Katolički tjednik

U kontroverznom filmu redatelja Ahmeda Imamovića Go West – čiju radnju za ovaj slučaj nije potrebno komentirati – Rade Šerbedžija koji utjelovljuje lik Ljube, oca jednog od protagonista, kaže: „Dijete moje, ovdje se sve može kupiti parama, osim sreće. Ovdje sreće nema. Možda bi je bilo kad bi protjerali sve muslimane; i ovo malo Hrvata protjerati; a onda, brate, i nas Srbe protjerati, sve do jednog… pa onda u ovu Bosnu naseliti neki normalan svijet koji zna i uživati u ovoj ljepoti.“ Nekada se uistinu čini kako bi to bilo jedino rješenje za cjelokupni Balkan koji je postao sinonimom za zamršenost – toliko da ga se primjenjuje i na neka afrička područja. Ovdje se onaj Murphyjev zakon: „Ako išta može poći naopako, poći će naopako“, ostvaruje kao načelo, a ne kao slučaj, u društvenoj svakodnevici. I dok vjerojatno ne postoji komadić zemlje pod svodom nebeskim gdje su ljudi tako sućutni i spremni priskočiti u pomoć kada koga zadesi bilo kakva nesreća, dotle se istodobno ovdje razlamaju najgrublje forme ljudskoga karaktera koje su kadre „iz ničega“ napraviti problem. A sjecište svega toga, izgleda, je Bosna (i Hercegovina), kao zemlja nemirne prošlosti i neizvjesne budućnosti, što ju čini i prostorom zabrinute sadašnjosti. Pri tomu svi imaju dovoljno vlastitih, ali vrlo malo sluha za tuđe argumente – što u svijetu masovnih komunikacija proizvodi raslojavanje javnosti prema ključu nacionalne i(li) partijske pripadnosti. I razumljivo je kako je onda lako „uzbuditi duhove“ te unijeti zebnju među obične ljude kojima je osnovni cilj osigurati si kruh i krov.

Opstojeći na razmeđu svjetova – Istoka i Zapada, gdje se dotiču katoličanstvo, islam i pravoslavlje u svojim autentičnim oblicima, ovdje se uvijek „nešto“ događa. Ako pak to ljudi nisu kadri sami prepoznati osvrćući se oko sebe, onda mogu između redaka pročitati prateći što drugi, s bilo koje geografske distance, pišu i govore. Kao netko tko je zahvaljujući hijerarhijskom ustrojstvu Katoličke Crkve i čuvenoj vatikanskoj diplomaciji ponajbolje upoznat sa stanjem na terenu, papa Franjo je upravo to dao otkriti spominjući ovdašnje podneblje u svojoj uskrsnoj poruci Urbi et orbi. „Posebno mi je u mislima zapadni Balkan gdje se čine značajni koraci prema integraciji u europski projekt: etničke, kulturne i vjerske razlike ne smiju biti uzrokom podjele, nego trebaju postati izvorom bogatstva za čitavu Europu i čitav svijet“, kazao je Papa 31. ožujka 2024. i odmah pobudio sumnju da se događa i „nešto“ što ne može stati pod naziv pozitivnoga. Potvrda je ubrzo došla u obliku vijesti da „NATO šalje bataljun [bojnu] rezervnih snaga u BiH“ – s time što su zapravo stigle rezervne snage EUFOR-a.

Na tom tragu mogu se iščitati i poruke koje je reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović uputio u bajramskoj hutbi 10. travnja 2024. kada je ukazao na nužnost dijaloga kao jedinog civiliziranoga načina rješavanja problema. „Zdravlje i snaga našeg društva, i naše zajednice, ne ogleda se u brojnosti jednih u odnosu na druge, u političkoj ili ekonomskoj snazi, nego isključivo u poštivanju svačijeg prava, uspostavljanju socijalne pravde i solidarnosti među ljudima“, poručio je ef. Kavazović ističući kako „ova naša zemlja vapi za mirom“, s obzirom da su ljudi već iscrpljeni sukobima, neplodnim raspravama, blokadama i svađama. Na osobit način smjerokazno djeluju njegove riječi: „Najvažnije je da poštujemo zakone naše zemlje, da ne urušavamo njezine institucije, da do dogovora dolazimo strpljivo, razgovorom i dijalogom, da jedni drugima vjerujemo i da se držimo dane riječi.“ Upravo je to srž onoga što Hrvati kao narod inzistiraju kada se govori o odnosu dominantne bošnjačke politike (odnosno Bošnjaka) prema njima – jer se, znajući što je dogovoreno još u Washingtonu 1994., pa onda u Daytonu 1995., osjećaju prevarenima te bivaju prisiljeni praviti nakaradna politička savezništva sa „srpskim svetom“.

Taj pak „svet“ očito još uvijek svašta snuje (ponovno) praveći od sebe žrtvu, bez imalo svijesti pokajanja za posijano zlo 1990-ih. Želeći i dalje sjediti na dvije stolice – ruskoj i europskoj (za što Zapad sve manje ima razumijevanja), uzbudili su se na spomen kako bi Opća skupština UN-a početkom svibnja 2024. mogla donijeti rezoluciju u kojoj bi bilo ponovljeno ono što je presudio sud u Hagu: da je nad Bošnjacima u Srebrenici počinjen genocid te 11. srpnja bio proglašen međunarodnim danom sjećanja na to zlo. Koliko će srpsko vodstvo biti spremno daleko i radikalno ići, moći se će vidjeti u idućim danima… No, ono što je sigurno jest da cjelokupna retorika i pripadajuće joj aktivnosti jednostavno unose nemir u ljude, prema narodnom načelu: „Koga su zmije ujedale, i guštera se boji!“ Prepoznajući na primjeru sustavnih zločina u prijedorskom kraju da Haaški tribunal masovna ubojstva 1995. u srebreničkoj enklavi nikada ne bi okarakterizirao genocidom da na taj način nije htio saprati svoju savjest (jer je UN trebao štititi to područje), ono što je važnije jest ustvrditi činjenicu da se srpsko kolektivno pamćenje nije suočilo s istinom – što postaje izvorom, na jednoj strani, zabluda, a, na drugoj strani, inzistiranja na samome pojmu „genocida“. Stoga će biti potrebno mnogo mudrosti, poniznosti i odmjerenosti kako bi zabrinutosti ostale u okvirima dojma, a ne ostvarenosti.