Katolički tjednik

Strašno zvuče novozavjetna proročanstva kojima obiluje prvi dio liturgije došašća, a upućuju na svršetak svijeta i Kristov ponovni, ovaj put ne ubogi – rođenjem u štalici – nego slavni dolazak. Odlika tih događaja može se sažeti u tri segmenta: tajnovitost trenutka kada će se dogoditi, ratovi i prirodne kataklizme te sud svijetu. Sve, dakako, prati osjećaj tjeskobe i straha, uz pojavak različitih manipulatora i zavodljivaca. Evanđelja bilježe kako sam Isus na to upozorava  svoje učenike. „A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova“ (Mt 24,6-8). Zato im daje savjet da čitaju znakove vremena: „I bit će znaci na Suncu, Mjesecu i zvijezdama, a na Zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati“ (Lk 21,25-26). No, kako se može iščitati, to nije razlog za paniku, nego poticaj na obraćenje koje ima svoju svrhu: „Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (Lk 21,36). Dakle, svatko se svojim životom i djelima „opredjeljuje“ na kojoj će strani biti. A s obzirom da nitko ne zna kada će nastupiti taj, kako ga narod naziva, Sudnji dan, jasno je da je od krucijalne važnosti svakodnevno zauzimati stav za ili protiv dobra. Ako ikada, onda se ove riječi u aktualnom trenutku postojanja itekako ozbiljno mogu doživjeti.

Prema svemu sudeći, svijet se nalazi u najtežoj situaciji još od vremena tzv. hladnoga rata i Kubanske raketne krize u listopadu 1962. Tada je, kako svjedoče povjesničari, zamalo izbjegnut nuklearni rat između tadašnjega SSSR-a i Sjedinjenih Američkih Država. S obzirom da su Sovjeti u bratsku im komunističku Kubu bili dopremili dalekometne rakete (R14 Dvina) naoružane nuklearnim bojevim glavama jačine od 1 do 2,3 megatona s dometom više od 2 000 km, Amerikanci su se osjetili ugroženima. Tijekom 13 dana svijet je strepio što će se dogoditi. Glas razuma u tim trenutcima – vjerojatno i najsnažniji – bio je sveti papa Ivan XXIII. Osim što je pisao tadašnjim vođama velesila J. F. Kennedyju i Nikiti Hruščovu, uputio je putem Radio Vatikana apel svijetu. „Mir! Mir! Danas obnavljamo ovu svečanu molbu. Zaklinjemo sve upravitelje da se ne ogluše na ovaj krik čovječanstva. Neka učine sve što je u njihovoj moći da se očuva mir. Tako će svijetu uskratiti užase rata čije se strašne posljedice ne mogu predvidjeti“, poručio je tada Dobri Papa. Srećom, prevladale su zdravorazumske snage te nije došlo do nuklearne globalne katastrofe. Nedugo potom, 11. travnja 1963., objelodanio je encikliku Pacem in terris (Mir na zemlji) koja sublimira tegobno iskustvo rečene krize i daje smjerokaze za stvaranje ozračja mira u svijetu.

No, kako zlo ne miruje, tako se ponovno danas javljaju otvorene prijetnje nuklearnim oružjem. Ponajviše u kontekstu besmislenoga i – s obzirom na cjelokupnu povijest – bratoubilačkoga rata, točnije ruske agresije, u Ukrajini. Te su prijetnje dobile novu dimenziju nakon što je američki predsjednik Joe Biden, tek nešto više od dva mjeseca do isteka mandata, odobrio Ukrajincima korištenje američkih taktičkih raketnih sustava dugog dometa (ATACMS) unutar ruskog teritorija. Iz Moskve je to protumačeno kao izravni napad SAD-a na nju te se govori o „novoj fazi“ rata koja u dogledno vrijeme, očito, opravdava i uporabu nuklearnoga oružja. Kao svojevrsni „uvod“, odnosno „preteča“ tomu, Rusi su 21. studenoga 2024. ispalili na ukrajinski Dnjipro novu vrstu balističkih raketa, koja je letjela nevjerojatnom brzinom od 13 583 km/h.

Stoga zbilja – neovisno simpatizirao ga netko ili ne – zdravorazumski zvuče riječi novoizabranoga američkog predsjednika Donalda Trumpa, koje su se mogle čuti i tijekom njegove predsjedničke kampanje, da je nužno za isti stol dovesti i Vladimira Putina i Volodimira Zelenskog te učiniti sve kako bi se okončao rat u Ukrajini i kako ne bi došlo do nuklearnog sukoba. Premda je i sam 2017. poručio Sjevernoj Koreji da će se suočiti s „vatrom i bijesom“ ako nastave prijetiti SAD-u, njegove se riječi sada glede mira mogu potpisati. „Globalni sukob između nuklearnih sila značio bi smrt i razaranje u razmjerima bez premca u ljudskoj povijesti. Bio bi to nuklearni armagedon. Ništa nije važnije od izbjegavanja te noćne more… Mora nam biti potpuno jasno da je naš cilj odmah doći do potpuna prekida neprijateljstava. Sva pucnjava mora prestati. Ovo je središnja tema: treba nam mir bez odlaganja“, poručio je Trump čiji će se potezi kada ponovno uđe u Bijelu kuću, zasigurno pratiti s optimizmom.

Istodobno, ljudi su se nebrojeno mnogo puta osvjedočili kako političari znaju jedno govoriti, a drugo raditi. Tako da i na ovom tragu ostaje oprez. No povrh svega dobro je imati na umu ono što Sv. Petar napisa u svojoj drugoj poslanici: „Kao kradljivac će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti“ (2 Pt 3,10-12). Nastojati ovo pretočiti u život, zapravo je i smisao adventske priprave na Božić.