Katolički tjednik

Postoji legenda koja je ovjekovječena i na filmskome platnu u uratku iz 2023. naslovljenom Napoleon, a koja kaže kako je Napoleon Bonaparte govorio ruskome caru Aleksandru I. da mu Britanci predbacuju kako se Francuzi samo bore za novac, za razliku od njih koji se bore za čast. „Pa, svatko se bori za ono što nema“, objasnio je francuski vladar u čijim je ratovima nazvanim Napoleonski – vođenim od 1803. do 1815. – život izgubilo približno 3,5 milijuna ljudi. No, bez obzira koliko besmislena ili šaljiva bila ova izreka, ona odražava čovječji usud: uvijek teži(ti) za onim što nema ili ne posjeduje. Ovisno o cilju i objektu, to pak čovjeka može upropastiti ili spasiti. Stoga valja imati na umu kako iskustvo materijalne nestalnosti i ljudske krhkosti kazuje da se zdušno valja založiti samo za ono što je duhovne naravi. Jer neovisno u kakvoj se situaciji nalazili – bili robovi ili slobodni, siromašni ili bogati, mladi ili stari – ljudima nitko ne može oduzeti njihovo znanje i moralnost. Oni mogu biti na trenutak umanjeni ili zatomljeni, ali u konačnici uvijek iziđu na vidjelo. Njihov zajednički plod odgovara onomu što će čovjek ponijeti preko praga koji se smrt zove. Zato Isus Krist potiče: „Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6,20). Razdoblje korizmene priprave na Uskrs privilegirano je vrijeme kada pojedinac, ali i cjelokupne zajednice mogu zastati i vidjeti što to nemaju i za čime čeznu. I, nadasve, pokušati nazrijeti kamo će ih to naposlijetku odvesti.

Valja primijetiti stoga da je korizma, uvjetno rečeno, najozbiljnije godišnje doba. Premda obuhvaća pojmove kao što su post i pokora, uvelike ih nadilazi, otvarajući obzore radosti. Štoviše, oni služe samo kao alati u tom velikom 40-dnevnom „znanstvenom radu“ na sebi, imajući pred očima motiv susreta s Bogom koji je nadvladao smrt. A budući da je čovjek kompleksno biće, lako je uočiti kako će tom jednom korizmom samo dati smjernice kojim putem treba ići. Drugim riječima, ako čestito provede to vrijeme, približno će moći sagledati svoju životnu mapu i vidjeti gdje se nalazi, ali ne i dokučiti cilj putovanja. Ponajprije jer na tom putu nije sve kako je „prvotno predviđeno“ i življeno u raju zemaljskom, nego postoje mnogobrojne zamke, skupno nazvane napasti. Odatle se može naslutiti kako je korizmena priprava također razdoblje osnaživanja s izazovima života. Poglavito zato što: „Nije riječ samo o borbi protiv svijeta i duha svijeta, koji nas obmanjuje, zatupljuje i čini osrednjima, oduzima nam polet i radost. Ta se borba isto tako ne može svesti na borbu protiv naših ljudskih slabosti i nagnuća (svatko ima svoju: lijenost, požudu, zavist, ljubomoru ili nešto drugo). To je, naime, također stalna borba protiv đavla, kneza tame“, kako je objasnio papa Franjo u apostolskoj pobudnici od 19. ožujka 2018., o pozivu na svetost u suvremenom svijetu, Gaudete et exultate (br. 159).

Konkretno rečeno, ako u Crkvi kao zajednici vjernika ne postoji snaga koja će biti u stanju izvojevati pobjede na tom polju, onda je jasno kako je ona u svojoj biti siromašna, neovisno s koliko novaca i materijalnih dobara raspolagala. Poglavito što se razaznaje da oni koji su „zagledani u nebo“ ostavljaju i veliki trag „ispod zvijezda“ – kako „opomenu“ pjesnik A. B. Šimić. Što znači da onaj koji nastoji vidjeti gdje je „najtanji“, tj. što mu to najviše nedostaje u borbi protiv napasti, koje mu priječe posložiti prioritete i ostvariti duhovne koristi, onda odgovornim očima gleda i ovozemaljsku stvarnost. Dakle, ne samo što će ponijeti sa sobom, nego i što će iza sebe ostaviti – što će biti sadržaj njegova imena. Tu se možemo sjetiti kako nije slučajno da sprovodni obredi predlažu i molitvu za pokojnika koja sadrži riječi: „Mrtvo tijelo odlazi, a ostaje nam ime ovoga čovjeka, i to ime ovdje izgovaramo:…“

No, budući da nitko nije otok za sebe, nužno je kazati kako korizma daje prigodu izići iz okvira individualnosti te sagledati i širi kontekst. Što to oni, koji kao jedan narod čine Crkvu, nemaju i za čime čeznu. Teško je u tom kontekstu kazati da Hrvati uopće promišljaju kolektivno i nacionalno odgovorno. Uvažavajući činjenicu kako se ne može ni o čemu glede nekoga govoriti ako taj nije živ, onda je nužno konstatirati da je demografska slika pitanje prije svih pitanja. A ona već desetljećima, najblaže kazano, nije ružičasta. I po svemu sudeći, situacija će biti samo lošija budući da se mladi – očito, ostavljeni na milost i nemilost samoubilačke liberalističke politike – sve teže odlučuju za brak, pa posljedično i za roditeljstvo. Tema je to koja je do kraja komplicirana i slojevita te uključuje sve segmente društva i naroda. Baš zbog toga Crkva ju ne smije zaobilaziti u širokom luku, nego zauzeti se i ispuniti svoj dio odgovornosti. Zato je i dobro što je za razmišljanje na proljetnim svećeničkim susretima, nazvanim koronama, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji određeno da radni naslov bude: Neizostavnost braka i obitelji za život i poslanje Crkve. Međutim, ako se sve to svede samo na upoznavanje s bilo kakvim uredima, bez konkretnih zadataka i pastoralnih projekata koji bi iz toga proizišli, opet će biti „zahvaćanje vode sepetom“. Duh korizme pak daje ozbiljnost koja može pomoći zbilja zastati i vidjeti što to nemamo, za čime težimo i kamo će nas to odvesti.