XXIII. (1958. – 1963.) koji je podržavao ujedinjenje Europe, ali se vidio kao posrednik između Istoka i Zapada te kao takav doprinio svjetskome miru. Slično je nastavio i Pavao VI. (1962. – 1978.) objašnjavajući da zanimanje Crkve za politička i ekonomska pitanja, kakvo je stvaranje EU-a, leži u činjenici da je toliko „kulturnih, moralnih i vjerskih vrijednosti uključeno u ideju Europe“.

Ipak, vjerojatno je najviše energije na ovom planu uložio Ivan Pavao II. (1978. – 2005.) gradeći na idejama Pija XII., ali sa snažnim naglaskom kako Europa uključuje i Istok, a ne samo Zapad, s time što ih povezuje dotad „izbrisana“ Srednja Europa. Budući da se ideja EU-a već uvelike razvijala, inzistirao je na poštivanju „suvereniteta svake nacije na temelju njezine vlastite kulture“. No, već je uočavao kako ta Europa gubi iz vida svijest u vlastitoj kulturi oslanjajući se isključivo na liberalne temelje. Stoga se zalagao za izričito priznavanje „europskih kršćanskih korijena“ i spominjanje Boga u preambuli Ustava EU-a, što je izostalo.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju