Katolički tjednik

Nadaleko poznato gostoprimstvo u Bosni i Hercegovini imalo je sve donedavno svoje nepisane, ali strogo precizirane zakonitosti. Bez obzira što su se u određenim elementima razlikovala od mjesta do mjesta, zajednički su odražavala nutarnju dinamiku prijateljstva koje nije bilo uvjetovano ni financijskom moći, ni društvenim statusom, ni religijskom niti nacionalnom pripadnošću. Ono je naprosto bilo odraz nečije ljudskosti i domaćinskoga ponosa. Između ostaloga, revnosno se nastojalo obdržati ritam međusobna posjećivanja i pomaganja. Prvo se u načelu zrcalilo kroz pojam „sijela“, a drugo kroz ono što se nazivalo „moba“. Pri tomu nije bilo toliko važno što prijatelji – koji su najčešće ujedno i susjedi, kumovi pa i rodbina – jedni drugima iznesu na stol za pojesti i popiti, nego znaju li „uzvratiti“. Ukoliko bi netko očitovao zanemarivanje toga, vrlo brzo bi bio suočen s podsjećanjem da je „na njega red“ te se na tomu inzistiralo, čak i po cijenu prekidanja odnosa na neodređeno vrijeme. Razlog tomu vjerojatno leži u činjenici što se posjetom iskazivala odanost i zanimanje za životni kontekst prijatelja. Slično se, samo sada na službenoj razini, događa gotovo kroz cijelu povijest u Katoličkoj Crkvi, odražavajući tako njezinu nutarnju dinamiku i poslanje, a prepoznaje se u pohodima na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla, poznatima kao: ad limina apostolorum.

Riječ je o stvarnosti koju propisuju kanoni 399. i 400. Zakonika kanonskoga prava, a govore o petogodišnjem izvješću koga biskupi moraju podnijeti Svetoj Stolici te pri tomu „počastiti grobove blaženih apostola Petra i Pavla“ i posjetiti „rimskog prvosvećenika“. Da bi se ovo u pripravi olakšalo, danas postoji Direktorij za pohode ad limina koga je 29. lipnja 1988. objelodanila Kongregacija za biskupe. U njemu se, uz ostalo, objašnjava kako se ovaj posjet „ne može shvatiti samo kao administrativni i pravni čin, koji se sastoji od određenih ritualnih i pravnih obveza i protokola koji se moraju ispuniti“, nego kao konkretni izraz zajedništva u Katoličkoj Crkvi te dvosmjerne brige i zauzetosti jednih za druge. Odatle se potiče i stalna komunikacija „između partikularnih Crkava i Apostolske Stolice razmjenom informacija i međusobnim dijeljenjem pastoralnih briga o problemima, iskustvima i patnjama kao i usmjerenja i planova za rad i život“.

Tragove ovakve prakse može se nazrijeti još u prvoj Crkvi, kada Sv. Pavao – kao onaj koji je bio određen za evangeliziranje poganskih naroda – dolazi u Jeruzalem savjetovati se sa Sv. Petrom i ostalim apostolima. „Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana“ (Gal 1,18). Isto, s još jasnijom nakanom, odražava kada kaže: „Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud“ (Gal 2,1-2). Jamačno da je to uvelike utjecalo na oblikovanje Crkve kakvu danas poznajemo, a simbolično se izražava u činjenici da se na isti dan svetkuje spomen Petra i Pavla.

Na njihove grobove koji se nalaze u Rimu kršćanski je puk hodočastio od prvih vremena. Povijest svjedoči kako je na temelju toga sveti papa Grgur Veliki (590. - 604.), predočavajući praksu sicilskih biskupa, 597. odredio da se posjet ad limina održava svakih pet godina. To je pod vodstvom pape Zaharija potvrdio i Rimski sabor 743. kada je donio nove odredbe. No, ključni poticaj za učvršćivanje i formaliziranje ove prakse dao je papa Siksto V. (1585. - 1590.) apostolskom konstitucijom Romanus Pontifex od 20. prosinca 1585. kada je, uz ostalo,podsjetio na nužnost održavanja komunikacije s biskupima na terenu „kako bi se mogle izravno upoznati potrebe različitih biskupija i kako bi se moglo oduprijeti rastu i širenju hereze“. Zbog toga bile su propisane i kazne za one biskupe koji ne bi poštivali ovu obvezu pohoda ad limina. Kasnije su pape detaljizirale ovu odredbu koja je svoju definiciju našla i u Crkvenom zakoniku.

O njezinu je smislu u ožujku 1986. govorio brazilskim biskupima tadašnji kardinal Joseph Ratzinger istaknuvši kako je to ekleziologija „u praksi“. „Pohod ad limina je stoga instrument i stvarni izraz katoliciteta Crkve, jedinstva Biskupskog zbora utjelovljena u osobi Petrova nasljednika i simbolizirana mjestom Petrova mučeništva. To je vidljiva realizacija onog uzajamnog obitavanja sveopće Crkve i partikularnih Crkava“, pisao je kardinal Ratzinger ukazujući kako ovaj pohod „uključuje susret između osobnog i zajedničarskog načela u upravljanju Crkvom“. Jer je Gospodin „to upravljanje povjerio osobama, a ne strukturama“ pa „nisu strukture te koje su odgovorne“, nego „osobe u čijoj savjesti se odražava glas Božji“. Odatle je ad limina pohod susret dviju osoba – biskupa jedne mjesne Crkve i Rimskog biskupa. „Svaki ima svoju neraskidivu odgovornost, ali se ne susreću kao izolirani pojedinci. Svatko na svoj način predstavlja 'mi' Crkve, 'mi' vjernika, 'mi' biskupa i svaki mora predstavljati to 'mi'. U njihovu zajedništvu komuniciraju njihovi vjernici, komuniciraju sveopća i partikularna Crkva“, govorio je kardinal koji će kao papa Benedikt XVI. u intervjuu njemačkim televizijama 5. kolovoza 2006. poentirati: „U tim susretima u kojima se središte i periferija susreću u iskrenoj razmjeni, korektan međusobni odnos raste u uravnoteženoj napetosti.“ Stoga možemo konstatirati da je aktualnim pohodom biskupa BK-a BiH periferija Crkve u Bosni i Hercegovini došla u središte Crkve Katoličke.