Katolički tjednik

Društveno licemjerje najviše se očituje u trenutcima nesreće koja nastupi kao posljedica protjerivanja Boga iz osobnoga i kolektivnoga života te kao plod poganog sjemena svakodnevno sijana u ovom ljudinjaku. Drugi val sekularizacije koji je zapljusnuo zapadni svijet – na koji se izravno naslanja i ovdašnje podneblje – a ogleda se u pokušaju antropološkoga redefiniranja čovjeka kao takvog i neobuzdana širenja umjetne inteligencije, rezultira vrhuncem otuđenja i nestrpljivosti: sve je postalo individualizirano i instant – „po mome mišljenju“, „ovdje i sad“. U takvom okruženju najviše stradavaju mladi naraštaji: nemajući dovoljno životne mudrosti odvagnuti što je dobro, a što zlo, odrastaju u bešćutne individue izložene zloći svijeta odraslih, koju usvajaju, razrađuju i daju osobnu notu. I uistinu takva djeca, koja ne stasavaju u ozračju ljubavi, znaju biti okrutna. Otkrilo se to na najtužniji mogući način u tragičnim događanjima koja su početkom svibnja 2023. potresla Srbiju, ali i cijeli ovdašnji prostor.

Podsjećanja radi, najprije je u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara dječak od nepunih 14 godina ubio člana osiguranja te osam svojih kolegica i kolega, a nastavnicu i još šestero teško ranio. Zatim je u večernjim satima, 4. svibnja u selima kod Mladenovca (Dubona, Malo Orašje i Šepšin) 21-godišnji mladić ubio osmero, a 14 ljudi ranio. Nakon ovih potresnih događaja najedanput su svi pametni: odjednom su mainstream mediji počeli govoriti kako živimo u bolesnom društvu, kako je ljestvica vrjednota urušena, kako su obitelji devastirane; različiti su „analitičari“ i „stručnjaci“ otkrivali pamet upućujući na moguće uzroke počevši od videoigrica preko društvenih mreža do zanemarivanja u obitelji i široj zajednici; estradne zvijezde i zvjezdice iz svijeta glume, glazbe, sporta i „starletanstva“ i ovdje su brusile svoj imidž lijući puste suze u vješto smišljenim pozama za kojekakve društvene platforme; političke su vlasti i u ovom slučaju vodile računa o biračkom tijelu predstavljajući se ili kao oni koji imaju najbolje programe – samo, eto, čekaju pogodan trenutak kada će to ljudi prepoznati, ili pak kao veliki humanisti koji su prvi kada treba iskazati sućut. Sve u svemu vidljiva je pandemija hipokrizije kao jedna od temeljnih odlika postmodernoga društva.

Imajući to na umu, ljudi se s pravom mogu pitati koji je izlaz i „ima li gdje koja riječ utjehe za narod“ (usp. Dj 13,15). Nema sumnje kako je najprije nužno priznati da su današnja djeca i mladi potomci jednoga naraštaja koji je, zahvaljujući njihovim predcima, zaglibio u spirali zla, mržnje i laži. Ne idući dalje u prošlost, đavolske korijene može se prepoznati u vremenu Drugog svjetskog rata i na osobit način njegova poraća. Tada je na području bivše Jugoslavije jedan zločinački režim, onaj nacistički, zamijenjen, drugim zločinačkim režimom – komunizmom. Takvo ozračje laži i zablude trajalo je pola stoljeća, a u njemu su odgajani roditelji današnjeg pokoljenja, koji su i sami nadodali svoju „mjeru zla“ u posljednjem ratu nakon koga su i dalje „duhovi“ ostali „lutati poljima“. Njihovim rekvizitima počinjeni su i ovi masovni zločini u Srbiji.

S takvom baštinom zla teško je očekivati od mlada čovjeka da u jednom trenutku „ne pukne“, da se na svoj način ne obračuna sa svijetom. Poglavito što je na sve moguće načine opsjednut društvenim kondicioniranjima onih koji mu ne žele dobro. Papa Franjo će u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Christus vivit od 25. ožujka 2019. kazati kako su mnogi mladi „ideologizirani, instrumentalizirani i koristi ih se kao topovsko meso ili udarnu snagu da se uništi, zastraši ili ismije druge. Još je gore to što se mnogi od njih pretvaraju u pojedince zatrovane individualizmom, neprijateljski raspoložene i nepovjerljive prema svima te na taj način postaju lakim plijenom raščovječujućih ponuda i destruktivnih planova političkih skupina ili ekonomskih sila“, (br. 73). Krv, golotinja i svaka druga perverzija koju se promovira kroz medije masovnih komunikacija, samo su odgovor na potražnju koju su, u pogrješno shvaćenoj slobodi, mladi preuzeli od svojih neposrednih predaka. Naprosto, bez drugačijih uzora prihvaćaju se oni „beživotni“.

To pak rađa, ne samo međugeneracijskim sukobom, nego i međusobnom otuđenošću. Logična posljedica toga jest odbacivanje u krugovima mladih onih koji ne zadovoljavaju nametnute kriterije: bilo da je riječ o vršnjačkom nasilju, bilo o ignoriranju. To zbilja zna biti do te mjere okrutno da je usporedivo s pojavama u životinjskom svijetu kada, primjerice, kokoši u dvorištu, vidjevši da je jedna oboljela, sve odreda je uzmu kljucati u glavu ne bi li je ubile. „Katkad bol koju osjećaju neki mladi ljudi upravo razdire dušu, to je bol koja se ne da izraziti riječima. Ti mladi mogu jedino Bogu reći da je njihovo trpljenje veliko, da im je preteško ići dalje kroz život jer više ne vjeruju ni u koga“, detektirao je Papa (CV 77). Dao je tako prvi smjerokaz koji bi valjalo primijeniti kao odgovor, a to je: vratiti Boga među (mlade) ljude. Nužni su, stoga, zajednički napori obraćenja i djelovanja na temeljima ljubavi. Toga bi ovi koji danas upravljaju svijetom morali biti svjesni jer u protivnom prijeti realna opasnost da današnji mladi, jednoga dana kada odrastu, današnje odrasle kad onemoćaju, budu prodavali, a ne njegovali; te na kraju njihova mrtva tijela reciklirali (i za to dobili neki novac!), a ne dostojanstveno pokopavali. Potrebno je, dakle, ponuditi puteve otkrivanja smisla života koji ne prestaje tjelesnošću.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju