Katolički tjednik

Nakon stoljeća rata, kako je označeno razdoblje posljednjih stotinu godina drugog tisućljeća obilježena krvoprolićima svjetskih razmjera 1914. – 1918. i 1939. – 1945., kao i tzv. hladnoratovskim podjelama i sukobima, čovječanstvo je očekivalo stoljeće mira. Prve godine, unatoč nemirima u „kriznim područjima“, to su i sugerirale. Međutim, danas se vidi kako je to bilo „zatišje pred buru“. Kao da se civilizacijski hod našao pred raskrižjem na komu je semafor iz suprotnoga pravca već duže vremena pokazivao „crveno“ te se zlo u svojim najgorim oblicima nakupljalo da bi se onda svom žestinom sručilo na svijet koji je netom uz gubitke tisuća života preživio izazov pandemije koronavirusa. Pored rata i bijede u afričkim područjima i krvavih nemira u Aziji, oružje je zlokobnim zvucima ruske invazije 24. veljače 2022. zagrmjelo u Ukrajini. Ta se agresija, uplitanjem zapadnih sila, nakon valjanoga početnoga zaustavljanja „putinovaca“, vremenom pretvorila u tzv. proxy, odnosno „zastupnički“ rat – pri čemu malo tko ili nitko više ne potiče na iznalaženje mira diplomatskim putem. Stradanja vojnika i civila na obje strane nerijetko su promatrana kao kakva videoigrica, bez svijesti o zločinima i smrti. No, oči svijeta i s toga su žarišta zla – stječe se dojam – potpuno skrenute 7. listopada 2023. kada su pripadnici Hamasa iz područja Gaze napali Izrael. Rasplamsao se tako sukob čiji korijeni sežu u biblijsko doba. Čovjek se s pravom i sa zebnjom pita - što donosi sutrašnjica: ima li kraja zlu ili ćemo svjedočiti posljednjim vremenima civilizacije?

Uistinu, strašno je (bilo) gledati snimke raketiranja izraelskih gradova i mjesta kojim je u rano jutro započeo napad iz Pojasa Gaze, gdje je oko 2,3 milijuna Palestinaca stiješnjeno na prostoru od 365 km² – manjem od površine hrvatskog otoka Brača. Uslijedila su zvjerstva na svakom kutku gdje su hamasovci uspjeli ući u židovska naselja: na najokrutniji su način ubijane cijele obitelji (uključujući i bebe), mladi na glazbenom festivalu, starci u svojim stanovima, a i više od 100 osoba odvedeno je kao taoci. Drugim riječima: počinjeno je zlo koje svaki iole normalan čovjek mora osuditi te priznati pravo Izraelcima da se smiju svim raspoloživim sredstvima braniti kako ne bi doživjeli sudbinu onih više od 1 000 ubijenih. Simbolično je, a neki će reći i simptomatično, da je ova ratna operacija Hamasa pokrenuta samo dan poslije 50. godišnjice početka Jomkipurskoga rata 1973. kada su arapski susjedi Egipat, Sirija i Irak iznenadno napali Izrael, a pozadinu su na jednoj strani držali SSSR, a na drugoj – poslovično – SAD.

Vojni će analitičari kazati kako su sada izraelske snage „uhvaćene na spavanju“. No, odmah nakon što su se „razbudili“, krenuli su u povratak nakratko otetih teritorija, eliminiranje infiltriranih hamasovaca i spašavanje talaca. To je aktivnost koju bi svaka na svijetu sposobna i odgovorna vlast poduzela. Međutim, Izrael je proglasio ratno stanje te udario sa svih strana na Pojas Gaze gdje, s obzirom na gustoću naseljenosti od 6 507 stanovnika na km², „ni šibica“ ne može iz zraka biti bačena, a da nekomu ne padne na glavu. U takvim okolnostima jasno je kao dan da će na nepravdu biti uzvraćeno nepravdom, da će jedan zločin dobiti odgovor u vidu drugoga zločina, a da će u konačnici spirala zla biti nastavljena do neslućenih granica. Stoga i snimke sravnjenih palestinskih područja, a ponajprije slike više od 1 000 ubijenih, među kojima su također cijele obitelji (uključujući bebe, trudnice i starce) također nikoga iole normalna ne mogu ostaviti ravnodušnim te proizvesti sućut s Palestincima.

Ono pak što se na prostoru brdovitoga i toliko puta okrvavljenoga Balkana pojavilo jest svrstavanje „pod zastave“ – jedni stavljaju izraelske, drugi palestinske, a treći ne znaju koje bi prije. Iskustvo vlastite prošlosti koja kaže kako je na ovdašnjem podneblju svaki narod u određenim razdobljima osjetio čizmu ugnjetavanja i mač nasilne smrti, moralo bi rezultirati svrstavanjem na stranu onih koji nepravedno pate, bez obzira koji barjak nose. Na tom tragu valja ponovno prepoznati da se iz zla nikada ne može roditi dobro i kako je nužno da svaki pojedinac, a na osobit način društvo, usvoje logiku: da nitko zbog toga što je bio žrtva nema „ekskluzivno pravo žrtve“, pa sve što loše uradi pravdati pretrpljenim u svojoj prošlosti. To je naprosto zahtjev koji proizlazi iz temeljne činjenice dostojanstva čovjeka kao Božjeg stvorenja (usp. Post 1,26-27).

Govoreći na svečanom otvaranju Drugog vatikanskog sabora 11. listopada 1962., papa Ivan XXIII. je u kontekstu tadašnjih svjetskih gibanja ustvrdio: „Najviše koristi to što su napokon iz iskustva naučili da nasilje naneseno drugima, oružana sila i snaga, politička prevlast, nipošto nisu dostatni za sretno rješavanje vrlo teških i ozbiljnih pitanja koja ih tište.“ Očito je kako je Sveti Otac bio odviše optimističan. Krv nevinih u jeku očekivana stoljeća mira najglasnije govori koliko se bezumnici na različitim stranama vode upravo logikom sile i osvete. Ukoliko se ta paradigma ne promijeni, nema nikakve dvojbe kako svijet stoji pred ponorom vlastite propasti. Spas čovječanstva stoga ovisi o vojsci onih koji će se iz različitih rasnih, religijskih i nacionalnih pozadina svrstati pod zastavu mira kao prvotnoga djela pravde.