Katolički tjednik

Jedna od datosti o kojoj se vode „civilizacijski sporovi“ jest: sloboda. Što je njezin sadržaj, koje su njezine granice i tko je uistinu slobodan, ostaje predmetom različitih tumačenja. S obzirom na slojevitost čovjekova individualnog i društvenoga života, i ovaj fenomen ima višestruke manifestacije te postoje različiti oblici slobode, uz koje se, onda, u načelu vezuju i prava. Među najčešće spominjanima u suvremenom dobu su: sloboda govora i vjerske slobode. One, gledano na teoretskoj razini, ne trebaju posebna obrazloženja, ali promatrano u praktičnom obliku, razvidno je kako bivaju područjem manipulacija, individualističkih krivih tumačenja i zlorabljenja. Poglavito je problematično kako uskladiti sve moguće vidove slobode i definirati njezine granice. Štoviše, istinski je izazov prepoznati temelj na komu valja graditi misaoni, a onda i odjelotvoreni koncept slobodna postojanja i djelovanja. To je još zahtjevnije u religijski i nacionalno složenim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina. No, utoliko i potrebnije ukazati na nužnost stvaranja suglasja prema načelu koje će vrijediti za sve podjednako, jer u suprotnom umjesto slobode, društvom će vladati hipokrizija, tj. kolektivno licemjerje kao okvir za mentalno ropstvo pojedinca i cijele zajednice.

Što to znači, moglo se nazrijeti usred vreloga ljeta 2024. kada je politička analitičarka iz Sarajeva Ivana Marić na društvenim mrežama ironično komentirala poziv reisul-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića muslimanima da uslijed teške suše upute Kišnu dovu, te napisala: „Treba što prije patentirati ovu genijalnu ideju za rješenje klimatskih problema. Pa je l'! Kud se toga nismo sjetili prije ovih vrućina.“ Uslijedile su, ne samo kritike iz političkih krugova, koje su razumljive u kontekstu prikupljanja lakih političkih poena u jeku izborne godine, nego i prijetnje najogavnije vrste uz (sveprisutni) govor mržnje s različitih strana. A sve na način da je stvoreno ozračje linča dotične gospođe, etiketirane teškim islamofobom, kojoj je praktično stavljena meta na čelo. 

No, koji je njezin krimen i kakve su „moralne veličine“ oni koji su joj uputili raznorazne prijetnje, može se razaznati ukoliko se njezina opaska prenese na razinu Katoličke Crkve. Dakle, u katoličkoj liturgiji postoje, recimo: Misa za kišu, Misa za lijepo vrijeme te Misa za vedrinu. I ne samo biskup, nego i svaki svećenik može ljude pozvati da slave misu i mole na tu nakanu. Onaj tko ne vjeruje u moć molitve (kao spomenuta gospođa), ima pravo ne vjerovati, pa i iznijeti svoje ironično mišljenje kako su mu takvi poticaji na razini bajki – jer je to područje njegove/njezine slobode; međutim, nema pravo to što je nekomu sveto vulgarno opisivati ili dovoditi u vezu s vulgarnošću – jer bi time narušio vjersku slobodu drugoga. Zato, zbog izrečenoga kritičkog stava, pravi vjernik bi nastojao naći ispravan odgovor te bi – uvjeren u vrijednost onoga što osobno vjeruje i zastupa – više žalio onoga tko to ne prepoznaje, a ne stvarao ozračje „lova na vještice“.

Simptomatično je pak da oni koji su se u konkretnom slučaju pozivali na „vjerske osjećaje“ mirno gledaju kako se već godinama u samom središtu Sarajeva, preko puta Narodnoga pozorišta/kazališta, besramno vrijeđa katolike pa i izruguje zapadnu civilizaciju kojoj nominalno država BiH teži. Naime, da ponovimo ono što smo kazivali i prije dvije godine: na zidu zgrade na rečenoj lokaciji stoje uokvireni plakati koji na engleskom jeziku opisuju „baštinu Zapada“ kako ju autor(i) vide. Tako se uz prikaz križa od bodljikave žice te raspela na kome je Isus, nabrajaju: kršćanska demokracija, križari, inkvizicija, ropstvo, Indijanci, I. svjetski rat, II. svjetski rat, Nagasaki, Hiroshima, Palestina, Vijetnam, Afganistan, Irak, „Bosnia“, Sirija. Sve završava riječima: „Bosnian democracy. Look around yourself… and learn“ – „Bosanska demokracija. Osvrni se oko sebe… i uči.“ I na to nitko od viđenih „boraca za vjersku slobodu“ ne reagira, niti ukazuje kako je to očiti govor mržnje. A da to uistinu jest tako, može se samo zamisliti što bi bilo da netko bilo gdje u BiH (iako bi Sarajevo – uvažavajući sve ostale gradove – ipak trebalo biti uzor svima) nacrta mjesec i zvijezdu kao simbol islama uz, recimo, riječi: terorizam, istrjebljenje kršćana, sakaćenje žena, srednjovjekovna zaostalost i sl. 

Zato je logično pitati znači li ovakva „bosanska demokracija“ slobodu kritički se odnositi prema svemu osim prema muslimanima, islamu i Islamskoj zajednici? Ukoliko se želi graditi istinsku demokraciju i njegovati vrijednosti slobode, onda je prvi korak zauzeti autentičan stav prema svim sličnim pojavama. Jer licemjerno je na jednoj strani sve pokrivati „islamofobijom“, a na drugoj strani sve opravdavati „slobodom“. I ako o ovomu itko ima iskustva govoriti, onda je to Katolička Crkva koja je od vremena Francuske revolucije 1789. na ovamo, doživjela i doživljava neviđena poniženja, ali koja su joj uz sve negativno donijela i slobodu da može razlučivati bitno od nebitnoga, sveto od svjetovnoga te naviještati evanđeosku poruku spasenja načelom ponude, a ne prinude. Upravo onako kako je Sv. Petar savjetovao: „Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju“ (1 Pt 3,15-16). Stoga se može zaključiti kako se prava sloboda nalazi u autentičnosti sve nazvati pravim imenom te odgovornosti to učiniti na način da se poštuje sloboda drugoga. Ako se u BiH bude izgrađivalo takvo društveno ozračje, onda je „bosanska demokracija“ na putu postati školski primjer za cijeli svijet, a ukoliko to izostane, nije ništa drugo nego obična demagogija mentalnoga ropstva već viđena u turbulentnoj prošlosti.