Katolički tjednik

Promatrajući svijet oko sebe, možemo vidjeti kako je sve manje toga što ulazi u sadržaj pojma „nemoguće“. Pritom se nije nužno ograničiti na društvene stvarnosti, nego, štoviše, u obzir dolaze i one prirodne. Tako je sve „donedavno“ bilo nezamislivo da u (polu)pustinjskim krajevima padne toliko kiše da se stvore poplave – a to se sada događa; bilo je nepojmljivo da na prostoru europske kontinentalne klime u svibnju osvane snijeg – no sada i toga bude; zemlje koje obiluju vodenim potencijalom „doskora“ nisu znale što je suša – a ona sada i njih pogađa… Na ovdašnjem podneblju svjedočimo kako „danas“ sunce prži da se ne može izdržati u jakni, a već sutradan obijeli snijeg praveći temperaturnu oscilaciju od 20-ak stupnjeva. U takvu ozračju nije čudno što se poneki župnici našale ili zabune pa za Uskrs čestitaju „Božić“ i obratno. Naprosto, razvidno je kako se u prirodi kroz, približno, posljednja dva desetljeća nešto „turbulentno“ događa. Na jednoj strani su poplave, ogromne snježne oborine i hladnoća, a na drugoj suša, požari i razorni vjetrovi. I premda je istina kako je toga uvijek bilo – jer priroda i evolucija nisu nešto statično – nedvojbeno je da čovjek svojim načinom života uvelike pridonosi tomu ili bismo mogli kazati: ubrzava procese. Do koje je to mjere došlo, još uvijek nije moguće do kraja ustvrditi, ali mudrost nalaže dalekosežno gledati i spriječiti, umanjiti ili barem donekle sanirati neželjene posljedice. Poglavito što je to pitanje odgovornosti jednih za druge koje svoje utemeljenje ima i u zajedničkom podrijetlu stvorenja, pa prema tome tiče se vjere i vjernika.

Zbog čega se pak danas događaju različite drastične pojave u prirodi, neke od znanstvenih teorija to objašnjavaju slikom „gužve u prometu“, pa kažu da je sve tu kao i prije: godišnja doba (kao semafori) i njihove prirodne sastavnice (kao sudionici u prometu). No, problem je što se, zahvaljujući (i) ljudskom elementu, stvorila „gužva“ te bez obzira što semafori redovito signaliziraju da vozila mogu krenuti, promet ne teče kako treba, nego nekada uspije proći „jedno vozilo“, nekad se kroz raskrižje sruči masa, a nekada izgleda kako je sve uobičajeno. Zbilja se tako dogodi da jedne godine, recimo, tijekom zime padne tek pokoja pahulja snijega, a već sljedeće „zalupi snježina“ da paralizira cijele gradove. Slično bude i ljeti te nekada kiše nema „ni za lijeka“, a drugi put pada gotovo pa neprestance svaki dan. Sve to stvara zbrku, ne samo kod čovjeka koji mora planirati različite segmente svoga življenja, nego također i kod biljnog i ostalog životinjskog svijeta pa se, onda, događaju pojave da voćke procvjetaju u zimu i da galebovi dođu gdje prije nikad nisu bili (kao u Sarajevo).

Vjerujući, dakle, svojim očima, čovjek se ne bi trebao baviti kojekakvim teorijama urota, nego naprosto pitati što može učiniti pa ove fenomene koji već utječu, a nedvojbeno će još i više utjecati na njegovu egzistenciju, dovesti u domenu „prihvatljivosti“ i „planiranja“. U tom kontekstu povijest kazuje kako se Katolička Crkva uvijek zanimala na koji način unaprijediti i olakšati život pojedinca i društva. Primjera za to je bezbroj, a o njima svjedoči cjelokupna zapadna civilizacija, neovisno koliko se liberalističko-masonski krugovi trudili to negirati. Stoga nije čudno da papa Franjo nerijetko upozorava na potrebu odgovorna odnosa prema prirodi. Tako je na „ljudski element“, tj. „antropogene“ uzroke klimatskih promjena uputio u svojoj apostolskoj pobudnici o klimatskoj krizi Laudate Deum od 4. listopada 2023. Uz ostalo, osvijetlio je problem „globalnoga zagrijevanja“ uzrokovana povećanom koncentracijom stakleničkih plinova u atmosferi, koja je do 19. stoljeća bila stabilna. Smještajući temu u koncept „kulture odbacivanja“, konstatirao je kako ona ne „zabrinjava velike gospodarske sile koje nastoje ostvariti najveći mogući profit uz što manje troškove i u što kraćem roku“ (br. 13). Zato je, uz svu priču o potrebi „energetske tranzicije“, još uvijek činjenica da fosilna goriva čine 80% svjetske opskrbe energijom te njihova uporaba i dalje raste (br. 50), a s njome i količina stakleničkih plinova.

Međutim, i za ovo će ljudi – pa čak i u Crkvi – naći „opravdanja“. A koliko je to besmisleno, može se nazrijeti u odgovoru na pitanje: koliko se dobra na taj način čini sebi i svome bližnjemu? Jasno je da se ne može „preko noći“ napustiti ustaljene navike i način organiziranja života; da onomu tko se grije na ugljen nije moguće kazati kako ga više neće koristiti – jer, naprosto, nema drugi energent… Ali da ne treba stvarati strategiju i zajednički težiti ka „čistom“, to je i neljudski i bezbožno kazati. Poglavito, što je to pitanje, ne samo zdrava razuma, nego i čovjekova pogleda ka onostranosti. Bog je dao Sunce i vjetar, zemlju i vodu, snagu oceana i bioenergiju – kao obnovljive izvore energije, a čovječanstvo treba svoje snage usmjeriti kako bi ih koristilo ostavljajući planet kao lijepo mjesto življenja svakoj budućoj generaciji. Odatle društvo uistinu treba težiti, kako se Papa izrazio, „obvezujućim oblicima energetske tranzicije, koji bi trebali imati tri značajke: da su učinkoviti, da su obvezujući te da se mogu lako nadzirati“ (isto, 59). No, kao i u svemu, na putu ka tomu valja zapamtiti „da nema trajnih promjena bez kulturnih promjena, bez sazrijevanja načina života i društvenih uvjerenja, a ni kulturnih promjena bez promjena u ljudima“ (br. 70). To pak znači kako je putem duhovne obnove potrebno ponovno otkriti ljepotu i dostojanstvo ljudskoga bića. Rečeno iz današnje, postmoderne situacije: nema energetske bez duhovne tranzicije.