Katolički tjednik

Izravna posljedica bilo kakva sukoba jest gubitak zajedničkoga pogleda na stvarnost, koji je preduvjet mira i iole normalne budućnosti. Logično je to s obzirom da ljudi u ratu zauzimaju različite pozicije nasuprot jedni drugih te je njihova perspektiva pravocrtna i isključiva. Bitna odlika toga jest poimanje da je na „mojoj strani“ ono dobro, a na „protivničkoj“ ono loše. Ako se takav mentalitet naslijedi i u vremenu kada oružje utihne, jasno je kako se još uvijek vodi rat – samo drugačijim sredstvima. Papa Franjo će to u svojoj enciklici o ljudskom bratstvu i socijalnom prijateljstvu Fratelli tutti,od 3. listopada 2020., opisati „kulturom zidova“: „… podižu se novi zidovi za samoobranu, tako da više ne postoji svijet. Postoji samo 'moj svijet', do te mjere da se na mnoge više ne gleda kao na ljudska bića s neotuđivim dostojanstvom, već postaju jednostavno 'oni tamo'“ (FT 27). U takvu ozračju ni prava nisu univerzalna, ni žrtve nisu jednako vrijedne, ni čovjek u konačnici nije čovjek. Umjesto puteva bratstva kroči se stranputicama lukavstva i prijevare, odgajajući mlade naraštaje u uvjerenju kako je to jedino ispravno. Djedovi koji su ratovali oružjem na taj način daju materijala unucima nastaviti verbalne i mentalne bitke u svojim glavama, na društvenim mrežama i svojoj svakodnevici. To se tako zorno, uvijek na maliciozno nov način, otkriva u društvenim događajima na prostorima bivše zajedničke države na Balkanu.

U odnosima Bošnjaka i Srba to je osobito osjetljivo u mjesecu srpnju kada se komemoriraju masovna ubojstva muškaraca i mladića 1995., koje je Međunarodni sud u Haagu okvalificirao kao genocid u Srebrenici. Zbog bestijalnosti samoga čina, ali možda još i više zbog činjenice postojanja zlih struktura tadašnjega srpskoga političkog i vojnog vodstva, koje su pokušale prikriti zločin iskapajući tijela iz masovnih grobnica i prenoseći ih po dva, tri ili više puta na druga mjesta, tako da su kosti doslovce razasute svukuda, jasno je da Srebrenica budi posebne osjećaje kod Bošnjaka, a posljedično i kod Srba. Tada emocije rade više nego što je to općenito kada se govori o ratu. Odatle – uz apsolutno opravdano inzistiranje na istini i rasvjetljivanju cjelokupna konteksta zločina, koji uključuje pronalazak tijela onih za čiju sudbinu javnost još uvijek ne zna – valja dobrano paziti da se ne čine nove nepravde i tako obezvrjeđuju ove žrtve.

Prva nepravda jest negiranje počinjena zločina koji, prema definiciji Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida Opće skupštine UN-a iz 1948. – da je genocid ubijanje „u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina“ – uistinu jest genocid. Na prostoru BiH bilo je tijekom posljednjega rata mnogo teških i masovnih zločina na različitim stranama, međutim nijedan se ni po načinu egzekucije ni po brojnosti žrtava ne može uspoređivati sa Srebrenicom. Priznati to takvim jest stvar ljudskosti i zdrave pameti koja teži postaviti jasne temelje da se, uistinu, ni slično zlo nikada i nikomu ne ponovi. Stoga nikakav sud na svijetu ne može izreći adekvatne sankcije za one koji to poriču ili na bilo koji način obezvrjeđuju, koliko oni sami sebi nesreće stavljaju na teret duši i kolektivnom mentalitetu.

Druga je nepravda od ovoga strašnog povijesnoga događaja – koji zaslužuje svu obazrivost i kada se uopće o njemu govori – praviti mit zarad bilo kakve ideje. No, neke od pojava upućuju kako se upravo to radi. Jer, kako drugačije protumačiti da se posmrtni ostatci žrtava, među kojima su kod većine tek dijelovi tijela ili po jedna-dvije kosti, ceremonijalno – u suprotnom pravcu – voze glavnom prometnicom u Sarajevu i zaustavljaju ispred Predsjedništva? Kako definirati defile motociklista koji su se zaputili ka Srebrenici? Kako, što je najnovije, shvatiti to da se točno u podne, 11. srpnja sva vozila u prometu zaustave i zatrube?... Žrtve nedvojbeno zaslužuju puno više poštovanja od toga da ih se može uspoređivati s nekim događajima vezanim uz vrijeme preminuća Josipa Broza…

Treća nepravda govori kako je na temelju ovoga strašnog iskustva stradanja, pogubno smatrati da su sve ostale žrtve manje vrijedne. Upravo bi suze onih koji su izgubili svoje najmilije tijekom genocida u Srebrenici, trebale biti poticaj pokušati osjetiti bol svake majke bez obzira na koji se način ona Bogu moli, ili ne moli. To onda otvara zajedničke obzore. U takvom, pak, ozračju nema mjesta perfidnome populizmu koji će, primjerice, mise zadušnice za žrtve Bleiburške tragedije – a slobodno se prema istoj definiciji može kazati i genocida – te pravljenje spomen-groblja za one kojima se za grob i ne zna, ocjenjivati nečim ciničnim i pljuvati po tomu…

Ostavljati u naslijeđe budućim pokoljenjima ove „nepravde“, znači vezati im oko vrata omču prošlosti, mržnje i diskriminacije, ne dopuštajući nikakav napredak. Papa Franjo je to jasno naznačio kad je napisao: „Često otkrivamo da ljudska prava zapravo nisu jednaka za sve. Poštovanje tih prava 'preduvjet je za sam društveni i gospodarski razvoj neke zemlje. Kada se poštuje ljudsko dostojanstvo te priznaju i jamče ljudska prava, cvatu također kreativnost i poduzetništvo, a ljudska osobnost može razvijati svoje razne sklonosti i težnje za opće dobro'“ (FT 22). Zato, kročiti ka zajedničkom obzoru znači stavljati se u poziciju onoga nasuprot i za sebe tražiti isto ono što smo spremni drugima dati.