Katolički tjednik

„Starcima je potrebna ljubav kao i sunce“, Victor-Marie Hugo (1802. – 1885.), francuski romanopisac, Jadnici

Irski književnik Jonathan Swift (1667. – 1745.) u svojim Mislima o različitim temama iz koječega reče da „svatko želi dug život, ali nitko ne bi htio biti star“. I uistinu, može se prepoznati kako ljudi kada maštaju o dugovječnosti ne misle na bolest, patnju i osamljenost, nego na uživanje u zasluženom odmoru, putovanja i druženja s obitelji. Zapravo, razvidno je kako vlastita predodžba budućnosti ulazi u domenu želja, a ne statistika niti analiza aktualna stanja. Stoga je podložna razočaranjima i potištenosti koji nastupe kao odgovor stvarnosti. Odatle je istinito kako se čovjek cijeloga života, u različitom obliku, treba učiti starjeti. Upravo onako kako moli starozavjetni psalmist: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90). Jer samo onaj tko se zna nositi sa starošću, imat će što, u svojim poznim godinama, i ponuditi svijetu. Štoviše, budući da svjetskim politikama u načelu upravljaju ljudi u ozbiljnoj životnoj dobi, nedvojbeno je kako sadržaj današnje globalne civilizacije u znatnom dijelu oblikuju starije osobe. Samo je pitanje – dok se u pozadini odvija svevremeni sukob generacija – žele li današnji stariji da mladi budu kao oni, i jesu li bake i djedovi poželjni dio obiteljskoga stola svojih potomaka.

no što pri tome najprije moramo uzeti u obzir jesu odlike današnjega vremena, tj. životni kontekst. On kaže kako se čovjek nalazi u društvenome moru postmoderne. A jedna od njezinih bitnih odlika, odnosno kako izgleda nezaustavljivih procesa, jest stvaranje beskontaktnoga svijeta. Sve se čini kako bi bilo što manje izravnih kontakata među ljudima: komunikacija se sve više odvija na daljinu, virtualnim putem, gdje novostvorene kratice i simboli dolaze na mjesto rečenica kojima se izražavaju osjećaji; stvaraju se „automatski sistemi“ s kojima se ljudi susreću u svakodnevici kao što je upis djece u školu, pri čemu uopće nije moguće doći razgovarati sa živim čovjekom; društvene mreže uzimaju primat prostoru druženja i uopće društvenoga egzistiranja, a kao bliska pojava tomu slijedi kupnja putem interneta i „naručivanje“ gotovo svega što se može zamisliti, jer „dostavljači“ donose sve – od hrane do pustih besmislica. Svojevrsni simbol svega toga jesu bankovne kartice kojima je moguće izvršiti transakciju bilo gdje u svijetu bez ikakva međuljudskog kontakta. Istodobno, tjelesni dodiri bivaju do besvijesti banalizirani i nerijetko svedeni na područje seksualnoga ili pak psihički opterećeni bolesnim pojavama poput pedofilije i zlostavljanja.

Kao posljedica tih procesa slijedi distanciranje od svega i svačega što nije nužno. Tako i starija populacija, i to ne samo bake i djedovi, nego i očevi i majke, biva izgurana s obiteljskoga stola. Zapravo, češće se događa da bude ostavljena za obiteljskim stolom dok mlađi odlaze, kako se kaže, „trbuhom za kruhom“. I nije uopće problem što odlaze, nego što ima toliko njih koji se ne znaju i(li) ne žele vratiti sve dok im roditelji ne umru. Umjesto toga nalaze nebrojene razloge zašto ne mogu doći pravdajući se da je danas „takva situacija“. Na taj se način gubi veza s korijenjem i na osobit način daje pokoljenjima koja tek stasaju životni primjer kako i oni trebaju postupiti s onima koji su ih, u Božjem planu stvaranja, donijeli na svijet. Odatle je nedvojbeno kako je već sada – a u budućnosti će biti još i više – osamljenost jedno od dominantnih obilježja svijeta, komu se u aktualnim društvenim postavkama ne nazire rješenje.

No, na drugoj strani, ako se uzme biblijsko promišljanje koje kaže: „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset“ (Ps 90), naći ćemo kako danas u „treću životnu dob“, dakle u svoje sedamdesete, dolazi generacija koja je rođena nakon II. svjetskog rata – 1950-ih te na ovdašnjim prostorima odgajana u ozračju „bezbožna“ komunizma, a na Zapadu „bezdušna“ kapitalizma. I jedan i drugi sustav proizveli su teška moralna zastranjenja koja su neminovno ostavila traga na brojnim pojedincima koji danas čine stariju populaciju. Stoga ne treba biti u zabludi kako se od „starih“ samo može nešto pametno naučiti. Štoviše, svijet kakav danas postoji uvelike su upravo oni kreirali, i donosili mlade koji su u njega bivali uronjeni te nastavili već započete procese. Ti su procesi u mjestima gdje su postojali veći kontakti istočne i zapadne orijentacije, poput turističkih destinacija, bili i prije posljednjega rata uvelike uznapredovali, tako da su predstavljali kulturološki šok za druge sredine. Primjerice, još 1980-ih djevojke iz Središnje Bosne (katolički odgojene) bivale su zapanjene kada bi im u Dalmaciji besposleni muškarci, koji su im mogli biti očevi, dobacivali na temu njihove mladenačke ljepote.

Jasno je, dakle, kako današnji rezultati odnosa među generacijama nisu – a očito nisu nikada – jednostrani proizvod, nego upravo složena datost. Stariji jesu fizički krhki, ali ih mladi trebaju da budu moralno jaki i daju svjedočanstvo u korist, a ne protiv života. To pak samo mogu oni čija je ljestvica vrjednota zasnovana na nepoljuljanu temelju vjere. Onakvom kakva je apostol Pavao prepoznao kod svoga „ljubljenog sina“ Timoteja: „Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a, uvjeren sam, i u tebi“ (2 Tim 1,4-5). To je, nasuprot beskontaktnom svijetu, početak „revolucije nježnosti“ koju tako žarko zagovara papa Franjo.