Katolički tjednik

Stara izreka da se „trn oštri od malena“ kazuje kako ništa ne može zamijeniti obiteljski odgoj. Ono što se usvoji u obitelji, ostaje kao trajno usmjerenje u život. Čovjek se, dakako, poslije može obrazovati, usavršavati u različitim vještinama i općenito raditi na sebi, ali kada dođe u ozbiljno iskušenje, tada će u načelu reagirati onim što je „ponio od kuće“. Papa Franjo će na tu odgovornost koja se nalazi u „obiteljskom gnijezdu“ uputiti u svojoj apostolskoj pobudnici Amoris Laetitia od 19. ožujka 2016. kada kaže: „Obitelj se ne može odreći toga da bude mjesto potpore, vođenja i usmjeravanja, pa makar morala pronalaziti nove metode i otkrivati nove izvore. Ona treba promisliti o tome čemu želi izložiti svoju djecu“, (br. 260). Koliko je to neizostavna zadaća, može se provjeriti u svakodnevici, nerijetko izbrazdanoj crnom kronikom, koja govori o izgubljenosti mladoga čovjeka u svijetu mnogovrsnih liberalističkih diktatura postmoderne. Zato u istom dokumentu Papa upozorava da je obitelj „prva škola ljudskih vrjednota, gdje učimo mudro koristiti slobodu“ (br. 247). Uistinu, ako se od malena usvoje zdrave moralne norme, utemeljene na Božjem zakonu – među kojima je istinoljubivost kao čeono svjetlo – onda bez obzira što sve sluganski mediji budu nametali i kakve sve zakone budu donosile ljudske skupštine, čovjeka neće moći poljuljati u njegovoj ljudskosti i dostojanstvu.

Ovo se u zemlji bogatstva različitosti i bijede sukobljenosti, kakva je Bosna i Hercegovina, prečesto iznova pokaže deficitarnim. Jer kako drugačije protumačiti da mladi ljudi bivaju (pre)nositelji i širitelji sjemena mržnje, posijana na ovdašnjem prostoru 1990-ih godina, kada se u tom dobu ni rodili nisu bili? Očito je, dakle, da nešto ne valja u odgoju: kako u kući, tako i na (virtualnoj) ulici i u školi. Stoga nema dvojbe da pogrješno rade svi oni koji misle kako se nekim dekretom ili sudskim predmetom može u bitnome promijeniti ono što je u odgajanju otišlo ukrivo. Poglavito što cjelokupni narodi pokazuju nezrelost u sagledavanju vlastite prošlosti – nastupajući gotovo uvijek iz perspektive ili žrtve, ili kolektivne nadmoćnosti, ovisno o čemu je riječ.

Moglo se to iščitati u strci koja se pojavila, a vezana je uz slučaj dviju djevojaka koje su, kako prenose svjetovni mediji, na društvenim mrežama „veličale ratne zločince“. Naime, dvijestudentice Fakulteta kriminalistike, kriminologije i sigurnosnih studija Sveučilišta u Sarajevu, srpske nacionalnosti, u vrijeme obilježavanja 28. godišnjice genocida u Srebrenici, uz pokazivanje tri prsta, okačile su fotografiju ratnog zločinca Ratka Mladića napisavši: „Osuđen na besmrtnost. Bio si i ostat ćeš naš heroj“; te „Ma nek' smo vas pobili“… Uslijedili su prosvjedi njihovih kolega i kolegica, a Državno je tužiteljstvo BiH formiralo predmet o ovom slučaju. Kakvu je to sve poprimilo notu, svjedoči činjenica da su dotične djevojke ubrzo dobile poziv prvog čovjeka srbijanske obavještajne službe Aleksandra Vulina da studij nastave u Beogradu kao stipendistice države Srbije na Akademiji za nacionalnu sigurnost. Premda nema sumnje kako je njihov postupak za svaku osudu, razvidno je da se na ovaj način ništa nije, niti će postići, osim dizanja medijske prašine koja nema nikakvu odgojnu vrijednost. Dovoljno je kazati kako nitko o njima ne bi pričao da su studirale, primjerice, u Banjoj Luci. Jer, dok u BiH postoje gradovi koji se „diče“ muralima ratnih zločinaca, stavljanje na ovakav način slučaja dviju studentica u žižu javnosti, više izgleda kao medijski linč, nego što za cilj ima prenijeti poruku da je njihov čin u biti kulturološki bolestan i da bi, kada slično njihovi vršnjaci ponove, same to trebale osuditi.

Kao što se iz obiteljskoga doma treba ponijeti kako se nužno nedvosmisleno distancirati od svakoga zločina koji je počinjen prije, evo, skoro tri desetljeća. I shvatiti u praktičnom djelovanju da su sve žrtve jednako vrijedne, bez obzira kako se zvale i kojemu nacionalnom korpusu pripadale. Hrvati su pak na ovomu tragu kao narod „ostali dužni“ stradalima u selu Briševu u općini Prijedor, koje su zločinci iz srpskog naroda 24. i 25. srpnja 1992. zbrisali s lica zemlje ubivši 68 (neki izvori kažu 67) nenaoružanih civila, što predstavlja najveći masovni zločin nad hrvatskim življem u posljednjem ratu. Jer teško se oteti dojmu da su unatoč nastojanjima Crkve, ove žrtve, za koje nitko nije odgovarao, u percepciji hrvatske javnosti ostale u znatnome obliku na margini. Ne šutjeti o njima znači biti na strani istinoljubivosti koja ne teži za osvetom, nego za mirom i pravdom.

Odgajati mlade naraštaje za to zbilja predstavlja ogroman izazov, s obzirom da je društveni kontekst civilizacijski infantilan. No, baš zato je nužno uložiti dodatni napor bez koga je budućnost osuđena na ponavljanje pogrješaka iz prošlosti. Vrjednujući obitelj, valja poslušati Papine riječi kada kaže da je ona „područje primarne socijalizacije jer je prvo mjesto gdje se uči odnositi prema drugima, slušati i dijeliti, biti strpljiv i pokazati poštovanje, jedan drugom pomagati i učiti se suživotu. Odgojna zadaća mora pobuditi osjećaj da su svijet i društvo 'obiteljsko okruženje', to je odgoj u kome nas se uči kako živjeti zajedno izvan zidova vlastita doma“ (AL 276).