Katolički tjednik

Vino svetosti


Sarajevo,  Sri, 16. Studeni 2022.

Ništa na ovome svijetu nema sigurnije od smrti. Nepobitna je činjenica da će svi koji su rođeni, jednoga dana i umrijeti. Sve što bilo tko posjeduje, to će odlazeći s ovozemne pojavnosti, i ostaviti. Sa sobom neće moći ponijeti ništa što ga je izvanjski obilježavalo: ni materijalno bogatstvo, ni knjige, ni diplome, ni nagrade, pa čak ni svoje profile na društvenim mrežama. Baš onako kako starozavjetni Job reče: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti…“ (Job 1,21). Stoga je logično zapitati se: Kako je onda moguće da se ljudi toliko žarko žele što duže zadržati na ovoj zemlji te što više posjedovati? Najpribližniji se odgovor vjerojatno krije u poimanju života. Što tko misli da život jest i u kakve ga sve okvire stavlja. Ako on završava smrću, onda je logično težiti što duže „živjeti“ i što više sebi ugoditi. To bi značilo potpuno se vezati uz zemlju – jer je ona prostor cjelokupna ostvarenja čovjeka budući da izvan nje nema ništa. To pak neminovno rađa egzistencijalnim besmislom, s obzirom na činjenicu da „od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći“ (usp. Prop 1,11). No, ako je smrt samo prijelaz u drugačiji oblik postojanja koji traje svu vječnost i na određeni je način uvjetovan dotadašnjim življenjem, otvara se onda perspektiva osmišljavanja i ovoga pojavnog. Mnoštvo onih koji su to prepoznali te ostavili svoje svjedočanstvo čestita života, u Katoličkoj se Crkvi nazivaju: svetima.

Tko su sve oni i koji je njihov recept, teško bi se s matematičkom sigurnošću moglo ustvrditi. Štoviše, ne može se čak reći ni koliko ih ima. Prvotni je razlog taj što nigdje ne postoji popis svih ljudi – koliko je od postanka svijeta rođeno. Neki će reći da je do sada bilo najmanje 100 milijardi rođenih. Međutim, koliko je od toga broja onih koji su u nebu, jasno je da može biti samo stvar nagađanja. Istina, danas je u zapadnoj Crkvi poznata dosta stroga praksa procesa koji valja proći kako bi se za neku osobu moglo kazati da je sveta. No, ni to nije uvijek bilo tako. Prva stoljeća kršćanstva otkrivaju kako su različite zajednice štovale različite svetce za koje se danas ne zna jesu li uopće postojali, a kamoli jesu li svetački živjeli. Primjerice, po francuskim je selima, zato što je spasio bebu svog gospodara od ugriza zmije, kao zaštitnik dojenčadi čašćen „sveti Guinefort“, a ispostavilo se kako je riječ o psu.

Kako bi se, uz ostalo, izbjegle ovakve „nelogičnosti“ i nedoumice glede povijesnosti pojedinih svetaca, papa Pavao VI. je 1969. osnovao Kongregaciju za kauze svetaca (kojoj je prethodnica Sveta kongregacija za obrede ustanovljena 1588.) kako bi nadgledala procese koji se tiču proglašenja blaženim i svetim. Također je ap. pismom u obliku motu proprija Mysterii Paschalis govoreći o liturgijskoj godini i novom sveopćem rimskom kalendaru, „ukinuo neke svetce“. Zapravo je potisnuo kult štovanja pojedinih osoba za koje se nije moglo povijesno dokazati da su postojale i da njihov životopis nije plod legendi. One crkve, župe, institucije ili pojedinci koji su nosili njihova imena, mogli su i dalje nastaviti štovati ih, ali se oni više ne pojavljuju u rimskom kalendaru, niti mogu biti patroni pojedinih župa i ustanova. Među onima koji su tom reformom izostavljeni, nalaze se čak i dosta poznati: zaštitnik zaljubljenih Sv. Valentin te zaštitnik putnika Sv. Kristofor. Ovu je „čistku“, premda spada u kategoriju povijesno dvojbenih podataka, „preživjela“ Sv. Cecilija zbog raširene pučke pobožnosti prema njoj.

Uglavnom bi se, dakle, onoj šali kako se u Crkvi nikada ne zna „koliko postoji redova časnih sestara, što isusovac misli i koliko fratar ima para“, moglo, ali kao zbilja, nadodati i ovo: da je apsolutna nepoznanica broj svetaca i svetica – iako će mnogi tvrditi kako ih je više od 10 000. Nepoznanica je time veća što svetost nije uvjetovana vremenom i mjestom, a niti Crkvenim pravorijekom. Svetci su dio ljudske prošlosti, ali također i sadašnjosti, na svim krajevima svijeta. Međutim, razvidno je kako ovo pitanje broja neodoljivo podsjeća na upit koji je netko postavio Isusu: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ (Lk 13,23). Odatle nalazimo kako se i smisao cjelokupne priče otkriva u njegovu poticajnom odgovoru: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći“ (Lk 13,24).

Stoga, možemo naslutiti kako život sve svoje „fusnote“ s pojašnjenima i dopunama, nalazi zapravo u smrti, kada prestaje svaka nada, a ostaje ogoljena stvarnost. Na to će upozoriti i nobelovac Ivo Andrić u priči Vino, u Staze, lica, predjeli: „Ta nada, to je ono što kao posljednje vidimo u svakom vinu dok ga držimo i dok zagrijevamo prestudenu čašu toplinom svoga dlana, slušajući profan razgovor profanih ljudi…

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju

Božićna liturgijska slavlja s papom Franjom

Vatikan,  Čet, 01. Pro. 2022.

Božićna liturgijska slavlja s papom Franjom

Tiskovni ured Svete Stolice objavio je kalendar misnih slavlja u Božićnom vremenu kojima će predsjedati papa Franjo

Nedostupnost vatikanske mrežne stranice zbog „abnormalnih pokušaja pristupa”

Vatikan,  Čet, 01. Pro. 2022.

Nedostupnost vatikanske mrežne stranice zbog „abnormalnih pokušaja pristupa”

Tehnička istraga bila je u tijeku 30. studenog 2022. zbog neuobičajenih pokušaja pristupa službenoj internetskoj stranici Vatikana, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice, a prenijela HINA

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

Međugorje,  Čet, 01. Pro. 2022.

U Međugorju započele župne kateheze kroz došašće, prvu vodio fra Zvonimir Pavičić

U vremenu smo došašća, vremenu posebne duhovne pripreme za Božić, najradosniji kršćanski blagdan

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Bruxelles,  Čet, 01. Pro. 2022.

Europski parlament prvi put postavio jaslice

Španjolska zastupnica Isabel Benjumea u Europskom parlamentu ustrajno se borila za ovaj simbol europskih kršćanskih korijena