Katolički tjednik

Kad ljudi nisu sigurni treba li nešto činiti ili se pitaju zašto se to baš na takav način radi, onda se najčešće sjete izreke: „Bolje da propadne selo nego običaj!“ Ona objašnjava kako u jednoj obiteljskoj, lokalnoj ili nacionalnoj zajednici postoje ustaljeni načini ponašanja u određenim situacijama i okolnostima koji su naprosto „takvi“ i ne treba ih se puno propitivati i obrazlagati jer je to dio onoga „kako su stari činili“. Takve je obrasce, onda, teško ispravljati ili dokidati bez većih ili manjih negodovanja i pobuna. Prepoznajući to, francuski je pjesnik i romanopisac Henry Murger – čija je knjiga Scènes de la vie de bohème (Prizori boemskog života) bila predložak za glasovitu Puccinijevu operu La bohème iz 1896. – jednostavno definirao: „Lakše je srušiti dinastiju nego ukinuti običaje.“ O čemu je riječ, kazuje i optužba zabilježena u Novom zavjetu, koju su lažni svjedoci iznijeli protiv prvomučenika Stjepana da su ga čuli kako govori kako će „onaj Isus Nazarećanin razvaliti ovo mjesto i promijeniti običaje koje nam predade Mojsije“ (Dj 6,14) – što je, zatim, ovaj đakon platio glavom. No, istodobno, razvidno je kako se običaji s vremenom mijenjaju i nestaju. I to, iz perspektive vječnosti, tako brzo da je veliki Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji kazao kako su oni „kao listovi na granju,/ jedni dolaze, a drugi su već otpali“ (Raj, XXVI, 137). Očito je, dakle, kako su običaji tragovi duha jedne ili više generacija na određenom podneblju, a uvjetovani su predodžbama o životu kao takvom.

U tom smislu razvidno je kako se tijekom godine uz različite nadnevke, svečanosti i razdoblja vežu i različite prakse koje su, duže ili kraće, ukorijenjene u nekom narodu na pojedinom prostoru. Nekada su one uvjetovane vjerskim i nacionalnim, a nekada su jednostavno plod susreta i pretakanja različitih kultura ili pak zaostavština povijesnih datosti. Dovoljno je da se nešto na određeni način, kroz neko vrijeme ponavljalo, kako bi ušlo u kolektivnu svijest neke skupine ili naroda da je to običaj koga valja obdržavati. Pri tomu će malo tko biti spreman promotriti narav i motive nastanka istoga kako bi ga se moglo adekvatno vrjednovati. Štoviše, svaki pokušaj zdravorazumskoga objašnjenja i prokazivanja bilo čega lošega u tomu, vrlo često proizvodi reakciju apriornoga odbijanja i etiketiranja „revizionizmom“. U zemlji političke zamršenosti, komplicirane prošlosti i kulturološke različitosti kakva je Bosna i Hercegovina, to je moguće vidjeti kad god na površinu isplivaju rudimenti još uvijek nedovoljno rasvijetljena razdoblja komunističkog režima.

Oni se u veljači mjesecu pokazuju u Mostaru, kada određena skupina komunističkih poklonika, kojima se pridruže lovci na političke poene iz potpuno drugačijega ideološkog tabora, obilježava „Dan oslobođenja grada“. Godinama naviknuti na narativ „partizanskih oslobodioca“, takvi onda imaju potrebu obdržavanja svojih običaja koji, dakako, uključuju i mahanje simbolima jednoga totalitarizma kakav komunizam jest bio. Sve njegove zločine, čak i oni na koje su ovi običaji samo preneseni, a režima uopće nisu zapamtili, opravdavaju kao da su bili tek neke „mrlje“. Stoga ne mogu shvatiti da postoje ljudi koji se nad petokrakom, crvenom zastavom te srpom i čekićem zgražaju. I što je još teže, ne mogu pogledati istini u oči da je komunizam, ne slučajno, nego sustavno činio zločine i barbarskim se metodama obračunavao s neistomišljenicima. Uzaludno je takvima upućivati na rezolucije i dokumente kojima civilizirana Europa na istoj ravni promatra fašizam, nacizam i komunizam. I da „oslobođenje“ 1945. nije donijelo nikakvu slobodu, nego također zlo, smrt i neslobodu, samo u drugačijem obliku i ambalaži. Ne, oni će svoje običaje i dalje slaviti, šizofreno se pozivajući na vladavinu ljudskih prava…

A na podlozi „ljudskih prava“, nažalost, već barem dva desetljeća svoje nakaradne plodove također donosi pogubna, liberalistička navada antropološkoga banaliziranja čovjeka. No, ona tek stvara običaje, suptilnim tehnikama rastačući dušu i pamet, na osobit način, mladoga ljudskog bića. Na tom tragu, strašno je bilo vidjeti snimke s nekog španjolskoga karnevala, u veljači 2024., na kojemu su djevojčice predškolske i osnovnoškolske dobi „maskirane“ u prostitutke, kojima su na leđima okačene zastave duginih boja, a one jadne „ponosno“ plešu u povorci uz odobravanje i „brižnost“ (valjda) svojih mama. Očito je, onda, da je takvim roditeljima – koji to u pravom smislu riječi i nisu – besmisleno govoriti o pogubnosti seksualiziranja djevojčica, kao i stvaranja ozračja u komu će cvasti zlo pedofilije i seksualnoga iskorištavanja maloljetnika. Istodobno, društvo koje ovakvo što dopušta i propagira, šizofreno će se u(s)pinjati u borbi za slobodu i ljudska prava. I dok se kroz stvaranje ovakvih običaja krade djeci djetinjstvo i zdravo životno usmjerenje, nedvojbeno je da zapadna civilizacija sve više liči noju – najvećoj ptici, ali koja ne može letjeti (kako je Louis de Wohl na usta Atile u svome romanu Prijestolje svijeta opisao Istočno Carstvo u V. st.). No, promatrajući povijest, nije teško uočiti činjenicu kako iako je u običaje „zabranjeno“ dirati, njima naprosto istekne rok trajanja. Ostaje samo trag duha kakva je neko pokoljenje na nekom podneblju ostavilo…